Bivša Jugoslavenska narodna armija u cijelosti je izbušila otok Vis i na njemu se danas nalaze nebrojeni podzemni vojni objekti koji su ne tako davno služili za obranu od napada NATO-a ili zemalja Varšavskog ugovora.
Mještani Visa bili su gotovo pedeset godina prisiljeni živjeti u izolaciji, a na otoku je nerijetko boravilo više vojnika nego što je bilo samih mještana. Od 37 velikih podzemnih objekata samo je jedan uspješno prenamijenjen i u njemu se trenutno nalazi vinarija Antonija Lipanovića kojemu je Grad Vis dao lokaciju na 20-godišnje korištenje. Većina ostalih lokacija i danas je u vlasništvu Hrvatske vojske, a kako nisu specijalno čuvani, lokalni turistički djelatnici poluilegalno u njih vode znatiželjne turiste.
Iako postoji opasnost da se u blizini vojnih objekata i dandanas nalaze mine, budući da ih je ex. JNA pri svom povlačenju s Visa 1993. godine nemilo razasula oko svojih objekata, o čemu ne postoje nikakvi minski zapisi.
Zasad je na otoku stradao nizozemski turist, o čemu se opširno pisalo, i jedan pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, što se odmah zataškalo. Nakad je na Visu boravilo do četiri tisuće vojnika, a danas je na njemu samo oko četrdeset hrvatskih vojnika koji su stacionirani u radarskoj postaji, no kako je radar većinu vremena u kvaru, ni ti vojnici nemaju pretjerano mnogo posla.
U obilazak impozantnih vojnih postrojenja poveo nas je biši stariji vodnik JNA koji je na otoku boravio od 1981. do napada na Sloveniju u ljeto 1991. Izašao je iz vojske i ostao živjeti na Visu, gdje se bio i oženio. Danas vozi autobus, a lokacije na kojima je služio posjetio je prvi put nakon što je prije 17 godina izašao iz vojske.
Stariji vodnik, Ljubljančanin Borut, na Vis je stigao nakon završene Vojne akademije u Splitu. U početku je radio na radarima na objektu Stupišće, gdje je bilo smješteno 12 ruskih 20-metarskih raketa zemlja-more, P-21 s bojevom glavom od pola tone, bitnica protubrodskih topova i bitnica protuzračne odbrane. Boravak u vojsci je završio kao šef materijalnog poslovanja Stupišta.
- Sve je bilo u velikoj tajnosti, pa čak ja kao podoficir nisam znao da u središtu otoka postoji golemo zapovjedno mjesto Vela Glava. O tome su znali samo oni koji su tamo boravili, a u slučaju rata Vela Glava bi postala glavno zapovjedno mjesto za južni Jadran - kaže Borut koji nas je uveo u potkope koji još i danas, iako nisu u funkciji, djeluju impozantno.
Ulaz u sklonište za podmornice
Sam ulaz za rakete koje su bile na transporterima viši je od deset metara, a i sada je prekriven zaštitnom mrežom na koju je nalijepljena imitacija kamena od stiropora, pa je bio nevidljiv iz zraka i s mora. Glavni tunel dugačak je petstotinjak metara, a izlazi na drugu stranu brda. U pokrajnjim prostorijama nalaze se spremišta za rakete koja su i danas pokrivena pločicama.
- Pločice su bile bitne zbog kondenziranja vlage i lakšeg održavanja budući da je samo pogonsko gorivo bilo iznimno otrovno - govori Borut koji je i sam u njih ulazio u zaštitnoj opremi s gasmaskom. Unutra su spavaonice od stotinjak kvadratnih metara, prostor priručnih agregata, zapovjedno mjesto i bolničke prostorije.
- Sve je to uklesano u kamenu duboko u brdu, a posada je imala nužne izlaze na njegovu vrhu. Izlazi su kamuflirani kao stare kamene kućice da bi se zavaralo neprijatelja - priča Borut.
Nakon Borutova upozorenja hodali smo samo po kamenju jer još postoji opasnost od zaostalih mina. U samoj bitnici još stoje tri dalekometna topa koja je JNA onesposobila pri svom povlačenju. Radi se o talijanskim topovima genovskog poduzeća Ansaldo iz 1941. godine.
- Izvorno su tu bila četiri topa, ali su prije kratkog vremena jedan top razrezali i odnijeli Romi koji na otok povremeno dolaze da bi prekapali po obližnjem deponiju smeća - kaže Borut.
