Tuđman i Gotovac: Dvije starinske hrvatske paradigme

Dubinski politički i svjetonazorski sukob Franje Tuđmana i Vlade Gotovca dogodio se u predizbornoj kampanji 1997. godine, kada je ondašnji časnik Hrvatske vojske, očigledno besprizorni nasilnik Tomislav Brzović, napao i ozlijedio predsjedničkog kandidata opozicije tijekom njegova govora u Puli.

Dok sam u ponedjeljak navečer gledao snimku tog napada, umontiranu u sjajni dokumentarac Bogdana Žižića i Marka Grčića o Vladi Gotovcu, zapanjilo me tako očigledno i brutalno, javno političko nasilje.

Kada bi se danas dogodilo bilo što slično, tresla bi se Vlada, aktualni predsjednik Republike - da nije na kraju mandata - učas bi se našao pred impeachmentom - a policija i tužilaštvo dali bi pohapsiti pola Hrvatskog gardijskog zdruga, postrojbe kojoj je napadač pripadao.

Prije dvanaest godina nije se desilo ništa slično: dapače, slučaj napada na Vladu Gotovca nikoga nije osobito potresao, najmanje takozvane “obične” birače, a Franjo Tuđman uvjerljivo je trijumfirao na predsjedničkim izborima.

Franjo Tuđman, naravno, nije naručio napad na Vladu Gotovca, niti je znao bilo što o tom atentatu.

Franjo Tuđman odgovoran je, međutim, za napad na Vladu Gotovca jer je u devedesetim godinama u Hrvatskoj bio stvorio kulturu mržnje i nasilja: svi koji nisu bili za Tuđmana u jednom su trenutku, privatno ili javno, morali postati njegovi neprijatelji.

A ljudi oko Tuđmana, podložni autoritetu velikog povijesnog vođe, na različite su se načine, pa, eto, i fizičkom silom, obračunavali s predsjednikovim neprijateljima.

Slični, a suprotni

Franjo Tuđman umro je u noći sa 9. na 10. prosinca 1999. godine. Vlado Gotovac umro je točno godinu dana kasnije, u kasno prijepodne, 7. prosinca 2000. godine.

Franjo Tuđman i Vlado Gotovac posjedovali su bezbroj dodirnih točaka.

Obojica su bili hrvatski nacionalisti, koji su rano i hrabro pokušali mijenjati status Hrvatske unutar Jugoslavije.

Obojica su bili politički progonjeni; obojica su završili u zatvorima, i to sa sličnim optužnicama, i u isto vrijeme, prvo poslije pada Hrvatskog proljeća, a zatim poslije Titove smrti (Gotovac je, međutim, mnogo gore prošao).

Obojica su, naposljetku, osnovali prve nekomunističke stranke u Hrvatskoj.

Zanimljivo je, dapače, da su Tuđman i Gotovac u stanovitom smislu surađivali, ili se barem podnosili i nakon što je Tuđman postao predsjednik Republike.

Naime, Vlado Gotovac bio je predsjednik Matice hrvatske u vrijeme najsnažnije Tuđmanove dominacije, dok su skoro sve druge javne institucije bile pod nadzorom HDZ-a.

Franjo Tuđman ponudio je, preko Ive Sanadera (Sanader je pozvao Gotovca na ručak u Klub književnika) Vladi Gotovcu koaliciju HDZ-a i HSLS-a, iako je u to vrijeme, u drugoj polovici devedesetih, Gotovac figurirao kao jedan od najoštrijih Tuđmanovih kritičara.

Iako ih je, dakle, mnogošto vezalo, na Tuđmana i Gotovca gleda se kao na dvije antagonizirane paradigme hrvatske političke scene.

Začetak korupcije

Predsjednika Tuđmana danas obilježavaju dvije nesporne povijesne značajke.

S jedne strane; Franjo Tuđman stvaratelj je moderne hrvatske države i veliki ratni pobjednik.

S druge strane, Franjo Tuđman je čovjek koji je sa Slobodanom Miloševićem kanio podijeliti Bosnu, koji je Hrvatsku uveo u katastrofalni rat s Bošnjacima, koji je tolerirao ratne zločine što su ih počinile hrvatske oružane snage, i koji je, zbog svega toga, bio odveo Republiku Hrvatsku u najdublju moguću međunarodnu izolaciju.

Nadalje, predsjednik Tuđman bio je političar duboko posvađan s bilo kakvim modernim poimanjem demokracije: umjesto demokracije i pravne države, u Hrvatskoj su funkcionirali dogovorna država i dogovorno društvo.

