Žena koja je fanatik ljubavi, tako je Srđan Dragojević opisao Katarinu, glavni lik svog novog filma ‘Sveti Georgije ubiva Aždahu’, navodno najskupljeg srpskog filma u povijesti koji je prošli tjedan imao svečanu premijeru u Sava centru.
Hmmm...koja žena nije fanatik ljubavi, bilo je prvo što mi je palo na pamet. Taj sad već kultni tekst Dušana Kovačevića, posebice u krugovima srpskog glumišta, dugo je čekao na ekranizaciju. Navodno nije odgovarao vlasti, možda zbog ratne kulise koja dokazuje da je nasilje uvijek besmisleno i da za vlast ginu mali ljudi čiji se život promjenom vlade ne mijenja.
Gdje je u svemu tome fatalna Katarina, fanatik ljubavi, toliko moderna da imam osjećaj da je stvorena iz kolaža životnih priča mojih prijateljica? Voljeti krivog, udati se za pogrešnog… Što izabrati u životu, sigurnost ili strast?
Film koji tematizira takva pitanja uvijek će potaći moje žlijezde slinovnice, uostalom, rijetko ćete susresti ženu koja neće zadrhtati na stilsku kostimografiju i ratove koji odvajaju ljubavnike.
Rijetko ćete naći ženu koja se bar jednom u životu nije našla u ljubavnom trokutu . Rijetko ćete upoznati glumicu koja ne bi dala desnu ruku da igra ulogu fatalne žene, koja muškarcima mijenja sudbine, koja gine zbog ljubavi.
Popila sam apaurin, nisam mogla podnijeti to uzbuđenje
Znam iz prve ruke da su gotovo sve mlade srpske glumice žudjele za ulogom fatalne Katarine. Ulogu je dobila Nataša Janjić, Splićanka sa stalnom zagrebačkom adresom. Dragojević je njezinim izborom napravio priličnu pomutnju, čula sam to kao trač od kolega iz branše.
Zašto je Dragojević izabrao Natašu? Na jednoj večeri prije otprilike godinu dana pitala sam ga kako ide montaža, a on je vrlo iskreno odgovorio: Nataša je najbolja u filmu. Bila sam svjedokom kad je Mare Sesardić, profesorica pokreta na Akademiji Dramske Umjetnosti u Zagrebu, objasnila kako je doživjela Natašu na prijemnom: “Ima puno talentiranih mladih ljudi. Mnogi su zanimljivi, za mnoge unaprijed znaš da mogu biti veliki glumci. Ali onda je na scenu došla Nataša. Među svima njima, konačno se desila boja.”
O Nataši znam jako puno. Ne samo da smo skupa studirale, već smo se i posestrimile - ne, neću vam odati kako, takvu glupost mogu smisliti samo djevojke u devetnaestoj. Prošle smo zajedno dosta toga, prve ispite glume, prve afere s glumačkim partnerima, prve ozbiljne životne izazove... Zato sam s posebnim ponosom slušala komentare na domjenku nakon premijere filma. Veliki srpski frajer, glumac Bane Tomašević, rekao mi je da nije mogao vjerovati da Nataša nije Srpkinja kad ju je čuo kako govori.
Dečko i ja naslušali smo se panegirika o Janjićki dok smo krali kuglice od mesa koje su se nudile umjesto dosadne mozzarelle sa pesto umakom. Mene, koja sam vidjela sve njezine ispite i uloge, to uopće ne čudi. Uvijek sam znala da je samo pitanje vremena kad će regija otkriti da se u Gavelli krije velika, velika glumica. Janjićka je dobitnica Zlatne Arene, dvije Nagrade Hrvatskog glumišta, dvije nagrade Dana Satire, nagrade Festivala glumca i jedne međunarodnog festivala.
Nije mi to frajerski posao, muškarac treba biti stabilan, ratnik, vojnik
S obzirom da film tematizira ljubavnu priču “za rezat žile” (nisam mogla da se stoput ne zapitam zašto mi Hrvati toliko bježimo od Ljubavi, one patetične, slinave, velike, fatalne). Dvije “dupkom pune” premijerne projekcije (10.000 ljudi) ovoga dovoljno govore o tome da je pred nama hit koji bi trebao obarati rekorde gledanosti. S obzirom da je Nataša ipak ‘naše gore list’ I da je primala čestitke pred zapanjenim talentima srpskog govornog područja kao apsolutna zvijezda večeri, posjela sam riđokosu na svoj kauč da popričamo o životu prije no što ode u Hollywood.
