Je li ikad itko stao u Tramošnici, tiho u sebi obrađujem popularnu Kawasakijevu brojalicu dok pola sata uoči utakmice Hrvatska - Gruzija skeniram transparente izvješene dužinom istočne tribine na stadionu Aldo Drosina. Ja nisam, ne, ne, ali sam za razliku od vas barem čuo za nju. Gorio je kamen u Rostovu krajem lipnja prošle godine, asfalt se lijepio za tenisice prije dvoboja s Islandom, a svi su nešto bili ustreperili oko hrvatskog kuhara Srećka Lončara koji je u Rusiji izgradio imidž malog Jamieja Olivera, chefa za celebrityje, pa su mu u goste dolazili Putin i patrijarh Kiril. E, dakle, u Lončarovu restoranu, gdje su se navijači sa svih strana svijeta sudarali kao kuglice flipera skrivajući se od ljute žege, novinarsko društvance natrčalo je na simpatičnog veseljaka iz Tramošnice. Gdje ti to dođe, brate? Tamo i tamo, kaže on, a ti pomisliš kako sugovornika život baš i nije mazio.
Teško je stati u Tramošnici bez pravog povoda, jer osim što je selo izvan ruke, ovo je mjestašce od 1700 duša, kaže Wikipedia, entitetskom linijom podijeljeno između općine Gradačac, Federacija BiH, i općine Pelagićevo, Republika Srpska, a u tom Dodikovu bantustanu ne želiš se zaustaviti osim na benzinskoj ako si baš zaglavio na debeloj rezervi. Kad čujem Republika Srpska, prva asocijacija mi je onaj Pervanov zajebantski GPS vodič: na kružnom toku izađite na drugom izlazu... jer... što ćete u kružnom toku? Ispast ću fan aparthejda i šoven, zadnje su to stvari na svijetu koje bi me veselile, ali svejedno kažem - zbilja, što ćete u Republici Srpskoj?
Cijelo ovo uvodno petljanje o Tramošnici tiče se pitanja zastupljenosti, nadzastupljenosti i prezastupljenosti, a onda posredno i odnosa vlasti prema nogometnom navijaču, pa dalje prema navijačkoj supkulturi. Jedna je nepoznata bosanska kasaba na ogradi pulskog stadiona u utorak bila zastupljena ne s jednim, nego s dva transparenta, plavim i crvenim, oba uokvirena raširenim krilima, logom grupe Uvijek vjerni. Malo neukusno napadno, reći ćete, ali opet ne tako strašno da bi odudaralo od narativa koji kaže da je utakmica Hrvatske i Gruzije bila zamišljena kao veliki slet navijača iz dijaspore.
Atmosfera je cijeli dan u Puli bila mlaka, bez kineskih turista na cesti ne bi bilo žive duše, bez podijeljenih ulaznica na stadionu ne bi bilo dvije tisuće gledatelja. Na stadionu uoči utakmice opći drijemež, ali i kontrastni prizor na tribini - malo ljudi, obilje transparenata. Da ne zaspim, nema smisla hrkanjem uznemiravati općinstvo, krenem popisivati sve te “krpe”. Slijeva nadesno, to je išlo ovako: Žepče, Ljubuški, Odžak, Čapljina, potom tri transparenta Uvijek vjerni bez geografskih fusnota, onda dvaput Zagreb, pa Čapljina - Stolac, Melbourne, Ljubuški, Orašje, dvaput Split, Ledinac, Melbourne, Odžak, Tramošnica, Široki Brijeg, Mostar, Široki Brig, Frankfurt, malo dalje još jedna Tramošnica itd. Idilu su kvarile dvije trobojnice, jedna s natpisom Umag bila je zavučena skroz u lijevi kut, druga iz Štinjana kasnije je osvanula u ravnini centra, valjda da upotpuni razglednicu informacijom da se utakmica ipak igra u Istri.
