Za nekoliko dana u izdanju Naklade Ljevak u Hrvatskoj izlazi priča o dječacima ("Boy", prvi album grupe U2) iz 1980. godine koji danas, dvadeset i pet godina poslije, pokušavaju rastaviti atomsku bombu na kojoj svijet sjedi ("How to Dismantle an Atomic Bomb", posljednji album).
Knjiga prati četvoricu dječaka u njihovim maštanjima od stvaranja grupe i prvog kombija za turneje do borbe za pravedniji svijet. Njihov put kroz rock kulturu nije bio toliko kontroverzan i razuzdan kao, na primjer, Rolling Stonesa - prema van je U2 uvijek djelovao složnije, s manje taštine i sukoba među članovima grupe. Koliko se naivnom činila ideja o osnivanju rock grupe i životu na turnejama, koliko su nespretno izgledali njihovi prvi koncerti, toliko je danas stvaran njihov trag u glazbi i društvu.
Bubnjar Larry Mullen je u jesen 1976. godine na oglasnu ploču škole Mount Temple u Dublinu objesio obavijest da traži ljude za rock grupu. Na oglas su se javili Paul Hewson (Bono Vox), Dave Evans (The Edge), Dick Evans i Adam Clayton. Dick je napustio društvo i pridružio se grupi Virgin Prunes, a ostali su osnovali grupu Feedback, koja je zatim promijenila naziv u The Hype i na kraju postala U2.
Članovi grupe prisjećaju se doba kada su upoznali svog menadžera Paula McGuinnessa i kako su potpisali prvi diskografski ugovor
Jedinstveni u želji za uspjehom, loše uvježbani i bez novca, tipična rock grupa čije pjesme već nekoliko godina kasnije više nalikuju na himne ili simfonije nego na rock, počinju svoj put pobjedom na natjecanju mladih talenata u Limericku na Dan Sv. Patricka. Poznanstvo s novinarom časopisa Hot Press Bill Grahamom dovodi ih do menadžera, Paul McGuinnessa. Napokon slijedi trogodišnji ugovor s CBS Ireland i prva ploča 1979. godine. Godinu kasnije potpisuju svjetski ugovor s izdavačkom kućom Island Records.
EDGE: Danas mi je nemoguće zamisliti život izvan glazbe, ali iskreno ne znam bih li ikad postao profesionalni glazbenik da me U2 nije uvjerio da to mogu. Zajedno smo otkad smo odrasli, što pokazuje nevjerojatnu predanost i drugarstvo između četvorice ljudi koji su 1975. odlučili osnovati grupu.
U nekom smislu, U2 je vrlo neprilagođena grupa. Postali smo takvima zato što nismo bili pretjerano sposobni kao glazbenici. Nismo znali svirati tuđe pjesme, pa smo morali napisati svoje. Ta glazbena neprilagođenost može nas zaskočiti i danas. Ponekad, dok se spremamo za putovanje, ponovo slušam naše stare stvari i zbunjeno se pitam: "Kako sam to odsvirao? Ovo je čudno, odakle mi to?" Ali nekako smo uspjeli od slabosti napraviti prednosti. Iako nismo glazbeno najsposobnija grupa u povijesti rock'n'rolla, mislim da smo vrlo originalni.
Slaganje između karaktera je važan element. Bono je predsjednik i osnivač Kluba megalomana. Ako je Bono u Klubu megalomana, ja možda spadam u Klub radoholičara. Adam i Larry čine protutežu Bonu i meni. Adam ima čudesnu dušu, on je pritajena savjest grupe. U ranim danima, kad smo se mi ostali razmahivali svojih kršćanstvom, Adam je zapravo bio najveći kršćanin zbog svoje snošljivosti i čovječnosti.
On je naš džoker, rođena avangarda. Larry je praktičar, on je pouzdana i osoba, uvijek nas spušta na zemlju kad se previše zanosimo. Uvijek je za kormilom broda i pazi da se ne nasučemo, dok ja gledam dalekozorom na drugu stranu, Bono visi s jarbola, a Adam nešto prčka u strojarnici. Zajedno smo odrasli, zajedno smo naučili svirati. Često mi se čini da čitamo misli jedni drugima.
PAUL ( McGuinness, menadžer grupe): Svirali su u centru kao predgrupa Gamblersima, kojoj je menadžer bila moja mlađa sestra. U2 je očito bio bolji. Onda su loše radili ono što danas rade dobro. Bono je bio vrlo neobičan: stajao je na prednjem dijelu pozornice i trudio se angažirati publiku, natjerati ih da ga gledaju u oči. Većina drugih pjevača u to doba gledala je svugdje, samo ne u publiku.
