Ubodite jezični savjet na adresi stitch.blog.hr

Pripremam ovih dana za Magazin Jutarnjeg lista intervju s Dubravkom Škiljanom, uglednim lingvistom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, u kojem je jedna od glavnih tema jezik kakav se rabi u novim medijima. Profesor Škiljan kaže da nema točan uvid u to kako se razvija jezik u mrežnim dnevnicima, no nije odviše optimističan. Možda griješi, jer i u blogosferi žive jezikoslovci a i oni koji za njima pokazuju interes.

Neki mladić, možda suradnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, od prosinca 2004. redovito objavljuje jezične savjete na adresi stitch.blog.hr.

Kako znamo da je mladić? Evo primjera:

"Akademici Babić i Katičić neupitno znaju više od mene i neusporedivo su veći autoriteti kada je posrijedi jezik. Glupo bi stoga bilo pisati eseje o nečemu što su oni vjerojatno sustavno istražili, o toliko spominjanoj hrvatskoj tradiciji.

No, upitat ću zato: čemu sve to? Nije li nam tradicija i korijenski pravopis, pa osim ishlapjelih budalaša poput Laszla nitko o tome i ne razmišlja? I kamo nas to vodi? Dokle ćemo ići u svetoj potrazi za tradicijom? Do Marulića i Kašića, možda?

Okanite se, ljudi, ćorava posla. Ne silujte jezik, uvijek iznova. I prihvatite odgovornost za to što radite, napokon."

Jedino mladić može autoritete s jedne strane duboko poštivati a s druge ih bacati u koš za smeće, zamalo u istoj rečenici.

Stitch, u prijevodu s engleskoga ubod, komentare potpisuje nadimkom Scorpy, Škorpiončić. Od prosinca 2004. do danas je objavio 78 postova o nekim najčešćim pogreškama u pisanju, piše i crtice iz povijesti i filozofije jezika a napisao je i post "U internetskoj džungli", u kojem protestira protiv nepismenosti na našim web portalima.

Ovih dana, otkad otvoreno udara po akademicima, dnevno na svojoj stranici skupi i tisuću posjetitelja.

Neki od njega traže konkretne savjete a ima i onih koji njegovu mladost odvuku na druge teme.

"Ne znam jesam li ja luda ili stvarno zagorena, ali mene ovo uzbuđuje! Uzbudljivo je kada muškarac ima precizna stručna znanja. Čini mi se da bi tvoje ulaženje u moje tekstove bilo ravno erotskom doživljaju..." piše jedna posjetiteljica a vrijedni joj jezikoslovac hitro odgovara: "Javi mi se na mail, pa da provjerimo."

 Čini mi se da bi tvoje ulaženje u moje tekstove bilo ravno erotskom doživljaju, piše jedna posjetiteljica a vrijedni joj jezikoslovac hitro odgovara: Javi mi se na mail, pa da provjerimo

I eto ti erotike u naizgled dosadnom svijetu "živih" akuzativa, enkilitika u sintagmama, suprotnih rečenica i priloga.

Škorpiončić je, ukratko, postao zvijezda a na najboljem je putu da stekne i moćne neprijatelje.

Evo što još zamjera akademicima Stjepanu Babiću i Radoslavu Katičiću:

"Ali to što činite s pravopisom neoprostivo je - i sramotno. To nije skrb za jezik nego besposličarsko masturbiranje, pogrešan koncept koji podsjeća na onaj o 200 bogatih obitelji. Znamo kako je završio, općim siromaštvom većine. I vaš će tako, u to nemojte sumnjati. Zbog vas i vaših iznimaka, preinaka, dubleta i tripleta... i ja postajem neznalica pa sve češće moram zavirivati u kupusare koje nisam trebao otvarati godinama - a jezik mi je ljubav, struka, posao, strast i mati!"

Škorpiončić ubada žestoko pa kaže i zašto u nas ima toliko pravopisa - zato da njihovi autori i izdavači zarade što više novca. Na drugom mjestu navodi: "…od 1991. do 2005. samo ih je Babić naštancao sedam"; još dalje zaključuje: "Imamo mi pravopisa koliko hoćeš. Umjesto pameti."

Upravo ovih dana listam lani objavljenu podeblju knjigu "O hrvatskome jeziku", zbirku članaka pokojnog Ljudevita Jonkea, što su izlazili u časopisu Telegram od 1960. do 1968.

