Top deset najprivlačnijih terasa u Zagrebu

S početkom sezone visokih temeperatura, i usred sezone prilagodbe na zabranu pušenja, terase postaju jedan od najvažnijih komercijalnih resursa svakog restorana, koji ima nekoliko kvadratnih metara da je postavi.

Terase, tako, niču na najneobičnijim mjestima, poput platoa ispred zgrade FINE u Vukovarskoj, gdje je steakhouse Mu postavio nekoliko vanjskih stolova s pogledom na prometnu gužvu na jednom od gorih gradskih križanja (i s adekvatnom “mirisnom” i zvučnom kulisom).

U ovom smo se pregledu najprivlačnijih zagrebačkih restoranskih terasa vodili s dva kriterija.

Prvo, terasa uistinu mora biti atraktivna, bilo zbog lokacije, bilo zbog uređenja (poželjna je, naravno, kombinacija jednog i drugog).

Drugo, hrana koja se poslužuje na terasi mora biti bar donekle zanimljiva, ili, u najgorem slučaju, zadovoljavajuća.

Šteta je što neki od najboljih zagrebačkih restorana (prije svega Marcellino/Hugo i Prasac), ne mogu provesti ljeto na otvorenom.

1. Terasa Oleander/Zinfandel, Regent Esplanade

Terasa Oleander već je desetljećima i desetljećima jedno od kultnih i ključnih mjesta zagrebačkog javnog života. Taj veličanstveno uređeni vrt, koji vas izolira od središta grada, iako sjedite tek nekoliko desetaka metara udaljeni od Željezničkog kolodvora, uvjerljivo je najatraktivniji i najraskošniji vanjski restoranski prostor u Zagrebu.

S obzirom na to da je malteški chef Jeffrey Wella kuhanje u Zinfandelu i formalno i sadržajno digao na iznimno visoku razinu (radi se o jedinoj haute cuisine u Zagrebu, uz Marcellino), Oleander/Zinfandel idealno je mjesto za stvarno poseban izlazak. Uz jednu važnu napomenu: gospodin Wella iz obiteljskih razloga trenutno je na Malti. Vraća se pretkraj lipnja.

2. Apetit, Jurjevska

Apetitov je vrt posve neodoljiv, bilo da je riječ o stolovima koji gledaju na Jurjevsku i na mirogojske kupole, bilo da se radi o idiličnim stolovima smještenim u prostoru koji podsjeća na sjenicu, i koji je sav okružen zelenilom.

Dodamo li tom smirujuće-veselom ambijentu i činjenicu da se unatrag nekoliko mjeseci hrana u Apetitu bitno popravila, te da je vinska lista među najživljijima i najinfomativnijima u Zagrebu, nema nikakve sumnje da će Apetitova terasa cijelo ljeto biti vesela i puna.

3. Mano, Medvedgradska

Jedina loša strana Manove terase jest činjenica da na nju stane premalo stolova.

Inače, taj vrt, naslonjen na Gliptoteku u Medvedgradskoj, kojim dominiraju velika, stara stabla, idealan je primjer istodobne, stanovite zaklonjenosti od ulice, ali i kontakta s ulicom: Manovi vanjski stolovi naprosto pružaju i jedan i drugi osjećaj.

A kuhanje u Manu, uz sve povremene primjedbe, i dalje spada među uzbudljivije i nadahnutije u Zagrebu.

4. Balon, Boćarski dom, Prisavlje

Balon je ove godine doživio zasluženu komercijalnu eksploziju.

Uobičajeno goleme porcije oplemenjene su puno finijim i preciznijim kuhanjem nego ranijih godina. Velika terasa obnovljena je uoči početka sezone. Voditelj restorana trudi se oko dodatnih sadržaja, bilo da je riječ o posebnim tjednim menijima, bilo da je riječ o jazz i blues večerima četvrtkom, vinska lista više je nego solidna…što je sve dovelo do toga da se Balon po popularnosti može mjeriti s Manom ili Takenokom, jedina dva zagrebačka restorana koji su već godinama puni svake večeri (Prasac, koji je pun otkako se otvorio, ovdje ne računamo jer ima premalo stolova).

Balon predstavlja aktualnu success story zagrebačke restoranske scene. Nadam se da broj gostiju neće utjecati na kvalitetu kuhinje, kao što se kod nas vrlo često događa.

5. Okrugljak, Mlinovi

U svakom mogućem pregledu vodećih gradskih terasa, posve je nemoguće zaobići veliki Okrugljakov vrt, naslonjen na potok; radi se o najugodnijem i najhladnijem mjestu u Zagrebu, kada dođu prave, opake vrućine. Hrana u Okrugljaku uvijek je ista, ista i ista, i tako desetljećima, što očito ne smeta brojnim lojalnim gostima.

Vidjet ćemo, međutim, kako će Okrugljak funkcionirati otkako ga je, barem privremeno, napustio Vladimir Lisak, dugogodišnji voditelj restorana, sjajan čovjek i jedan do rijetkih hrvatskih restoratera koji je godišnje odmore provodio proučavajući velike svjetske restorane.

6. Dubravkin put, Dubravkin put

Terasa Dubravkinog puta meni je osobno najdraža u Zagrebu. Vjerojatno zato što obožavam taj dio grada: Dubravkin put nalazi se u šumi između Saloona, Tuškanca i Gornjeg grada. Što Vam je uopće više potrebno, poznajete li Zagreb?

