BORIS VLAŠIĆ Novinar Boris Vlašić uz Jutarnji list je svih 5000 brojeva. Prekretnica u hrvatskom novinarstvu dogodila se kada je Vlašić predsjednika Franju Tuđmana suočio s njegovim lošim zdravstvenim stanjem, koje se krilo od javnosti. Donosimo što se dogodilo tog sudbonosnog dana...
Tuđmanovo zdravstveno stanje sasvim je bezrazložno u to vrijeme bila tema o kojoj se ne govori. Nešto kao ludost koju svi vide, ali se to ne spominje. Od liječenja u Walteru Reedu, što se isto tako krilo, Tuđmana se nije smjelo pitati za zdravlje. A kako Predsjednik prvi nije podnosio kritiku niti sumnju u svoje odluke, a kamoli u zdravlje, tako ga nitko tri godine, otkako se posumnjalo da je bolestan, nije ništa ni pitao. Osim Christiane Amanpour, videolinkom, na što joj je rekao da je baš super i da će na partiju tenisa nakon intervjua. Pritom se mijenjao njegov izgled, bolest je ostavljala tragove, ali smo se svi ponašali kao da ne postoji. Vladalo je opće sljepilo. Osim na Dinamovu stadionu, gdje su se BBB-i zabavljali pjesmicom “Tika-taka, Franjo ima raka”.
rebalo je, dakle, toga dana dočekati Tuđmana na aerodromu. S urednicom sam brzo dogovorio da Tuđmana mogu pitati samo jedno - kako je i hoće li jednom, konačno, priznati javnosti da je teško bolestan, da ima rak! U istoj sam joj rečenici rekao i da bih radije otišao doma jer je kasno, a ja bih htio imati lijep dan.
Nisam volio Tuđmana. Pokušavao sam, priznajem, zavoljeti ga, makar simpatizirati, ali bezuspješno. Živjeli smo u dva različita svijeta.
onda sam ga na tom aerodromu, okružen gomilom kolega - pitao. Bio je to neugodan trenutak. Pokušao sam smisliti lijepu rečenicu kako bih to pristojno izveo pa sam spomenuo kako je u Vatikanu propustio neke sastanke, otvaranje izložbe u Svetom Jeronimu te završio uz osmijeh: - Kako ste? Kakvo je vaše zdravstveno stanje?
Bolje bi bilo da sam gurnuo dlan u uključeni toster ili si učinio nešto slično što dugo boli. Nisam ni dovršio pitanje, s desne se strane netko preglasno lupio po čelu. Čula se i psovka. Kolege su se razmaknule kako bi me Tuđman bolje vidio. Ili možda zato da se distanciraju? Mate Granić i cijeli red ministara, počeo se meškoljiti, a Predsjednik, Otac i Sin Domovine u jednom, povjeravao se naciji. - Imao sam posebnih poslova, između ostalih i državnih, pa prema tome... - rekao je mirno. - Zar čovjek ne može biti umoran i malo nahlađen - nastavio je pitanjem i onda se neki vrag dogodio, nešto ga je ponijelo, uznemirilo i uzbunilo te je krenuo urlati i lupati rukom po govornici. - Zašto vi uvijek tražite nešto drugo? Zašto uvijek želite neku drugu Hrvatsku?!? Nemojte biti u službi onih koji bi željeli neku drugu Hrvatsku, koju bi vratili na Balkan - izgovarao je svoje najveće strahove i uperio svoj prijeteći kažiprst - baš u mene. Tada je izgovorio povijesnu rečenicu.
- Budite dobri, čuvajte Hrvatsku - izgovarao je gledajući i pokazujući na mene prstom. I otišao. Ljut, bijesan, u pratnji Sanadera, Pavletića, Nevenke Tuđman i ostalih.
vi su me ostavili. Nitko od mojih kolega nije me ni pozdravio. Čovjek na garderobi mi je trenutak kasnije dodavao kaput uz psovku prezira što starom čovjeku ne dam mira. No, kada sam se okrenuo, ispred mene je stajao konobar s pladnjem prepunim pića, veselo se osmjehnuo i rekao: - Izvolite, vama sigurno treba!
Dva dana kasnije Tuđman je otišao na Medvedgrad, na Oltar domovine u povodu Dana mrtvih. Nakon toga prevezen je u bolnicu u Dubravi, gdje je i umro. Njegovo posljednje obraćanje javnosti bilo je ono s grčem ljutnje i prijekora, dociranje građanima o tome kakvu Hrvatsku mi moramo izgraditi za njegovu ideju. Ponekad mi se čini da je toga dana, zbog onog prsta, pogleda i poruke o budućnosti Hrvatske, Tuđman mene imenovao svojim nasljednikom. Hrvati su izabrali Stipu Mesića.