Turčin je pripadnik turskog naroda, koji se do Atatürkovih reformi zvao osmanskim. Današnja turska nacija ima malo antropoloških veza s Turcima Seldžucima i poslije Osmanlijama koji su zaposjeli današnju Tursku, jer je u svojoj etnogenezi asimilirala zatečene narode Male Azije i poneke pripadnike narodâ s drugih osvojenih područja, ali je zadržala turski jezik, a njezina ekonomija i kultura je čine vodećom u pojasu turkofonskih nacija koji seže od Trakije na Balkanu do Istočnog Turkestana (Xinjianga) u Kini.
Još otprije Marulićeve Molitve suprotiva Turkom Turčin je u našemu kolektivnom imaginariju bio simbol dušmana zavojevača, zatornika kršćanske vjere itd. Čak i u mirna doba bio je zazoran drugi kontakt s njime osim komercijalnoga. Bilo je dovoljno da se “Turčin” (musliman Slaven) s Klisa “Adel” (Adil Selimović), prodajući na splitskom Pazaru, zagleda u 15-godišnju Maru Vornić, pa da je njezina obitelj zbog “sramote” strpa u samostan u kojemu je dobila sušicu i umrla, što je opjevao Luka Botić (Bijedna Mara) a uglazbili Josip Hatze i Ivo Parać. Ipak su se na turskome neki kršćani “turčili” (prelazili na “tursku vjeru”, tj. na islam) radi vertikalne promocije, pa je u početku XVI. stoljeća skradinski Murat-beg posjetio u Šibeniku svog brata natpopa don Jurja. Turska kultura je pustila trajno korijenje na teritoriju koji su Mleci otkinuli ejaletu Bosne i pripojili Dalmaciji: alkarima su i odjeća i svi termini (uključujući i alku) turski, samo im je momak hrvatski.
“Turčin” je u hrvatskome etnonim prispio iz bizantskogrčkoga “Toúrkos” od srednjeiranskog “turk” nejasnog podrijetla.