Svi položaji za topove koji vire iz kamenih stijena visoko nad morskom liticom međusobno su povezani tunelima i prostorijama za boravak dvjestotinjak ljudi. U svim tunelima temperatura je ista ljeti i zimi. - Bilo mi je čudno to što se upucala ogromna količina novca za sve te potkope i ogroman broj radnih sati, a da se unutra stavlja zastarjelo talijansko i rusko naoružanje.
U svim hodnicima i prostorijama i dandanas se mogu pronaći ostaci biše vojske, od namještaja, dijelova uniformi, opreme, do sanduka, no većina toga je ukradena. O samoj veličini objekata govori činjenica da je oko njih 1989. godine, kada je stranim turistima dopušten dolazak na Vis, postavljeno 80.000 betonskih stupova koji su međusobno povezani bodljikavom žicom. O kvaliteti objakata govori činjenica da, kada ih je vido tadašnji predsjednik Iraka Sadam Husein, tražio je da mu naša poduzeća takve naprave u njegovoj zemlji.
Posjetili smo i zapovjedni centar Vela Glava u centru otoka. Izvana se ne može vidjeti da se tamo išta nalazi, no stvarnost je potpuno drukčija. Opremljeni velikim ručnim svjetiljkama spustili smo se u unutrašnjost nekad najtajnijeg objekta. I tu na svakom koraku svjedočimo o monumentalnosti sagrađenog. Da nismo bili u pratnji iskusnih Višana, sami se nikada ne bismo izvukli iz mračnog prostranstva tunela i labirinata. Sam vodič koji tu na svoju ruku dovodi turiste ispričao nam je da je bilo slučajeva da mu neki pojedinci odlutaju pa ih je kasnije satima morao tražiti.
Nitko sa sigurnošću ne zna točno koja je kvadratura svih potkopa, tunela i bunkera. Bivša vojska sa sobom je odnijela svu dokumentaciju.
Posjetili smo i brojne druge potkope, podzemna skloništa i bunkere, a jedno od impresivnijih je sklonište za ratne brodove i podmornice u uvali Smokova u blizini samog grada Visa. U brdo je usječen cijeli kompleks, a prostor za ratne brodove seže u dubinu do tristo metara. Iz tog potkopa uskim se tunelima može doći do vojarni na vrhu brda.
Sami mještani Visa, iako su praktično bili izolirani od cijelog svijeta, o vremenu kada je na otoku boravila JNA govore s nostalgijom. - Vojnici su bili naši turisti i njima smo mogli prodati sve što smo proizveli. Onda je bilo tri tvornice za preradu ribe, a danas ne radi ni jedna - kaže umirovljeni ribar Zorotović, rođen 1930. Na otoku je boravio kada je tu bio Tito i glavni štab pa se dobro sjeća tog vremena.
- Dok su tu bili Tito i Englezi, osjećali smo se sigurno, no bilo je i njemačkih zračnih napada pa je u potpunosti uništena kuća pokraj moje. Zorotovićeva supruga Cecilija smatra da je Vis nakon odlaska vojske osuđen na propast. - Ljudi su prodali svoju imovinu i uskoro na Visu neće biti stalnog stanovništva, nego samo turisti pa je otok osuđen na propast -kaže Cecilija.
Talijanski top Ansaldo iz 1941. godine
Mlađi stanovnici, koji su rezervu služili na svom otoku, također se ne žale na bivšu vojsku, nego kažu da su rezerve za njih bile pravi odmor i piknik; po danu se pilo i jelo, a navečer na plesnjaku tuklo s jugoslavenskim oficirima. Iako je većina objekata dana na korištenje lokalnoj samoupravi, Hrvatska je vojska najvrednije objekte ipak zadržala u svom vlasništvu.
Gradonačelnica Komiže Tonka Ivković sastavila je i plan korištenja predanih objekata. U vojarni Rogač u samom središtu Komiže bit će smješten Hotel s tristo ležajeva.
U vojarni i potkopima na lokalitetu Barioška bit će smješteno apartmansko naselje sa 750 ležajava, a na mjestu vojarne Ravno napravit će se radna zona. Prema riječima gradonačelnice, HV je u svom vlasništvu ipak zadržao potkope i tunele Barioška, zapovjedni centar Vela Glava i radarsku postaju na Humu.