Dopusti da citiram Politiku: “eterična a moćna, pravi odabir za ulogu moderne obrazovane žene s erotskom ali i mentalnom snagom, pogubnom za dva snažna muškarca...”. Što misliš?
-(Smijeh) Ne zvuči loše ...
Dobro, idemo onda iz početka. Hrvatica igra ulogu za kojom pate sve Srpkinje.
- Mislim da se radi o tome da Srđan nije pronašao ono što je tražio u Srbiji. Pričali su mi o zloj krvi koja se navodno uzburkala kad se pročulo da sam ja dobila ulogu...
I meni su pričali.
- Iskreno, više su pričali no što sam to doživjela. Slušaj, i u originalu priče Katarina je crvenokosa... Rečeno mi je da su u meni prepoznali taj specifičan temperament, ženu koja je u stanju ginuti za ljubav...
Uvjerena sam da u životu svake žene postoje ljudi, gradovi, događaji...stvari koje su nam suđene. Misliš da je tako i sa ulogama?
- Dok sam čitala scenarij Aždahe, intimno sam imala osjećaj da tu ulogu moram dobiti, ako ima pravde. Ja sam savršeni odabir za ženu koja se odriče svega da bi bila blizu nerealizirane ljubavi, čovjeka za kojeg misli da je čovjek njezina života. U principu su mi zanimljivije uloge koje su daleko od mene, uloge zbog kojih trebam tek otkriti neke druge, tuđe, daleke, strane svjetove… No, Katarina... ta tolika nevjerojatna podudarnost zaista mi je govorila da mi je ona suđena.
I? Jesi li žena koja je u stanju ginuti za ljubav?
- Znaš da jesam.
Katarina se odriče studija u Parizu zbog Gavrila. Misliš da bi se ti, recimo, odrekla karijere zbog pravog frajera?
- Katarina se odriče Pariza dok je još mislila da će biti sretna s Gavrilom. No, Pariz tada nije bio tako blizu kao Pariz danas. Uz današnje mogućnosti, izbore...nisam sigurna da bih to učinila...Katarina je revolucionarka, no, pitanje je što bi s njom bilo da je otišla u taj svoj Pariz. Danas se uspjeh vani čini kao zaista realna mogućnost... Ne bih se toga odrekla.
Dakle, frajer bi izgubio kad bi birala između Hollywooda i njega?
- Frajer koji bi mi dao tu vrstu ultimatuma ne bi me ni zaslužio. On ne vrijedi biti izabran. Zar bi ti ostala s takvim?
Ne, naravno da ne. Ali bi vjerojatno cijeli život ostao moja tiha patnja. Žene vole te koji im se ne daju do kraja...
- Da, mislim da to Katarinu i privlači kod Gavrila.
Vratimo se snimanju. Snimali ste, s prekidima, šest mjeseci, i to u izolaciji. Kako si to preživjela?
- Obožavam izolaciju dok radim. Došla sam dva tjedna ranije kako bih uvježbala naglasak.
Mnogi su nakon premijere komentirali da zvučiš kao rođena Srpkinja.
- Sluhist sam. Vježbala sam s jednim profesorom s beogradske Akademije. Kasnije, za vrijeme snimanja... sve je iz mene teklo prirodno, pa i govor. Možda mi je baš karantena pomogla. Na ovaj način živiš samo za ulogu, posvećen si u potpunosti glumi, tekstu, redatelju. Nakon Aždahe osjećala sam se kao da sam s tom ekipom prošla mali rat. I jesmo, ledene kiše, debele minuse, paklene vrućine. Neki od njih su mi postali životni prijatelji.
I Srđan?
- Srđan je kultna ličnost. Napravio je ‘Mi nismo anđeli’, filmove na kojima smo odrastali. On je izuzetno duhovit, ima taj otkačen, mračan smisao za humor...
Kako je bilo vratiti se u civilizaciju, stvarnost?
- Kad sam se vratila, shvatila sam bez koliko stvari čovjek zapravo može živjeti. Kažem ti, volim karantene, u njima smo ogoljeni ljudi, a to glumci trebaju biti.
Ne pati li tako privatni život?
