Tomislav Zajec: Hrvatsku književnost ugrožavaju klanovi

Pjesnik, dramatičar i romanopisac Tomislav Zajec (1972.) u izdanju Profila nedavno je objavio svoj treći roman, "Ljudožderi". Roman je to o nekoliko zagrebačkih obitelji i njihovim međusobno povezanim pričama. U središtu tih priča su mladi, na prvi pogled uspješni, no istodobno rezignirani i nesretni ljudi.

• Nerijetko se u kritikama vaših djela upotrebljavaju kojekakve inačice termina izgubljene generacije. Kako gledate na to uzevši u obzir da je teško naći generaciju koja se ne može nazvati izgubljenom?



- Slažem se da je svaka generacija izgubljena, no pravo je pitanje kako i koliko. U našem društvu još je snažno prisutna trauma rata, kao i istovremena eksplozija raznorodnih utjecaja sa zapada, i upravo je to iskustvo devedesetih ostavilo pečat na nekoliko naših generacija, kod svake na drugačiji način. To je pečat koji se jednostavno ne može izbjeći u ovome što radim, a u konačnici, ja od toga ni ne želim bježati.

  Fascinacija reality showom

• U romanu 'Ulaz u Crnu kutiju' bavili ste se fenomenom reality showa u trenutku kad je u Hrvatskoj taj žanr bio u povojima. Fenomena reality showa, koji je u međuvremenu doživio ekspanziju, dotičete se i u 'Ljudožderima'. Zašto vam je toliko zanimljiv?

- Kad sam pisao 'Crnu kutiju', reality show sam doživljavao kao nekakav vrhunac pop kulture. Bila mi je zanimljiva činjenica da potpuno prosječna i zapravo ni po čemu zanimljiva osoba može u trenutku biti pretvorena u zvijezdu i opinion makera društva. Usporedo mi je bila interesantna i sama forma reality showa, odnosno forma stvarnosti koja i nije stvarnost. U trenutku kad sam pisao o tome, nije se moglo predvidjeti koje će razmjere sve to poprimiti, iako je bilo jasno da ni naš prostor neće mimoići fascinacija time. Pojava kojekakvih domaćih inačica Paris Hilton, koje su popularne samom činjenicom što postoje,   i dalje me fascinira, djelomice i zato što sve to još ne mogu do kraja prokljuviti.  

• U 'Ljudožderima' se ponovno bavite temama kao što su reality show, bullying, svijet 'zlatne mladeži'... odnosno, pojavljuje se cijela plejada pomalo ispraznih likova, čemu je suprotstavljena poprilično zahtjevna struktura djela?

- Vjerujem da ta moguća ispraznost mojih likova djelomično proizlazi i iz činjenice da namjerno inzistiram na hladnoći rukopisa i prepuštanju likovima da sami pokušaju pronaći izlaz iz situacija u kojima su se zatekli. Intencija mi je samo što bolje predstaviti likove. S druge strane, prozna strukutra zaista mi je izrazito važna, iako ju, bez obzira na to koliko se činila čvrstom, nikad ne pokušavam uspostaviti unaprijed, nego puštam instinktu, odnosno samim likovima da me vode kroz situacije.

• U svom novom romanu dotičete se i homoseksualnosti, što je jako rijetko u domaćoj književnosti. No, ne prelazite granicu; naime, postoji tek naznaka intimnog odnosa. Niste se usudili biti radikalniji?

- Homoseksualnost u 'Ljudožderima' nije jedna od dominantnih tema. Razlog zbog kojeg sam je ostavio po strani jest to što sam koristio poziciju lika kojem je to bio samo usputni eksperiment. Da je bila korištena perspektiva njegova prijatelja - ljubavnika, mislim da bi bilo znatno drukčije. Ali, ovaj put homoseksualnost je morala biti tako tretirana kako bi dobila opravdanje u samoj priči. To ne znači da mi ta tema nije interesantna. Potpuno se slažem s time da je i homoseksualnost jedna od tema kojima bismo se trebali više pozabaviti, i o tome progovoriti na neki normalniji način, kako u književnosti tako i u društvu općenito.

  Iza zatvorenih vrata

• Domaća književna scena uvelike funkcionira po principu klanova. Izuzmemo li pokušaj vašeg nakladnika da organizira skupno predstavljanje mlađih autora, ipak pripadate onim autorima koji se doživljavaju kao autsajderi. Je li to svjestan odabir ili se, pak, niste uspjeli uklopiti?

- Svjestan je odabir i volio bih da tako i ostane. Za mene bi bilo idealno zabarikadirati se u sobu, ispod vrata svako malo izbacivati rukopise i ne zamarati se onim što se s njima poslije događa. Na žalost, stvari teško mogu funcionirati na taj način. Svjestan sam da je ovo malo tržište, da svatko svakog poznaje, da je malo kritičara koji sami nisu pisci, što sve nije dobro za samu književnost. Ono što ja tu mogu napraviti jest pokušati se izboriti za nekavu nezavisnu poziciju u cijeloj priči. Možda to nije i najpametniji pristup, ali dosad se nisam pokajao zbog tog izbora.