Za područje vojarni i potkopa na Barioški već su se zainteresirali Englezi koji tu namjeravaju graditi apartmane. Na mjestu smo se uvjerili da ni sam otok nije siguran od mina. Upravo za vrijeme našeg obilaska vojnih objekata na otok je stiglo trideset pripadnika Hrvatskog centra za razminiravanje. Oni su stigli jer je prije kratkog vremena na zemljištu u uvali Gradec, koje je kupio Nijemac Nicholaus Burhoffen, pronađena neeksplodirana engleska mina iz Drugog svjetskog rata.
Pronalazak je prijavio sam vlasnik i napravljen je elaborat za čišćenje. Radi se o nagaznim minama mp-2 l koje su posijali engleski vojnici 1944. godine s namjerom da maršala Tita, koji je tada boravio na otoku, sačuvaju od eventualne njemačke invazije, rekao je Nikša Bogdanić, interni nadzornik Hrvatskog centra za razminiravanje. Već prvi dan pronađena je još jedna mina, a pregledom je utvrđeno da takve mine postoje na još osam lokacija na otoku.
Jedini objekt koji je prenamjenjen je Vinarija Antonia Lipanovića u blizini Visa koju je dobio u najam 1998. na vremenski period od dvadeset godina.
'Kada sam ušao unutra zatekao sam pravo smetlište i da objekat dovedem u red utrošio sam negdje milijun ondašnjih njemačkih maraka. Sada proizvodim 35 tisuća boca godišnje i devedeset posto toga se proda u Visu tijekom turističke prognoze. Najam za samo sklonište u kojemu su se nekad nalazili vojni generatori ima površinu od kojih petstotinjak kvadrata Lipanović plaća dvije tisuće kuna godišnje. Lipanović je i organizirao kriket klub Sir William Hoste nazvan po engleskom admiralu koji je na Visu boravio za vrijeme napoleonskih ratova, te mu ove godine u posjet dolazi sedam ekipa kriketa iz Engleske.
'Teška je žalost što je to jedina uspješna prenamjena vojnih objekata na Visu, jer sam ja svojim radom pokazao kako se ti mastodonski objekti mogu uspješno upotrijebiti', kaže Antonio Lipanović čija obitelj već generacijama proizvodi Višku Vugavu, Plavac mlai, prošek i roze.
Anri Paravić
Mještani Visa bili su gotovo pedeset godina prisiljeni živjeti u izolaciji, a na otoku je nerijetko boravilo više vojnika nego što je bilo samih mještana. Od 37 velikih podzemnih objekata samo je jedan uspješno prenamijenjen i u njemu se trenutno nalazi vinarija Antonija Lipanovića kojemu je Grad Vis dao lokaciju na 20-godišnje korištenje. Većina ostalih lokacija i danas je u vlasništvu Hrvatske vojske, a kako nisu specijalno čuvani, lokalni turistički djelatnici poluilegalno u njih vode znatiželjne turiste.
Iako postoji opasnost da se u blizini vojnih objekata i dandanas nalaze mine, budući da ih je ex. JNA pri svom povlačenju s Visa 1993. godine nemilo razasula oko svojih objekata, o čemu ne postoje nikakvi minski zapisi.
| Da nismo bili u pratnji iskusnih Višana, sami se nikada ne bismo izvukli iz mračnog prostranstva tunela i labirinta. |
U obilazak impozantnih vojnih postrojenja poveo nas je biši stariji vodnik JNA koji je na otoku boravio od 1981. do napada na Sloveniju u ljeto 1991. Izašao je iz vojske i ostao živjeti na Visu, gdje se bio i oženio. Danas vozi autobus, a lokacije na kojima je služio posjetio je prvi put nakon što je prije 17 godina izašao iz vojske.
Stariji vodnik, Ljubljančanin Borut, na Vis je stigao nakon završene Vojne akademije u Splitu. U početku je radio na radarima na objektu Stupišće, gdje je bilo smješteno 12 ruskih 20-metarskih raketa zemlja-more, P-21 s bojevom glavom od pola tone, bitnica protubrodskih topova i bitnica protuzračne odbrane. Boravak u vojsci je završio kao šef materijalnog poslovanja Stupišta.