- Mislim da privatni život pati tijekom svakog razdvajanja, sasvim je svejedno gdje je snimanje, u Jadran Filmu ili na jugu Srbije. Onda mi je draže ne vraćati se nekome u krevet i podsjećati se da postoji neki život koji nemam prilike živjeti.
Stvarno?! Meni je za vrijeme dugih snimanja trebao barem taj kratki dodir sa stvarnošću...
- Ne, ja ne želim gledati nakupljeno prljavo suđe dok radim.
Katarina se nalazi u ljubavnom trokutu sa starijim mužem Đorđem i mladim, za nju fatalnim Gavrilom. Meni se čini da je Đorđe preuzeo tipičnu ulogu žene: pomiren sa sudbinom, sa činjenicom da njegova žena voli drugoga… Miri se s tim da nosi dijete drugog muškarca. Nije li ta uloga dobrovoljne žrtve zbog ljubavi u našem patrijahalnom svijetu ipak ženska?
- Možda. No, Katarina u njemu nalazi sigurnost. Nije li to vječno pitanje u ljubavi, što izabrati, sigurnost ili strast?
Možda se može voljeti dvojicu?
- Vječno pitanje, je li monogamija prirodna... Možda bi, da može, suvremena žena tako živjela.
Kao Tilda Swinton? S dvojicom?
- Ma, tko zna.
Lazar Ristovski je toliko briljantan u ulozi Đorđa, da postoje trenuci kada sam htjela ući u film i reći Katarini: “Saberi se, ovaj čovjek ti je divan, voli te beskompromisno, moraš izabrati njega...”
- To je boljka žena. Što te manje voli, to više trčiš za njim. Lijepo Katarini kaže njezina tetka (Milena Dravić, op.a.): “Uzeo ženu za kuću, a voli drugu, baš onakvu kakvu bi ubio da je njegova! Da nemaš te vrline koje su za udanu ženu mane, ne bi te ni pogledao”. To ja zapravo vidim i kao“sindrom glumice”. Nas muškarci obožavaju zbog naše energije, lucidnosti, beskonačnog razumijevanja, jer ipak nam je posao razumijevati ljudsku psihu, fascinirani su nama, ali rijetko će oni koji nisu iz faha oženiti glumicu.
Mogu zamisliti kako je teško živjeti sa ženom koja ima toliko iskustva u životu, stalno upoznaje nove ljude, ljubi nove partnere, putuje. Teško se muškarcu ne osjetiti ugroženim...
- Da, onda ti fakat treba neki Đorđe pored tebe...
Ja se sve više pitam ima li istine u tome da je teško uskladiti takvu karijeru i stabilnu vezu.
- Meryl Streep je uspjela! Čula sam da je sa snimanja ‘Moje Afrike’ nazvala svog muža i rekla mu u suzama da misli da se zaljubljuje u Roberta Redforda... Čovjek je odmah doletio i sredio sa producentima da je puste na dva tjedna! Tako si je spasio brak!
Tilda ili Meryl?
- Ja sam Meryl.
Znači, zaljubljivanje u partnere dolazi u obzir?
- (Smijeh) Ma ja se uvijek zaljubljujem u svoje partnere, ali ne seksualno, ljubavnički! Ja VOLIM dobre glumce... No, iskreno, mislim da ne bih mogla živjeti s glumcem. Nekako...nije mi to frajerski posao.
Molim?! A moj glumac doma!
- On je iznimka, ali...(obostrani smijeh). Naši silni strahovi od audicija, iščekivanje poslova, PMS-ovi oko toga jesmo li napravili dobru ulogu, naša histerija oko premijere... Muškarac treba biti stabilan. Ratnik, vojnik. Frajer.
Kakav je to osjećaj imati premijeru pred 5000 ljudi?
- Apaurin sam popila, nisam mogla podnijeti tu količinu uzbuđenja.
Šuška se da ćete u Cannes, kako ćeš onda to podnijeti, na heroinu?
To je boljka žena, što te manje voli to više trčiš za njim
- Ne, nikako ne bih podnijela Cannes.
Ne laži.
- Ozbiljno ti kažem, imala sam tremu kao nikad! Dobro, možda bih išla u Cannes...(obostrani smijeh). Ali samo zbog haljine...
Već je sanjaš?
- Ne. I ovu sam izabrala dan prije. Hvala Bogu na Matiji Vuici.
Čovjek na srpskoj granici pitao me gdje idem. Rekla sam: “Na premijeru u Sava Centar.” I odmah se raspričao o Dragojeviću i Aždahi...
