U svakome treba Boga prepoznati

Kako ga evanđelja prikazuju, Isus je istodobno i vrlo skroman i silno ponosan. Bez ustezanja učenicima pere noge, ali im se jednako tako predstavlja kao osobni Bog. Bez imalo ustezanja predstavlja se najuzvišenijim Božjim imenom Jahve - Ja jesam. Uvjerava ljude da u njemu, vidljivom čovjeku, prepoznaju uzvišenoga Boga - da im drugog spasa nema. “Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim” (Iv 8, 24).

Dok to s toliko sigurnosti ističe, ne pada mu napamet tražiti da mu se klanjaju kao božanstvu. Tu misao ide dalje: a kako će se spasiti od grijeha oni bezbrojni, milijarde ljudi u svim stoljećima, koji ga ne upoznaju ni kao čovjeka, a kamoli kao Boga? Ne znači li to da u svako doba i na svakom mjestu treba prepoznati Jahvu - Boga svemogućeg i nevidljivog - u svakom čovjeku, jer Isus se na svoj način sa svakim čovjekom poistovjetio - kako je volio isticati Ivan Pavao Drugi?

Bez iluzija: i u najobičnijem, čak u zlom čovjeku krije se nevidljivi Bog; svakoga od ljudi Isus izravno povezuje sa sobom. Vjernik mora naučiti u svakom čovjeku vidjeti ono dobro što Bog u njemu još vidi, pa zajedno s Bogom nadati se u buđenje čovječnosti i u nečovjeku. To zapravo znači u svakom čovjeku vidjeti Isusa, Bogočovjeka. I pomagati Isusu da baš u tom čovjeku pobijedi nečovještvo.

Zacijelo se treba protiv nečovještva boriti i braniti, ali uvijek s ljubavlju za Isusa koji je u njemu razapet da bi ga na svoj način skinuli s toga križa. Danas možemo pročitati cijeli događaj o Lazarevoj smrti i čudesnom oživljavanju (Iv 11, 1-45). Pokojnikovoj sestri Marti Isus jednostavno kaže: “Ja sam uskrsnuće i život.” To znači da se predstavlja kao Bog. Onda, kad ugleda mrtvaca “zaplaka Isus” - kao što čovjek plače za dragim prijateljem. Evanđelist je očito htio o Isusu sve reći, čak bez tumačenja, uzdajući se u naše shvaćanje i našu vjeru.