To Hrvatski nogometni savez fura novi vizualni identitet, a mi ne možemo drugo nego poželjeti da taj, tobože moderni vizual umre prije nego što je zaživio. Ne samo zato što krila na krpama nemaju nikakvu semantičku vrijednost u navijačkoj memoriji - nema ljepšeg prizora od mora naših trobojnica na utakmicama reprezentacije - nego i zato što Uvijek vjerni nose hipoteku alanfordovske cvjećarnice TNT, da ne kažem osebujne krimi-organizacije čiji je jedini smisao pored istraživanja ruda i gubljenja vremena još isisavanje i pranje novca. Preuzevši uzde vlasti iz Šukerovih ruku, Marijan Kustić imao je sto razloga pustiti da neslavni projekt tiho umre, ali kako je Kustić prvo hadezeovac pa tek onda nogometni dužnosnik, pristao je igrati po stranačkim pravilima i sada oživljava mrtvaca. Uvijek vjerni nemaju previše veze s nogometom i navijaštvom, ali zato imaju s Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Za one koji su prespavali posljednjih deset godina, Uvijek vjerni su ona navijačka skupina koja je pupčano vezana uz Savez, na temelju čega je na njezin račun mjesečno slijetalo 120.000 kuna. Nije trebalo dugo da postanu prezreni u ultras svijetu i da u žargonu zasluže ime Uvijek bijedni. Poslovali su tako efikasno da im je račun proljetos bio 688 dana u neprekidnoj blokadi, zbog čega je Trgovački sud pokrenuo stečajni postupak nad organizacijom. Financijski devastirana grupa zapravo je vegetirala i za nju ste na kraju mogli čuti još samo kroz akcije njezina dugogodišnjeg šefa Krune Grlevića. Čitatelji novinskih crnih kronika poznaju njegov opus. Onda krajem svibnja obrat - dugovi udruge preko noći su posušeni, Savez se vratio projektu, želi imati klub navijača reprezentacije. Dobrih, lojalnih, konformiranih navijača koji nikada ne zanovijetaju i ne postavljaju neugodna pitanja - Zašto Mamić? Otkud Čačić? Zbog čega unosne premije volonterima iz Izvršnog odbora? - a kamoli da pozivaju na odgovornost ili zazivaju smjene.
Oživljen projekt Uvijek vjerni zabavan je nastavak trgovačke koalicije HDZ-a i HNS-a. I ovdje, kao i na političkoj razini, HNS-om upravlja jedan Osječanin upitnog integriteta i vrlo slabašnog rejtinga u javnosti, ali čvrsto uvjeren da nam treba novi kurikul, ovaj put navijački. U tom kurikulu više nema mjesta za predstavnike old school tribine.
Na ovom polju Savez tijesno surađuje s policijom, u igri su sada već B-liste i C-liste navijača sa zabranama. Dobar dio boysa i torcidaša, zaslužnih za navijačku kulisu u petak zbog koje govorimo o velikom derbiju (premda je na tribinama bilo samo 15-ak tisuća gledatelja), nije se mogao probiti na tribine Drosine. Njihovih zastava u budućnosti će na stadionskim ogradama biti sve manje, doživljavaju ih kao remetilački faktor jer njihovi rafali nekontrolirano lete i naizmjence dižu momčad i bodre igrače, ali i pokapaju strukture, rugaju se predsjedniku, prozivaju njegove pobočnike. Novi pooštreni zakon o navijačima projektiran je tako da tribine pretvori u apoteke, reprezentacija je ogledni primjer kako to izvesti, a u budućnosti će mete biti popularni klubovi, odnosno ultras pokreti vezani uz njih.
Zakonodavac se pripremio za tvrdu utakmicu, ali klupski navijači su malo žilavija sorta od ovih iz uvoda teksta. Oni ne misle kapitulirati nakon prvog metka, a porukama da se šalovi s tribine mogu pretvoriti u prsluke na ulicama već podsjećaju vladajuće da batina ima dva kraja.