- Mene je taksist uzbuđeno ispitivao o filmu! Kod njih je filmska premijera događaj od općeg značaja... Film i naš posao tako dobiva pravi smisao. Ok, televizija je narodnjak, film doživljavam kao jazz. Kad masa prepoznaje veličinu jazza...divan osjećaj.
Na prijemu sam čula komentar kako imaš potencijala da postaneš nova Marion Cotillard.
- Moram li ovo komentirati? Na zadnjem pitanju valjda imam pravo biti skromna...
Jelena Veljača
Hmmm...koja žena nije fanatik ljubavi, bilo je prvo što mi je palo na pamet. Taj sad već kultni tekst Dušana Kovačevića, posebice u krugovima srpskog glumišta, dugo je čekao na ekranizaciju. Navodno nije odgovarao vlasti, možda zbog ratne kulise koja dokazuje da je nasilje uvijek besmisleno i da za vlast ginu mali ljudi čiji se život promjenom vlade ne mijenja.
Gdje je u svemu tome fatalna Katarina, fanatik ljubavi, toliko moderna da imam osjećaj da je stvorena iz kolaža životnih priča mojih prijateljica? Voljeti krivog, udati se za pogrešnog… Što izabrati u životu, sigurnost ili strast?
Film koji tematizira takva pitanja uvijek će potaći moje žlijezde slinovnice, uostalom, rijetko ćete susresti ženu koja neće zadrhtati na stilsku kostimografiju i ratove koji odvajaju ljubavnike.
Rijetko ćete naći ženu koja se bar jednom u životu nije našla u ljubavnom trokutu . Rijetko ćete upoznati glumicu koja ne bi dala desnu ruku da igra ulogu fatalne žene, koja muškarcima mijenja sudbine, koja gine zbog ljubavi.
Popila sam apaurin, nisam mogla podnijeti to uzbuđenje
|
Trema na premijeri:
|
Zašto je Dragojević izabrao Natašu? Na jednoj večeri prije otprilike godinu dana pitala sam ga kako ide montaža, a on je vrlo iskreno odgovorio: Nataša je najbolja u filmu. Bila sam svjedokom kad je Mare Sesardić, profesorica pokreta na Akademiji Dramske Umjetnosti u Zagrebu, objasnila kako je doživjela Natašu na prijemnom: “Ima puno talentiranih mladih ljudi. Mnogi su zanimljivi, za mnoge unaprijed znaš da mogu biti veliki glumci. Ali onda je na scenu došla Nataša. Među svima njima, konačno se desila boja.”
O Nataši znam jako puno. Ne samo da smo skupa studirale, već smo se i posestrimile - ne, neću vam odati kako, takvu glupost mogu smisliti samo djevojke u devetnaestoj. Prošle smo zajedno dosta toga, prve ispite glume, prve afere s glumačkim partnerima, prve ozbiljne životne izazove... Zato sam s posebnim ponosom slušala komentare na domjenku nakon premijere filma. Veliki srpski frajer, glumac Bane Tomašević, rekao mi je da nije mogao vjerovati da Nataša nije Srpkinja kad ju je čuo kako govori.
Dečko i ja naslušali smo se panegirika o Janjićki dok smo krali kuglice od mesa koje su se nudile umjesto dosadne mozzarelle sa pesto umakom. Mene, koja sam vidjela sve njezine ispite i uloge, to uopće ne čudi. Uvijek sam znala da je samo pitanje vremena kad će regija otkriti da se u Gavelli krije velika, velika glumica. Janjićka je dobitnica Zlatne Arene, dvije Nagrade Hrvatskog glumišta, dvije nagrade Dana Satire, nagrade Festivala glumca i jedne međunarodnog festivala.
Nije mi to frajerski posao, muškarac treba biti stabilan, ratnik, vojnik
|
Glumci nisu frajeri:
|
Dopusti da citiram Politiku: “eterična a moćna, pravi odabir za ulogu moderne obrazovane žene s erotskom ali i mentalnom snagom, pogubnom za dva snažna muškarca...”. Što misliš?
-(Smijeh) Ne zvuči loše ...
Dobro, idemo onda iz početka. Hrvatica igra ulogu za kojom pate sve Srpkinje.
- Mislim da se radi o tome da Srđan nije pronašao ono što je tražio u Srbiji. Pričali su mi o zloj krvi koja se navodno uzburkala kad se pročulo da sam ja dobila ulogu...