- Sve je bilo u velikoj tajnosti, pa čak ja kao podoficir nisam znao da u središtu otoka postoji golemo zapovjedno mjesto Vela Glava. O tome su znali samo oni koji su tamo boravili, a u slučaju rata Vela Glava bi postala glavno zapovjedno mjesto za južni Jadran - kaže Borut koji nas je uveo u potkope koji još i danas, iako nisu u funkciji, djeluju impozantno.
Ulaz u sklonište za podmornice
Sam ulaz za rakete koje su bile na transporterima viši je od deset metara, a i sada je prekriven zaštitnom mrežom na koju je nalijepljena imitacija kamena od stiropora, pa je bio nevidljiv iz zraka i s mora. Glavni tunel dugačak je petstotinjak metara, a izlazi na drugu stranu brda. U pokrajnjim prostorijama nalaze se spremišta za rakete koja su i danas pokrivena pločicama.
- Pločice su bile bitne zbog kondenziranja vlage i lakšeg održavanja budući da je samo pogonsko gorivo bilo iznimno otrovno - govori Borut koji je i sam u njih ulazio u zaštitnoj opremi s gasmaskom. Unutra su spavaonice od stotinjak kvadratnih metara, prostor priručnih agregata, zapovjedno mjesto i bolničke prostorije.
- Sve je to uklesano u kamenu duboko u brdu, a posada je imala nužne izlaze na njegovu vrhu. Izlazi su kamuflirani kao stare kamene kućice da bi se zavaralo neprijatelja - priča Borut.
Nakon Borutova upozorenja hodali smo samo po kamenju jer još postoji opasnost od zaostalih mina. U samoj bitnici još stoje tri dalekometna topa koja je JNA onesposobila pri svom povlačenju. Radi se o talijanskim topovima genovskog poduzeća Ansaldo iz 1941. godine.
- Izvorno su tu bila četiri topa, ali su prije kratkog vremena jedan top razrezali i odnijeli Romi koji na otok povremeno dolaze da bi prekapali po obližnjem deponiju smeća - kaže Borut.
Svi položaji za topove koji vire iz kamenih stijena visoko nad morskom liticom međusobno su povezani tunelima i prostorijama za boravak dvjestotinjak ljudi. U svim tunelima temperatura je ista ljeti i zimi. - Bilo mi je čudno to što se upucala ogromna količina novca za sve te potkope i ogroman broj radnih sati, a da se unutra stavlja zastarjelo talijansko i rusko naoružanje.
U svim hodnicima i prostorijama i dandanas se mogu pronaći ostaci biše vojske, od namještaja, dijelova uniformi, opreme, do sanduka, no većina toga je ukradena. O samoj veličini objekata govori činjenica da je oko njih 1989. godine, kada je stranim turistima dopušten dolazak na Vis, postavljeno 80.000 betonskih stupova koji su međusobno povezani bodljikavom žicom. O kvaliteti objakata govori činjenica da, kada ih je vido tadašnji predsjednik Iraka Sadam Husein, tražio je da mu naša poduzeća takve naprave u njegovoj zemlji.
Posjetili smo i zapovjedni centar Vela Glava u centru otoka. Izvana se ne može vidjeti da se tamo išta nalazi, no stvarnost je potpuno drukčija. Opremljeni velikim ručnim svjetiljkama spustili smo se u unutrašnjost nekad najtajnijeg objekta. I tu na svakom koraku svjedočimo o monumentalnosti sagrađenog. Da nismo bili u pratnji iskusnih Višana, sami se nikada ne bismo izvukli iz mračnog prostranstva tunela i labirinata. Sam vodič koji tu na svoju ruku dovodi turiste ispričao nam je da je bilo slučajeva da mu neki pojedinci odlutaju pa ih je kasnije satima morao tražiti.
| Nitko sa sigurnošću ne zna točno koja je kvadratura svih potkopa, tunela i bunkera. Bivša vojska sa sobom je odnijela svu dokumentaciju. |
Posjetili smo i brojne druge potkope, podzemna skloništa i bunkere, a jedno od impresivnijih je sklonište za ratne brodove i podmornice u uvali Smokova u blizini samog grada Visa. U brdo je usječen cijeli kompleks, a prostor za ratne brodove seže u dubinu do tristo metara. Iz tog potkopa uskim se tunelima može doći do vojarni na vrhu brda.