Edge je svirao nekakvu raštimanu gitaru, ali note su bile važnije od akorda, pa se moglo otprilike osjetiti što želi postići, iako nije uspijevao stopostotno. Adam je izgledao kao da točno zna što radi. Zapravo, nisam na to uopće gledao s glazbenog gledišta - samo sam smatrao da izgleda kao pravi basist. Larry je mlatio po bubnjevima, i svi su stajali u istim položajima kao što na pozornici stoje danas. Poslije smo se sastali i otišli u Granary Bar iza ugla, pa sam im platio piće, iako su bili premladi za to, naravno.
BONO: Samo smo htjeli nabaviti kombi jer bismo onda mogli plaćati svoja putovanja. Jedne smo večeri otišli u Kerry svirati u jednom baru gdje se spavalo na katu da ne bismo morali tražiti prenoćište. Navečer nakon koncerta, na kojem je bilo samo sedamdeset ljudi, dao nam je plaću, stotinu funti umanjenih za sendviče i smještaj. Na kraju nam je ostalo trideset funti... ali kombi je koštao četrdeset! Zato smo smatrali da bismo s vlastitim kombijem ipak nešto zaradili. Kad bi menadžer nekako mogao subvencionirati naš kombi... a izgledao je kao da bi mogao imati nešto love. Ali on je ponavljao: "Imate sve. Samo morate biti bolji.
EDGE: Mislim da Paul nije bio spreman raditi kao menadžer za druge. Iskustvo sa Spudom nije bilo nikakav trijumf. Zatim se upetljao u promidžbu raznih drugih grupa u Švedskoj, od kojih su neke odbile platiti njegov dio zato što je on bio u Dublinu, a oni u Švedskoj bez namjere da se vrate kući, pa tko te jebe.Uglavnom, prilično smo se dobro slagali s njim, ali nije odmah rekao želi li biti naš menadžer.
PAUL: Proveli smo nekoliko tjedana, možda i mjeseci, kružeći jedni oko drugih, ispitujući se međusobno, sastajući se, pokušavali smo ustanoviti je li druga strana pametna.
EDGE: Paul je okolo nosio prve demosnimke i imao polovičan uspjeh. Mislim da je i on tada mislio da nismo spremni, ali Bono se nije dao: tvrdio je da s drugom demo zbirkom trebamo sklopiti ugovor.
BONO: Paul nikako nije nabavljao taj kombi, a meni je sve to počelo ići na živce. "Ma nemoj. Stalno pričaš velike priče. Ali gdje je jebeni kombi? Gdje su koncerti? Iako se Paul bunio da demo snimke nisu dovoljno dobre za London, ja ne mogu čekati. Ne mogu si priuštiti da ne sklopimo ugovor za ploču, pa kažem da ću otići u London i pobuditi zanimanje. Paul kaže: "Čekaj. Bit ćete bolji." Ja odgovaram: "Ako želimo imati uspjeha u Irskoj, moramo imati uspjeha u Britaniji. Onda će nas u Irskoj slušati." To je bio moj plan.
Otišao sam u London s Ali. Meni je to mnogo značilo zato što sam vodio prekrasnu djevojku na putovanje, trebao sam se pobrinuti za sve, ali nisam znao što radim i gdje ću prenoćiti. Nikad dotad nisam bio u Londonu. Otišli smo vidjeti Phila Chevrona iz The Radiators. Uputio nas je na nekoliko glazbenih novinara. Tu nam je pomogao Chris Westwood iz Record Mirrora. I tako sam pokucao na vrata - Automatic Recordsa. Rekao sam: "Chris Westwood iz Record Mirrora je rekao da dođemo kod vas."
- Ti si iz Record Mirrora?
- Ne, ja sam u grupi.Hoćete li poslušati našu pjesmu?
EDGE: Paul Morley iz NME-a došao je u Cork da nas vidi kako sviramo u Arcadiji. Netko je s balkona izlio pivo na moje pojačalo. Počeo je kuljati dim. Pomislio sam: "O, sranje, došao je NME, publika će podivljati, ovo je noćna mora." Ali Bono je stao na vrh zvučnika i rekao: "Igrat ćemo se igre rock'n'roll obožavanja. Želim da obožavate mene!" Na kraju sam našao rezervno pojačalo. Poslije, kad smo otišli u garderobu, Paul Morley je ušao ludujući o "metafizičkim vrhuncima"!
