Njemački ekonomist Hans-Werner Sinn u Hrvatskoj je poznat (ili ozloglašen?) kao tadašnji šef münchenskog Ifo instituta i glavni tvorac HDZ-ova predizbornog ekonomskog programa u eri Tomislava Karamarka. Taj imidž poprilično je nepravedan prema jednom od najuglednijih njemačkih znanstvenika na području ekonomskih znanosti, barem utoliko što njegova strategija za razvoj Hrvatske nikad nije stigla do provedbene faze.
Vjerojatno zbog činjenice da je Sinnov program sadržavao niz politički nepopularnih mjera, HDZ-ova ga je vrhuška trenutačno arhivirala i usvojila bitno jednostavniji program pod nazivom “Pet plus”, vrlo sličan ranijem programu izvjesnog Mile Vasića iz Prnjavora. Poslije će se otkriti da je Ifo institut plaćen novcem iz opskurne ruske zaklade, a ta spoznaja ubrzat će proces promjena na vrhu najveće hrvatske stranke. Sinnov rad na ekonomskom napretku Hrvatske tako je neslavno prestao, no područje interesa i dalje mu je široko.
Ovih dana tako je u nizu uglednih svjetskih medija objavio kolumnu propitkujući zakonitost financijskog modela na kojem se temelji Europski zeleni plan, najnovija politička inicijativa Europske komisije usmjerena cilju da Europu učini klimatski neutralnim kontinentom već do polovice ovog stoljeća. U tu svrhu bi se tijekom idućih desetljeća trebala realizirati ulaganja vrijedna oko tisuću milijardi eura, a kako tvrdi Sinn, model njihova financiranja možda je suprotan temeljnim pravilima Europske unije.
Naime, kako je Europskoj komisiji zabranjeno zaduživanje i može trošiti samo novac koji na temelju izdvajanja država članica postoji u europskom proračunu, lavovski dio kapitala potrebnog za europsku zelenu tranziciju stići će preko povezanih financijskih institucija kao što je Europska investicijska banka (EIB). Krajnji cilj tog modela, upozorava Nijemac, jest da Europska centralna banka (ECB) krene u program otkupljivanja posebnih “zelenih obveznica” koje izdaju akreditirane financijske institucije za financiranje “zelenih kredita”. Europske bi se banke tako zaduživale kod ECB-a, pa bi se deficit de facto, umjesto u europskom proračunu, taložio u bilanci ECB-a.
Kako se radi o instituciji kojoj je člankom 123 Lisabonskog sporazuma izričito zabranjeno sudjelovanje u financiranju institucija Unije i država članica, takav financijski model bio bi kršenje temeljnog pravnog akta Unije i otklon od osnovnog mandata ECB-a - da štiti stabilnost cijena na području monetarne unije. Sinn, dakako, nije usamljen u promišljanjima o spornim aspektima Europskog zelenog plana. Na konferenciji Jutarnjeg lista o Europskom zelenom planu, koja se održala prije dva dana u Zagrebu, više sudionika problematiziralo je komponente prijedloga Europske komisije, ponajviše u vezi s financijskim modelom kojim se on namjerava realizirati.
Ti argumenti su validni. Iako je svijest o štetnosti klimatskih promjena i urgentnosti djelovanja na njihovu smanjenju danas na višoj razini nego ikada dosad, povijest je pokazala da spremnost na financijsko odricanje Europljana ne treba uzimati zdravo za gotovo, pogotovo kad s jedne strane računice stoje konkretna povećanja životnih troškova, a s druge pomalo virtualne “eksternalije” - zdravstveni i okolišni danak korištenja fosilnih goriva koji se prepoznaje tek u kompleksnim statističkim proračunima.
Sinnovo upozorenje zato nije bez osnove. Ako ECB-ovo “tiskanje novca” za ulaganje u zelene projekte dovede do porasta inflacije i topljenja ušteđevina konzervativnih europskih sjevernjaka, kako će to utjecati na popularnost Zelenog plana i europskog projekta uopće? Taj scenarij dugoročno je rizičan, no ono što i njemački ekonomist i svi oni koji Europski zeleni plan kritiziraju s pozicija “ekonomske” nerealnosti zanemaruju jest baš to da se radi o političkom projektu. Nema sumnje da je njegov primarni cilj smanjenje ugljikovih emisija i spas klime, no ispod toga se - kao i kod svih politika Europske unije - krije lajtmotiv jače integracije Unije.
U svojem temelju Europska unija je mirovni politički projekt osmišljen kako bi bila maksimalno umanjena mogućnost ponavljanja tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata. Cilj, dakle, nije - kako često tvrdi hrvatska suverenistička desnica - to da se brišu identiteti nacija, nego da se Europa učini toliko integriranom i međuovisnom da rat za sve postaje neodrživa opcija. To je proces koji je spor i koji se, dakako, ne odvija po pravocrtnoj putanji, no nije reverzibilan. Ta činjenica najbolje je bila vidljiva na primjeru Brexita i svih problema s kojima se Velika Britanija, inače geografski izdvojena i najmanje integrirana članica Unije, suočava pri želji da napusti Uniju.
Ta temeljna politička agenda vrlo često nadmašuje ekonomsku realnost, što je vjerojatno i razlog zbog kojeg je Grčka još članica eurozone i zašto su Grci glasali za to iako je ekonomski racional sugerirao suprotno. Europski zeleni plan svojevrsni je zadnji čin energetske integracije Europske unije te stvaranja zajedničke europske energetske politike. Nakon niza integrativnih procesa kroz zajedničku poljoprivrednu politiku, carinsku i monetarnu uniju i tržišnu standardizaciju, na taj će način međuovisnost europskih nacija biti dodatno povećana.
Model po kojem se to trenutno radi sasvim će sigurno s vremenom trebati modificirati, a negativne posljedice možda će negdje u budućnosti doći na naplatu. No, s njima će se nositi jedinstvenija, integriranija Europa. To je bazična logika Europskog zelenog plana i razlog zašto on neće propasti zbog svojih ekonomskih ili formalno-pravnih nedostataka. Bez obzira na pesimizam dr. Sinna...