I meni su pričali.
- Iskreno, više su pričali no što sam to doživjela. Slušaj, i u originalu priče Katarina je crvenokosa... Rečeno mi je da su u meni prepoznali taj specifičan temperament, ženu koja je u stanju ginuti za ljubav...
Uvjerena sam da u životu svake žene postoje ljudi, gradovi, događaji...stvari koje su nam suđene. Misliš da je tako i sa ulogama?
- Dok sam čitala scenarij Aždahe, intimno sam imala osjećaj da tu ulogu moram dobiti, ako ima pravde. Ja sam savršeni odabir za ženu koja se odriče svega da bi bila blizu nerealizirane ljubavi, čovjeka za kojeg misli da je čovjek njezina života. U principu su mi zanimljivije uloge koje su daleko od mene, uloge zbog kojih trebam tek otkriti neke druge, tuđe, daleke, strane svjetove… No, Katarina... ta tolika nevjerojatna podudarnost zaista mi je govorila da mi je ona suđena.
I? Jesi li žena koja je u stanju ginuti za ljubav?
- Znaš da jesam.
Katarina se odriče studija u Parizu zbog Gavrila. Misliš da bi se ti, recimo, odrekla karijere zbog pravog frajera?
- Katarina se odriče Pariza dok je još mislila da će biti sretna s Gavrilom. No, Pariz tada nije bio tako blizu kao Pariz danas. Uz današnje mogućnosti, izbore...nisam sigurna da bih to učinila...Katarina je revolucionarka, no, pitanje je što bi s njom bilo da je otišla u taj svoj Pariz. Danas se uspjeh vani čini kao zaista realna mogućnost... Ne bih se toga odrekla.
Dakle, frajer bi izgubio kad bi birala između Hollywooda i njega?
- Frajer koji bi mi dao tu vrstu ultimatuma ne bi me ni zaslužio. On ne vrijedi biti izabran. Zar bi ti ostala s takvim?
Ne, naravno da ne. Ali bi vjerojatno cijeli život ostao moja tiha patnja. Žene vole te koji im se ne daju do kraja...
- Da, mislim da to Katarinu i privlači kod Gavrila.
Vratimo se snimanju. Snimali ste, s prekidima, šest mjeseci, i to u izolaciji. Kako si to preživjela?
- Obožavam izolaciju dok radim. Došla sam dva tjedna ranije kako bih uvježbala naglasak.
Mnogi su nakon premijere komentirali da zvučiš kao rođena Srpkinja.
- Sluhist sam. Vježbala sam s jednim profesorom s beogradske Akademije. Kasnije, za vrijeme snimanja... sve je iz mene teklo prirodno, pa i govor. Možda mi je baš karantena pomogla. Na ovaj način živiš samo za ulogu, posvećen si u potpunosti glumi, tekstu, redatelju. Nakon Aždahe osjećala sam se kao da sam s tom ekipom prošla mali rat. I jesmo, ledene kiše, debele minuse, paklene vrućine. Neki od njih su mi postali životni prijatelji.
I Srđan?
- Srđan je kultna ličnost. Napravio je ‘Mi nismo anđeli’, filmove na kojima smo odrastali. On je izuzetno duhovit, ima taj otkačen, mračan smisao za humor...
Kako je bilo vratiti se u civilizaciju, stvarnost?
- Kad sam se vratila, shvatila sam bez koliko stvari čovjek zapravo može živjeti. Kažem ti, volim karantene, u njima smo ogoljeni ljudi, a to glumci trebaju biti.
Ne pati li tako privatni život?
- Mislim da privatni život pati tijekom svakog razdvajanja, sasvim je svejedno gdje je snimanje, u Jadran Filmu ili na jugu Srbije. Onda mi je draže ne vraćati se nekome u krevet i podsjećati se da postoji neki život koji nemam prilike živjeti.
Stvarno?! Meni je za vrijeme dugih snimanja trebao barem taj kratki dodir sa stvarnošću...
- Ne, ja ne želim gledati nakupljeno prljavo suđe dok radim.
Katarina se nalazi u ljubavnom trokutu sa starijim mužem Đorđem i mladim, za nju fatalnim Gavrilom. Meni se čini da je Đorđe preuzeo tipičnu ulogu žene: pomiren sa sudbinom, sa činjenicom da njegova žena voli drugoga… Miri se s tim da nosi dijete drugog muškarca. Nije li ta uloga dobrovoljne žrtve zbog ljubavi u našem patrijahalnom svijetu ipak ženska?