LARRY: Dok smo visjeli po Londonu i čekali ugovor, svi smo otišli na neki koncert jedne večeri u Lyceumu. Paul se pojavio s Nickom Stewartom i rekao: "Imam ugovor." Otišli smo u ženski zahod i potpisali se.
PAUL: Trebalo nam je neko mjesto gdje ćemo vidjeti što radimo, a ženski je zahod bio nešto ugodniji od muškog.
ADAM: Mislim da potpisivanje ugovora za ploču u ženskom zahodu ima nešto rokersko u sebi.
Knjiga prati četvoricu dječaka u njihovim maštanjima od stvaranja grupe i prvog kombija za turneje do borbe za pravedniji svijet. Njihov put kroz rock kulturu nije bio toliko kontroverzan i razuzdan kao, na primjer, Rolling Stonesa - prema van je U2 uvijek djelovao složnije, s manje taštine i sukoba među članovima grupe. Koliko se naivnom činila ideja o osnivanju rock grupe i životu na turnejama, koliko su nespretno izgledali njihovi prvi koncerti, toliko je danas stvaran njihov trag u glazbi i društvu.
Bubnjar Larry Mullen je u jesen 1976. godine na oglasnu ploču škole Mount Temple u Dublinu objesio obavijest da traži ljude za rock grupu. Na oglas su se javili Paul Hewson (Bono Vox), Dave Evans (The Edge), Dick Evans i Adam Clayton. Dick je napustio društvo i pridružio se grupi Virgin Prunes, a ostali su osnovali grupu Feedback, koja je zatim promijenila naziv u The Hype i na kraju postala U2.
Članovi grupe prisjećaju se doba kada su upoznali svog menadžera Paula McGuinnessa i kako su potpisali prvi diskografski ugovor
|
2. NASTAVAK
|
EDGE: Danas mi je nemoguće zamisliti život izvan glazbe, ali iskreno ne znam bih li ikad postao profesionalni glazbenik da me U2 nije uvjerio da to mogu. Zajedno smo otkad smo odrasli, što pokazuje nevjerojatnu predanost i drugarstvo između četvorice ljudi koji su 1975. odlučili osnovati grupu.
U nekom smislu, U2 je vrlo neprilagođena grupa. Postali smo takvima zato što nismo bili pretjerano sposobni kao glazbenici. Nismo znali svirati tuđe pjesme, pa smo morali napisati svoje. Ta glazbena neprilagođenost može nas zaskočiti i danas. Ponekad, dok se spremamo za putovanje, ponovo slušam naše stare stvari i zbunjeno se pitam: "Kako sam to odsvirao? Ovo je čudno, odakle mi to?" Ali nekako smo uspjeli od slabosti napraviti prednosti. Iako nismo glazbeno najsposobnija grupa u povijesti rock'n'rolla, mislim da smo vrlo originalni.
Slaganje između karaktera je važan element. Bono je predsjednik i osnivač Kluba megalomana. Ako je Bono u Klubu megalomana, ja možda spadam u Klub radoholičara. Adam i Larry čine protutežu Bonu i meni. Adam ima čudesnu dušu, on je pritajena savjest grupe. U ranim danima, kad smo se mi ostali razmahivali svojih kršćanstvom, Adam je zapravo bio najveći kršćanin zbog svoje snošljivosti i čovječnosti.
On je naš džoker, rođena avangarda. Larry je praktičar, on je pouzdana i osoba, uvijek nas spušta na zemlju kad se previše zanosimo. Uvijek je za kormilom broda i pazi da se ne nasučemo, dok ja gledam dalekozorom na drugu stranu, Bono visi s jarbola, a Adam nešto prčka u strojarnici. Zajedno smo odrasli, zajedno smo naučili svirati. Često mi se čini da čitamo misli jedni drugima.
PAUL ( McGuinness, menadžer grupe): Svirali su u centru kao predgrupa Gamblersima, kojoj je menadžer bila moja mlađa sestra. U2 je očito bio bolji. Onda su loše radili ono što danas rade dobro. Bono je bio vrlo neobičan: stajao je na prednjem dijelu pozornice i trudio se angažirati publiku, natjerati ih da ga gledaju u oči. Većina drugih pjevača u to doba gledala je svugdje, samo ne u publiku.
Edge je svirao nekakvu raštimanu gitaru, ali note su bile važnije od akorda, pa se moglo otprilike osjetiti što želi postići, iako nije uspijevao stopostotno. Adam je izgledao kao da točno zna što radi. Zapravo, nisam na to uopće gledao s glazbenog gledišta - samo sam smatrao da izgleda kao pravi basist. Larry je mlatio po bubnjevima, i svi su stajali u istim položajima kao što na pozornici stoje danas. Poslije smo se sastali i otišli u Granary Bar iza ugla, pa sam im platio piće, iako su bili premladi za to, naravno.