Sami mještani Visa, iako su praktično bili izolirani od cijelog svijeta, o vremenu kada je na otoku boravila JNA govore s nostalgijom. - Vojnici su bili naši turisti i njima smo mogli prodati sve što smo proizveli. Onda je bilo tri tvornice za preradu ribe, a danas ne radi ni jedna - kaže umirovljeni ribar Zorotović, rođen 1930. Na otoku je boravio kada je tu bio Tito i glavni štab pa se dobro sjeća tog vremena.
- Dok su tu bili Tito i Englezi, osjećali smo se sigurno, no bilo je i njemačkih zračnih napada pa je u potpunosti uništena kuća pokraj moje. Zorotovićeva supruga Cecilija smatra da je Vis nakon odlaska vojske osuđen na propast. - Ljudi su prodali svoju imovinu i uskoro na Visu neće biti stalnog stanovništva, nego samo turisti pa je otok osuđen na propast -kaže Cecilija.
Talijanski top Ansaldo iz 1941. godine
Mlađi stanovnici, koji su rezervu služili na svom otoku, također se ne žale na bivšu vojsku, nego kažu da su rezerve za njih bile pravi odmor i piknik; po danu se pilo i jelo, a navečer na plesnjaku tuklo s jugoslavenskim oficirima. Iako je većina objekata dana na korištenje lokalnoj samoupravi, Hrvatska je vojska najvrednije objekte ipak zadržala u svom vlasništvu.
Gradonačelnica Komiže Tonka Ivković sastavila je i plan korištenja predanih objekata. U vojarni Rogač u samom središtu Komiže bit će smješten Hotel s tristo ležajeva.
U vojarni i potkopima na lokalitetu Barioška bit će smješteno apartmansko naselje sa 750 ležajava, a na mjestu vojarne Ravno napravit će se radna zona. Prema riječima gradonačelnice, HV je u svom vlasništvu ipak zadržao potkope i tunele Barioška, zapovjedni centar Vela Glava i radarsku postaju na Humu.
Za područje vojarni i potkopa na Barioški već su se zainteresirali Englezi koji tu namjeravaju graditi apartmane. Na mjestu smo se uvjerili da ni sam otok nije siguran od mina. Upravo za vrijeme našeg obilaska vojnih objekata na otok je stiglo trideset pripadnika Hrvatskog centra za razminiravanje. Oni su stigli jer je prije kratkog vremena na zemljištu u uvali Gradec, koje je kupio Nijemac Nicholaus Burhoffen, pronađena neeksplodirana engleska mina iz Drugog svjetskog rata.
Pronalazak je prijavio sam vlasnik i napravljen je elaborat za čišćenje. Radi se o nagaznim minama mp-2 l koje su posijali engleski vojnici 1944. godine s namjerom da maršala Tita, koji je tada boravio na otoku, sačuvaju od eventualne njemačke invazije, rekao je Nikša Bogdanić, interni nadzornik Hrvatskog centra za razminiravanje. Već prvi dan pronađena je još jedna mina, a pregledom je utvrđeno da takve mine postoje na još osam lokacija na otoku.
Jedini objekt koji je prenamjenjen je Vinarija Antonia Lipanovića u blizini Visa koju je dobio u najam 1998. na vremenski period od dvadeset godina.
'Kada sam ušao unutra zatekao sam pravo smetlište i da objekat dovedem u red utrošio sam negdje milijun ondašnjih njemačkih maraka. Sada proizvodim 35 tisuća boca godišnje i devedeset posto toga se proda u Visu tijekom turističke prognoze. Najam za samo sklonište u kojemu su se nekad nalazili vojni generatori ima površinu od kojih petstotinjak kvadrata Lipanović plaća dvije tisuće kuna godišnje. Lipanović je i organizirao kriket klub Sir William Hoste nazvan po engleskom admiralu koji je na Visu boravio za vrijeme napoleonskih ratova, te mu ove godine u posjet dolazi sedam ekipa kriketa iz Engleske.
'Teška je žalost što je to jedina uspješna prenamjena vojnih objekata na Visu, jer sam ja svojim radom pokazao kako se ti mastodonski objekti mogu uspješno upotrijebiti', kaže Antonio Lipanović čija obitelj već generacijama proizvodi Višku Vugavu, Plavac mlai, prošek i roze.
|
'Trebalo mi je milijun maraka da uredim zapušteni tunel'
|
Anri Paravić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....