Odluke zagrebačkog suda o izručenju Josipa Perkovića i velikogoričkog suda o neizručenju Zdravka Mustača u široj su javnosti izazvale brojne nedoumice i različite komentare. Kako je moguće da o “istoj stvari” dva suda donesu dvije potpuno oprečne odluke? Je li to doista skandal i jesu li opravdani zaključci o nekompetentnosti hrvatskog sudstva, pravnom kaosu, pravnoj nesigurnosti, konfuziji zakona i sudske prakse i tome slično?
U svakoj državi utemeljenoj na podjeli vlasti i vladavini prava suci su ovlašteni i dužni samostalno i nepristrano utvrđivati i procjenjivati relevantne činjenice i dokaze, te tumačiti i primjenjivati pravo. Zato je sasvim normalno, pa čak i uobičajeno, da pojedini suci o istom činjeničnom ili pravnom pitanju imaju različita mišljenja te da i njihove odluke budu različite.
Uvažavajući mogućnost da suci jednog sudskog vijeća imaju različita mišljenja i cijeneći važnost mišljenja suca koji je ostao u manjini, mnogi pravni sustavi poznaju institut izdvojenog mišljenja. Našoj su javnosti dobro poznata izdvojena mišljenja dvojice sudaca žalbenog vijeća Haaškog suda koji su se protivili oslobađajućoj presudi našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču (koju je donijela većina od tri suca istog vijeća). I brojne presude Europskog suda za ljudska prava donesene su glasovima većine sudaca. I praksa Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država obiluje takvim primjerima. Uostalom, institut izdvojenog mišljenja primjenjuje se i u praksi našeg Ustavnog suda. Valja naglasiti da se u pravu nerijetko dešava da danas manjinsko pravno mišljenje sutra postane većinsko. I u tome nema ničega spornog, pogotovo ne skandaloznog.
To je svojevrsna “dijalektika” prava, način na koji se ono oživotvoruje, ustaljuje i razvija. Prihvatimo li premisu da je legalno i legitimno da dva suca u istom sudskom vijeću imaju različita mišljenja o relevantnom pravu i činjenicama, tada logički moramo prihvatiti da je sasvim legalno i legitimno da dva sudska vijeća o istom ili sličnom predmetu donesu različite odluke. Osobito kad je riječ o novom zakonu o kojem još ne postoji ustaljena sudska praksa.
Načelno govoreći, i ne ulazeći u meritum konkretnih slučajeva, velikogoričko sudsko vijeće moglo je, dakle, tumačiti odredbu čl. 20. st. 2. t. 7. Zakona o pravosudoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije tako da je zastara obligatorni razlog za odbijanje priznanja europskog uhidbenog naloga, a zagrebačko sudsko vijeće moglo je donijeti odluku o izručenju smatrajući da se pojam dvostruke kažnjivosti odnosi i na zastaru, pa da se stoga po čl. 10. spomenutog Zakona nastup zastare ne utvrđuje (ergo, nije relevantan) za ubojstva i druga kaznena djela taksativno nabrojena u toj zakonskoj odredbi.
Obje su odluke nepravomoćne. O obje će odluke, ako nezadovoljne stranke iskoriste pravo žalbe, odlučiti Vrhovni sud, koji po Ustavu i Zakonu o sudovima ima zadaću osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Već ta Ustavom definirana zadaća osiguranja jedinstvene primjene prava logički implicira situaciju da niži sudovi u istim ili sličnim postupcima donose različite odluke i različito tumače i primjenjuju pravo, tako da se na (naj)višoj sudbenoj razini primjena prava onda ujednačava. I to je potvrda da različite prvostupanjske sudske odluke o “istoj” stvari nisu nikakav “skandal”. U postupcima protiv Perkovića i Mustača ključno će biti hoće li Vrhovni sud zaključiti da je zastara obligatorna zapreka izručenju ili ne, o čemu ovoga trenutka ni u stručnoj javnosti ne postoji suglasnost.