BONO: Samo smo htjeli nabaviti kombi jer bismo onda mogli plaćati svoja putovanja. Jedne smo večeri otišli u Kerry svirati u jednom baru gdje se spavalo na katu da ne bismo morali tražiti prenoćište. Navečer nakon koncerta, na kojem je bilo samo sedamdeset ljudi, dao nam je plaću, stotinu funti umanjenih za sendviče i smještaj. Na kraju nam je ostalo trideset funti... ali kombi je koštao četrdeset! Zato smo smatrali da bismo s vlastitim kombijem ipak nešto zaradili. Kad bi menadžer nekako mogao subvencionirati naš kombi... a izgledao je kao da bi mogao imati nešto love. Ali on je ponavljao: "Imate sve. Samo morate biti bolji.
EDGE: Mislim da Paul nije bio spreman raditi kao menadžer za druge. Iskustvo sa Spudom nije bilo nikakav trijumf. Zatim se upetljao u promidžbu raznih drugih grupa u Švedskoj, od kojih su neke odbile platiti njegov dio zato što je on bio u Dublinu, a oni u Švedskoj bez namjere da se vrate kući, pa tko te jebe.Uglavnom, prilično smo se dobro slagali s njim, ali nije odmah rekao želi li biti naš menadžer.
PAUL: Proveli smo nekoliko tjedana, možda i mjeseci, kružeći jedni oko drugih, ispitujući se međusobno, sastajući se, pokušavali smo ustanoviti je li druga strana pametna.
EDGE: Paul je okolo nosio prve demosnimke i imao polovičan uspjeh. Mislim da je i on tada mislio da nismo spremni, ali Bono se nije dao: tvrdio je da s drugom demo zbirkom trebamo sklopiti ugovor.
BONO: Paul nikako nije nabavljao taj kombi, a meni je sve to počelo ići na živce. "Ma nemoj. Stalno pričaš velike priče. Ali gdje je jebeni kombi? Gdje su koncerti? Iako se Paul bunio da demo snimke nisu dovoljno dobre za London, ja ne mogu čekati. Ne mogu si priuštiti da ne sklopimo ugovor za ploču, pa kažem da ću otići u London i pobuditi zanimanje. Paul kaže: "Čekaj. Bit ćete bolji." Ja odgovaram: "Ako želimo imati uspjeha u Irskoj, moramo imati uspjeha u Britaniji. Onda će nas u Irskoj slušati." To je bio moj plan.
Otišao sam u London s Ali. Meni je to mnogo značilo zato što sam vodio prekrasnu djevojku na putovanje, trebao sam se pobrinuti za sve, ali nisam znao što radim i gdje ću prenoćiti. Nikad dotad nisam bio u Londonu. Otišli smo vidjeti Phila Chevrona iz The Radiators. Uputio nas je na nekoliko glazbenih novinara. Tu nam je pomogao Chris Westwood iz Record Mirrora. I tako sam pokucao na vrata - Automatic Recordsa. Rekao sam: "Chris Westwood iz Record Mirrora je rekao da dođemo kod vas."
- Ti si iz Record Mirrora?
- Ne, ja sam u grupi.Hoćete li poslušati našu pjesmu?
EDGE: Paul Morley iz NME-a došao je u Cork da nas vidi kako sviramo u Arcadiji. Netko je s balkona izlio pivo na moje pojačalo. Počeo je kuljati dim. Pomislio sam: "O, sranje, došao je NME, publika će podivljati, ovo je noćna mora." Ali Bono je stao na vrh zvučnika i rekao: "Igrat ćemo se igre rock'n'roll obožavanja. Želim da obožavate mene!" Na kraju sam našao rezervno pojačalo. Poslije, kad smo otišli u garderobu, Paul Morley je ušao ludujući o "metafizičkim vrhuncima"!
LARRY: Dok smo visjeli po Londonu i čekali ugovor, svi smo otišli na neki koncert jedne večeri u Lyceumu. Paul se pojavio s Nickom Stewartom i rekao: "Imam ugovor." Otišli smo u ženski zahod i potpisali se.
PAUL: Trebalo nam je neko mjesto gdje ćemo vidjeti što radimo, a ženski je zahod bio nešto ugodniji od muškog.
ADAM: Mislim da potpisivanje ugovora za ploču u ženskom zahodu ima nešto rokersko u sebi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....