- Možda. No, Katarina u njemu nalazi sigurnost. Nije li to vječno pitanje u ljubavi, što izabrati, sigurnost ili strast?
Možda se može voljeti dvojicu?
- Vječno pitanje, je li monogamija prirodna... Možda bi, da može, suvremena žena tako živjela.
Kao Tilda Swinton? S dvojicom?
- Ma, tko zna.
Lazar Ristovski je toliko briljantan u ulozi Đorđa, da postoje trenuci kada sam htjela ući u film i reći Katarini: “Saberi se, ovaj čovjek ti je divan, voli te beskompromisno, moraš izabrati njega...”
- To je boljka žena. Što te manje voli, to više trčiš za njim. Lijepo Katarini kaže njezina tetka (Milena Dravić, op.a.): “Uzeo ženu za kuću, a voli drugu, baš onakvu kakvu bi ubio da je njegova! Da nemaš te vrline koje su za udanu ženu mane, ne bi te ni pogledao”. To ja zapravo vidim i kao“sindrom glumice”. Nas muškarci obožavaju zbog naše energije, lucidnosti, beskonačnog razumijevanja, jer ipak nam je posao razumijevati ljudsku psihu, fascinirani su nama, ali rijetko će oni koji nisu iz faha oženiti glumicu.
Mogu zamisliti kako je teško živjeti sa ženom koja ima toliko iskustva u životu, stalno upoznaje nove ljude, ljubi nove partnere, putuje. Teško se muškarcu ne osjetiti ugroženim...
- Da, onda ti fakat treba neki Đorđe pored tebe...
Ja se sve više pitam ima li istine u tome da je teško uskladiti takvu karijeru i stabilnu vezu.
- Meryl Streep je uspjela! Čula sam da je sa snimanja ‘Moje Afrike’ nazvala svog muža i rekla mu u suzama da misli da se zaljubljuje u Roberta Redforda... Čovjek je odmah doletio i sredio sa producentima da je puste na dva tjedna! Tako si je spasio brak!
Tilda ili Meryl?
- Ja sam Meryl.
Znači, zaljubljivanje u partnere dolazi u obzir?
- (Smijeh) Ma ja se uvijek zaljubljujem u svoje partnere, ali ne seksualno, ljubavnički! Ja VOLIM dobre glumce... No, iskreno, mislim da ne bih mogla živjeti s glumcem. Nekako...nije mi to frajerski posao.
Molim?! A moj glumac doma!
- On je iznimka, ali...(obostrani smijeh). Naši silni strahovi od audicija, iščekivanje poslova, PMS-ovi oko toga jesmo li napravili dobru ulogu, naša histerija oko premijere... Muškarac treba biti stabilan. Ratnik, vojnik. Frajer.
Kakav je to osjećaj imati premijeru pred 5000 ljudi?
- Apaurin sam popila, nisam mogla podnijeti tu količinu uzbuđenja.
Šuška se da ćete u Cannes, kako ćeš onda to podnijeti, na heroinu?
To je boljka žena, što te manje voli to više trčiš za njim
|
Strast jača od sigurnosti:
|
- Ne, nikako ne bih podnijela Cannes.
Ne laži.
- Ozbiljno ti kažem, imala sam tremu kao nikad! Dobro, možda bih išla u Cannes...(obostrani smijeh). Ali samo zbog haljine...
Već je sanjaš?
- Ne. I ovu sam izabrala dan prije. Hvala Bogu na Matiji Vuici.
Čovjek na srpskoj granici pitao me gdje idem. Rekla sam: “Na premijeru u Sava Centar.” I odmah se raspričao o Dragojeviću i Aždahi...
- Mene je taksist uzbuđeno ispitivao o filmu! Kod njih je filmska premijera događaj od općeg značaja... Film i naš posao tako dobiva pravi smisao. Ok, televizija je narodnjak, film doživljavam kao jazz. Kad masa prepoznaje veličinu jazza...divan osjećaj.
Na prijemu sam čula komentar kako imaš potencijala da postaneš nova Marion Cotillard.
- Moram li ovo komentirati? Na zadnjem pitanju valjda imam pravo biti skromna...
Jelena Veljača
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....