Dubravkin put, nažalost, već godinama nema jasno gastronomsko usmjerenje. U redu, ondje možete pojesti vlo dobru ribu, sjajne kamenice ili živog jastoga, ali, cijene ribe nadmašile su svu zagrebačku konkurenciju, te se opasno približavaju dubrovačkim (mislim da kovač i škrpina koštaju preko 500 kuna!), od bilo kakvog ozbiljnijeg kuhanja odustalo se još prije nekoliko godina, a promet je sve manji i manji.

Proteklih se mjeseci pregovaralo o tome da jedan francusko-dubrovački chef preuzme Dubravkin put.

7. Gallo, Hebrangova

Iako sam u Gallu svojedobno često ručao (blizu mi je poslu), nikada nisam bio osobito impresioniran njegovom navodnom talijanskom kuhinjom.

No, Gallo katkad zna držati vrlo svježu ribu, povrće se nabavlja na tržnici, a vrt, ustvari atrij zgrade koju je Tomislav Horvatinčić uspješno obnovio prije više od deset godina, posve je neodoljiv.

Jesti u Gallovu vrtu znači, zapravo, uživati u samom srcu zagrebačkog Donjeg grada. Gallo u ljetnom izdanju neusporedivo je privlačniji od zimskog Galla.

8. Ivica i Marica, Tkalčićeva

Ivica i Marica jedan je od svega nekoliko restorana u Zagrebu, koji Vam omogućuju da doslovno jedete na ulici.

Vrtni stolovi Ivice i Marice dio su scenografije jedne od najprometnijih zagrebačkih pješačkih zona. Budući da do prije nekoliko godina Hrvati nisu imali naviku ručati i večerati među tisućama šetača, terasa Ivice i Marice tu je odigrala prosvjetiteljsku ulogu.

Kuhanje u Ivici i Marici, restoranu koji se bavi organski uzgojenom hranom, s puno vegetarijanskih opcija, u svakom je slučaju zanimljivije nego u bilo kojoj drugoj gostionici u Tkalčićevoj ulici.

9. Stefano, Bogovićeva

Novi restoran Stefana Cosattinija učinio je za središte grada isto ono što su Ivica i Marica učinili za Tkalčićevu. Natjerao je ljude da jedu na ulici, usred Bogovićeve, na potezu između dvije velike zagrebačke kulturne institucije (Algoritmove i Profilove knjižare), gdje svakodnevno prolaze deseci tisuća ljudi, i gdje su se, do Stefanova otvaranja, konzumirali kave, sladoledi i piva.

Kada sam prije desetak dana svoju kćerkicu ondje vodio na pizzu, Stefanova je terasa bila gotovo puna. Što pokazuje da se Zagrepčani više ne stide jesti na ulici ni u najstrožem gradskom centru.

10. As, Zelengaj

Duboko u Zelengajskoj šumi, točno na predzadnjoj stanici autobusa za Kraljevac, u dolini između Tuškanca, gornjeg dijela ulice Zelengaj, i Pantovčaka, već više od dvadesetipet godina radi riblji restoran As. Prvo u maloj kućici, da ne kažemo većoj baraki, a zatim u sklopu istoimenog hotela, podignutog devedesetih godina.

Vlasnik Asa Zlatko Skelin ne voli publicitet, ne voli velike kuhare, i ne želi se razumijeti u vina.

Činjenica je, međutim, da se u Asovim vitrinama može pronaći jako, jako svježa, vrhunska riba, koja dobro funkcionira u romantičnom, pastoralnom, posve šumskom ugođaju restorana koji je od Britanskog trga udaljen dvadesetak minuta hoda.

I dva izazivača:

1. Pod gričkim topom, Zakmardijeve stube

Grički top može se pohvaliti s uistinu unikatnom lokacijom: radi se o jedinom restoranu u Zagrebu, s čije se terase vidi doslovno cijeli grad.

Kako često prolazim kraj Gričkog topa, redovito čitam njegov menu, ispisan na crnim pločama.

Sve je isto kao prije dvije, tri, ili četiri godine. Nema nikakve potrebe da se bilo što s tih ploča briše i ponovo ispisuje.

Gostionica na tako dinamičnom mjestu morala bi se, ipak, ponašati malo dinamičnije i prema hrani (koja je, usput govoreći, znala biti iznenađujuće dobra, što posebno vrijedi za bifteke).

2. Kod Pavela, Gračanska cesta

Unatrag nekoliko mjeseci postao sam veliki fan ovog restorana na Gračanskoj cesti, koji se uspio riješiti svoje loše prošlosti.

Svježa i jednostavna hrana, katkad izvanredna govedina (Fiorentina od boškarina, što smo je pokušali pojesti prije otprilike mjesec dana, bila je čisto remek djelo) i korektna vinska lista s razmjerno niskim cijenama, učinili su Pavela najprihvatljivijim restoranom na Gračanskoj cesti.

Iza restorana nalazi se i solidno velika terasa, koja, iako ne gleda na cesu, pati od problema urbanističke definicije Gračana: jesu li Gračani selo, jesu li predgrađe, jesu li zona s najviše neukusnih ili bezličnih novogradnji u Zagrebu, ili su ne baš ugodni kaos, sastavljen od svih tih elemenata. Vlasnici Pavela morali bi svoj vrt na neki način izdvojiti iz neuredne atmosfere koja dominira tim dijelom grada.