Korupcijski sustav upravljanja državom i ekonomijom - a dogovorna država i dogovorno društvo samo su eufemizam za institucionaliziranu korupciju - nastali su u Tuđmanovo vrijeme. Još danas proživljavamo gadne posljedice Tuđmanove duboke averzije i nerazumijevanja prema demokraciji, pravnoj državi, slobodi medija, ljudskim pravima, i tako dalje, i tako dalje.

Gotovac razumio slobodu

Tuđmanove su Vlade, naposljetku, odgovorne za dugoročno opasni pakt birača s državom (država je, i u najtežim okolnostima, većini građana jamčila određena socijalna prava), koji je de facto petrificirao HDZ na vlasti, i koji nas je doveo do goleme javne potrošnje, najvećeg aktualnog hrvatskog problema. (Za produljenje tog pakta najodgovornija je, pak, sadašnja premijerka Jadranka Kosor, kojoj javnost, sklona njezinoj borbi protiv korupcije, zaboravlja da je kao potpredsjednica Vlade stvorila pola milijuna branitelja, oko kojih se država mora brinuti.)

I dok je, dakle, Franjo Tuđman bio pomalo operetni diktator, koji je, kao uvjereni komunist, prezirao demokraciju i koji je, kao starinski nacionalist, mislio da Hrvatska neće opstati ako ne zadrži suverenitet iz devetnaestog stoljeća, Vlado Gotovac simbolizirao je paradigmu demokratske i slobodne Hrvatske. Ili se, barem, trudio.

Gotovac je, nesumnjivo, bio hrabar i pošten čovjek.

Gotovac je vrlo dobro razumio slobodu: Gotovčev intervju Vesni Kesić, objavljen u danas nepostojećem magazinu Start, krajem 1989. ili početkom 1990. godine, briljantan je esej o vječnom konfliktu osobnih sloboda i represivnih društava.

U tom je razgovoru Vlado Gotovac čak i naizgled banalnu disktinkciju obraća li nam se netko s Vi ili s Ti opravdano podigao na razinu pitanja osobne slobode u društvu. Gotovac, međutim, koliko god da se borio za demokraciju, ustvari nije razumio puno o demokraciji; barem ne o formalnoj, stranačkoj i parlamentarnoj demokraciji.

Formirani u komunizmu

Donekle zbog toga što je i Vlado Gotovac, kao i Franjo Tuđman, odrastao i formiran u komunizmu: većini ljudi iz tog razdoblja formalna je demokracija bila sasvim nejasna.

Osim toga, Vlado Gotovac bio je, nažalost, dovoljno tašt (ili naivan) da prvo potakne raskol u HSLS-u, što je, u konačnici, završilo s jednom marginalnom i s jednom ugasnulom strankom te da se zatim usred tog raskola okruži mediokritetskim suradnicima, kakvih se ne bi stidio ni Ured predsjednika Republike u kasnim Tuđmanovim godinama.

Gotovcu je, međutim, baš kao i Tuđmanu, strahovito godilo kada su mu laskali.

Naposljetku, Vlado Gotovac bio je neobično neuspješan praktični političar.

Važni i neuspješni

Njegovo zalaganje za slobodu, koju je razumio, i njegova borba za demokraciju, koju nije potpuno razumio, redovito su se rušili na samom bavljenju politikom: bilo da je riječ o donošenju političkih odluka, bilo da je riječ o prezentaciji političkih odluka, bilo da je riječ o organizaciji političkog djelovanja, s čime se nikada nije mogao suočiti: sve je to Gotovčevu političku karijeru učinilo pretežno neuspješnom.

Što je šteta za čovjeka s tako visokim moralnim standardima i s tako velikom političkom energijom.

Franjo Tuđman i Vlado Gotovac predstavljaju dvije različite hrvatske paradigme.

Za obje je te paradigme, međutim, karakteristično da su se već u devedesetima pokazale anakronima.

Moderna Hrvatska ne može se graditi ni na Tuđmanovu naslijeđu nasilne kulture vlasti i suštinski korumpirane države, kao ni na Gotovčevoj politici, koja usprkos plemenitim namjerama, nije razumjela kako funkcioniraju demokratski sustavi, kako se formiraju političke strategije i kako se postižu politički ciljevi.

Tuđman i Gotovac važni su protagonisti suvremene hrvatske povijesti.

Ali, ne više od toga.