U ime obitelji’ uopće se ne bori za obitelj

Hrvatska će javnost, vjerujem, 2013. godinu najviše pamtiti po buri koju je izazvala inicijativa “U ime obitelji”, koja je uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za referendum o apsurdnom zahtjevu da se u Ustav unese nešto što je već (i preciznije postavljeno) u Zakonu o obitelji (Čl. 5). Zadovoljene su formalne specifikacije i predložen je datum. Poruka je jasna: bitno je zadovoljiti formu, a sadržaj je manje važan.

Upravo suprotno: baš ovaj slučaj pokazuje zašto je mnogo bitniji sadržaj. Referendum je učinkovit demokratski mehanizam, koji se dakako može i zloupotrijebiti ako se jasno ne odredi o čemu se ne smije raspravljati; primjerice o ljudskim ili manjinskim pravima. Da karikiram, može se prikupiti dovoljan broj potpisa za referendum koji bi pitao želimo li da Hrvatska bude država u kojoj žive samo Hrvati. Čak i da se velikom većinom izrazimo ZA, meritum stvari ne bi bio u proceduri. Tako je i u slučaju “obiteljskog” referenduma. Referendumsko pitanje nema veze s raspravom koja nije utemeljena na činjenicama ni argumentima. Ako građani nisu dobrovoljno i kvalitetno upućeni u ključna društvena pitanja, ne možemo govoriti o demokraciji. Iako dezinformirani, mi Hrvati prilično ozbiljno shvaćamo svoju građansku dužnost. A opet, ne čini se da baš promišljamo svoju građansku ulogu u svakodnevnim demokratskim procesima. Na kraju krajeva, građanin je sveden tek na “stanovnika grada”, značenje kojim je građanin “politički informiran i aktivan pojedinac” stavljeno je u drugi plan i polako se zatire, a politikom se, kao, bave političari.

Da više ljudi razumije da biti građanin u političkom smislu ne znači dati svoj potpis, glas ili punomoć nekome, nego da to u prvom redu znači biti upućen, imati stav i djelovati prema okolini, današnja bi situacija bila mnogo drukčija. Da su pravno gonjeni svi koji su u kampanji udruge “U ime obitelji” prekršili čl. 21. Zakona o istospolnim zajednicama (koji zabranjuje diskriminaciju), možda ne bismo raspravljali o gejevima nego o promjeni Ustava.

Ne bih dala ruku u vatru da 680.000 Hrvata razumije da se inicijativa “U ime obitelji” uopće ne bori za obitelj. Ne, ona izjednačuje obitelj s brakom, a time degradira samohrane roditelje i nevjenčana (ne nužno istospolna) partnerstva. Što je sljedeće? Peticije da u Ustav uđe da je zajednica brak samo ako je muškarac stariji ili viši od žene? Ili peticije da se zabrane razvodi jer se kose s crkvenim zakonicima? Najlakše je formalizirati, prikupiti potpise, promijeniti Ustav. Možemo izglasati da je i 2+2=5, to ne znači da je izračun točan.

Kako nekome odrediti koga da voli ili ne voli? Jako teško, znam, pokušavala sam to i sama. To ne bira pamet nego srce i o tome raspravljaju samo budale. Nekad pak moramo žrtvovati principe i biti budale da bismo se borili za ideale, ali nikad se ne smijemo prestati boriti. Jedino, pobogu, budimo sigurni da ne žrtvujemo krive!