Ti su savjeti, i oni u sličnoj, također nedavno objavljenoj zbirci novinskih članaka Nives Opačić "Iza riječi: prtinom i cijelcem" - najkorisniji na tržištu. Prva knjiga, jer se većina u njoj podastrijetih rješenja i danas čini najrazumnijima a druga jer je pisana živim stilom, u živom kontekstu i u istoj tradiciji - u kojoj pravopis ne služi za to da hrvatski jezični standard dodatno "udalji" od srpskoga nego za to da ga učini jasnijim i jednostavnijim za pisanu upotrebu.

Nives Opačić Škorpiončićev je uzor, "lingvistički Kombol našega vremena", pa i u virtualnoj polemici s akademikom Babićem. Primjerice, oboje (kao i pokojni Jonke) tvrde da valja pisati neću. Babiću, i Katičiću, koji pišu ne ću, Škorpiončić štoviše poručuje: "Što se mene tiče, neću vas slušati! Dozlogrdilo mi je. Idite dovraga, obojica."

Glavna kvaliteta Škorpiončićevih jezičnih savjeta jest dakako to što su točni, no možda je važnija, barem kad je posrijedi medij u kojem se daju, njihova jezgrovitost. Škorpiončić je rijetko kad opširan pa ne odbija one manje koncentrirane blogere a usto nastoji biti i zabavan.

Evo kako upozorava na jednu čestu pogrešku:

 Vrlo informativan prikaz o Vuku Karadžiću započinje ovako: "Vrijeme je za obračun s tim brkatim falsifikatorom." "Što je pogrešno u rečenici 'Osuđen je na visoku kaznu radi zloporabe droga'?

Pogađate, veznik radi. Njime se izriče namjera, cilj radnje, a ne uzrok. Stoga ona znači da je netko osuđen zato da bi u zatvoru na miru mogao uživati u drogama, a ne zbog toga što ih je preprodavao. Dobra kazna, ha?"

Ovako pak zaključuje izlaganje o upotrebi zareza - koje je, usput rečeno, nekovrsni praktičan sažetak Babićeva izlaganja objavljenog 1990. u "Hrvatskoj jezikoslovnoj čitanci": "Zareze ni u kojem slučaju ne treba stavljati mehanički - ispred svakog suprotnog veznika ili, poput Krleže, umjesto stanke za disanje - nego treba razmisliti je li posrijedi treće načelo."

Škorpiončića bismo uvjetno mogli nazvati i "tolerantnim čistuncem" - on je daleko od morfofonološkog pravopisanja ali nije sklon ni nepotrebnim "novosadskim" rješenjima. "Kao purist, izbjegavam rusizam pokloniti, jer je u hrvatskom jeziku nepotreban. Isti je slučaj i s dozvoliti. Umjesto te riječi rabim dopustiti. I dopuštenje. Iznimka je jedino vozačka dozvola kao uobičajena sintagma koju bi bilo glupo mijenjati." Jako ga nerviraju prošla i današnja nastojanja srpskih, a i hrvatskih lingvista, da hrvatskome jeziku poreknu samostalan razvoj.



Vrlo informativan prikaz o Vuku Karadžiću započinje štoviše ovako: "Vrijeme je za obračun s tim brkatim falsifikatorom." Osim Vuka Karadžića, Laszla Bulczua, Stjepana Babića, Radoslava Katičića, loše su u Škorpiončića prošli i poznati jezikoslovac Josip Silić ("Siliću je kranje vrijeme za mirovinu") i desničarski poludiletant Jure Šonje, kojeg nemilosrdno ismijava. Njegov neuvijeni način izlaganja katkad se namjeri i na zlovoljne komentatore pa postane još neuvijeniji.



Bloger Mali Cvjetić poslao mu je sljedeći komentar: "Hajde da i kod napuhanka možemo pročitat nešto zanimljivo, inače komentar se ne odnosi na ovaj tekst koliko na cijeli blog.... malo bode oči i misli što se gospoda jezičnjaci toliko visoko uzdižu iznad nas svih ostalih, malih ljudi ali to je dobro, na taj način se i sami orijentiraju pa i dalje vrijedi 'velik je samo onaj koji se moze spustit i dignut po potrebi'."



Škorpiončićev odgovor: "Hajde, odjebi. Dok ne proučiš argumentaciju u raspravama, ovdje nemaš što tražiti." Umjesto zaključka, zamolio sam lektorsku službu Jutarnjeg da propusti ovaj moj tekst bez intervencija. Očekujem ubode.

Tomislav Čadež