Ako pak Vrhovni sud utvrdi da zastara jest zapreka za izručenje, moguće je, opet načelno govoreći, da konačne odluke o izručenju Perkovića i Mustača ne budu istovjetne. Ako su pojedina državna tijela protiv jednoga poduzimala radnje radi eventualnog pokretanja kaznenog postupka, koje po Kaznenom zakonu prekidaju tijek zastare tako da zastara započinje iznova, a protiv drugoga to nisu učinila, moguće je da je zastara nastupila u odnosu na jednoga, ali ne i u odnosu na drugoga. Drugim riječima, konačne odluke o izručenju ne moraju nužno biti istovjetne, ali će svakako biti kompatibilne.
Jedan značajan aspekt priče o europskim uhidbenim nalozima ostao je, međutim, nedovoljno problematiziran. Riječ je, po mojem mišljenju, o pravno krajnje problematičnom postupanju našeg Državnog odvjetništva u tim ekstradikcijskim postupcima.
Iz objavljenog rješenja zagrebačkog suda razvidno je da se Državno odvjetništvo dovelo u poprilično shizofrenu situaciju. Ono je, naime, zastupajući zemlju koja traži izručenje, odnosno njemačko tužiteljstvo, kako je to i propisano Zakonom o pravosudnoj suradnji, tvrdilo da su ispunjeni svi opći i posebni uvjeti za izručenje.
No, istovremeno, pozivajući se na ustavnu i zakonsku obvezu da poduzima radnje za zaštitu zakonitosti, ono je tvrdilo da nisu ispunjeni uvjeti za izručenje jer je još 1998. u oba slučaja nastupila zastara. Ako bi se prihvatila premisa da je takvo postupanje Državnog odvjetništva utemeljeno na zakonu, to bi značilo da je naš zakonski sustav zapravo izvorište pravnog kaosa i nesigurnosti, jer Državno odvjetništvo dovodi u situaciju klasičnog sukoba interesa, a predstavnika Državnog odvjetništva izlaže blamaži da o istoj stvari u istom postupku iznosi proturječne argumente, jednom u ime zemlje koja traži izručenje, drugi put u “ime Hrvatske”. A o sukobu interesa u mogućem žalbenom postupku da i ne govorimo. U tom bi slučaju Njemačka pred nadležnim hrvatskim i europskim tijelima mogla, s punim pravom, tvrditi kako nije bila kompetentno zastupana i da joj je time povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
Pposeban osvrt svakako zaslužuju i komentari anonimnog “visokog izvora iz Vlade” koji je Odluku zagrebačkog suda nazvao “skandaloznom” i “državnim udarom pištoljem na vodu”, a opravdano reagiranje predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina okarakterizirao “sprdačinom” i “izostankom smisla za satiru”, samog pak Hrvatina “bezveznjakom”, “nesposobnim kontrolirati jedan dio Vrhovnog suda”. Radi se o javnom diskursu ispod svake civilizacijske razine i jednom od dosad najgrubljih napada na neovisnost i autoritet sudbene vlasti. Ako se Vlada jasno i nedvosmisleno ne distancira od tog “visokog izvora”, s pravom bi se moglo smatrati da je anonimni izvor zapravo Vladin glasnogovornik.
Opetovano valja podsjetiti da političari općenito, a predstavnici izvršne vlasti posebno, moraju biti krajnje suzdržani u izjavama o sudskim postupcima u tijeku, jer se zbog svojih pozicija u vlasti koju obnašaju i društvene moći kojom raspolažu svaka njihova izjava s pravom može tumačiti kao pritisak na sud, ugrožavanje integriteta sudskog postupka ili narušavanje autoriteta sudstva.
Stoga njihovu suzdržanost hrvatski građani ne samo da imaju pravo očekivati, nego je imaju pravo i zahtijevati.