Unutarstranački su izbori nužnost za HDZ

Hrvatska demokratska zajednica u proteklom je desetljeću doživjela više teških političkih poraza: od debakla na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine, preko iznimno lošeg rezultata Jadranke Kosor na predsjedničkim izborima 2005., do gubitka svih važnijih hrvatskih gradova na lokalnim izborima 2009. godine.

Pa ipak, 12 posto Andrije Hebranga - a za taj zbroj sam predsjednički kandidat HDZ-a sigurno nije najviše kriv - najgori je izborni poraz Hrvatske demokratske zajednice od osnutka stranke.

Hrvatska demokratska zajednica nikada, ni na jednim državnim izborima, nije osvojila samo 12 posto glasova. Nikada se nije dogodilo da predstavnik Hrvatske demokratske zajednice ne uđe u drugi krug predsjedničkih izbora (Mate Granić jest 2000. godine ispao iz drugog kruga, ali on u vrijeme izbora više nije imao čak ni tehničku potporu HDZ-a: HDZ je, naime, bio odbio platiti troškove Granićeve kampanje). Nikada se još nije dogodilo da kandidat bilo koje vladajuće stranke ili koalicije ne uđe u drugi krug predsjedničkih izbora. Hebrangov prekjučerašnji debakl jest, već i na faktografskoj razini, najgori rezultat Hrvatske demokratske zajednice.

No, taj poraz ima šire povijesno-političko značenje zbog konteksta u kojem se dogodio, i zbog svojih mogućih posljedica.

Posvađani sa stvarnošću

Dva su očigledna uzroka teškog Hebrangova gubitka na prosinačkim predsjedničkim izborima. Prvo, vulkan državnih afera, koji je eruptirao odlaskom Ive Sanadera, uvjerio je građane, neovisno jesu li lijeve ili desne političke orijentacije, da je HDZ-ova vlast dubinski korumpirana. HDZ, zbog latentne korupcijske krize, u ovom trenutku nema osobiti izborni potencijal ni među svojim fiksnim biračima.

HDZ je posljednjih tjedana dodatno oslabljen nesposobnošću Jadranke Kosor da smijeni najosporavanijeg ministra, Zadranina Božidara Kalmetu, u čijem je gradu, navodno čvrstom HDZ-ovu bunkeru, Ivo Josipović uvjerljivo trijumfirao. Drugo, o čemu smo već više puta pisali, Hebrangovu su kandidaturu uništili brojni predsjednički pretendenti s desnice. To, prije svega, vrijedi za bivše HDZ-ove ministre Primorca i Vidoševića, ali i za eksponente krajnje desnice, Miroslava Tuđmana i Josipa Jurčevića.

Kada je riječ o Miroslavu Tuđmanu, apsolutno je nevjerojatno da je bilo tko, od same obitelji Tuđman pa do Tuđmanova glavnog ideološkog zagovornika Ivana Aralice, u bilo kojem trenutku bio pomislio da mlađi dr. Tuđman može postati hrvatski predsjednik. A Ivan Aralica tražio je od Andrije Hebranga da se odrekne svoje kandidature u korist Mire Tuđmana! Dok je god hrvatska desnica tako duboko posvađana s političkom stvarnošću, ona ne može proizvesti ni jednog ozbiljnog državnika.

No, Miroslav Tuđman i Josip Jurčević nipošto nisu bili središnji problem HDZ-ove kadrovske politike na ovim izborima. Vodstvo Hrvatske demokratske zajednice naprosto nije smjelo dopustiti Draganu Primorcu i Nadanu Vidoševiću da se kandidiraju.

Kosor bez legitimiteta

Kada bi današnji HDZ i njegova predsjednica posjedovali unutarstranački politički autoritet bilo kojeg od bivših šefova HDZ-a, čelništvo Hrvatske demokratske zajednice pronašlo bi modalitete da odgovori Vidoševića i Primorca od kandidature.

Jadranka Kosor to nije mogla učiniti. Jadranka Kosor to nije mogla učiniti, jer ona ne posjeduje elementarni politički legitimitet da samostalno donosi ozbiljne političke odluke. Jadranka Kosor ne posjeduje elementarni politički legitimitet za donošenje odluka naprosto zato što gospođu Kosor nitko nije izabrao za predsjednicu Hrvatske demokratske zajednice. Ona je, podsjetimo, imenovana, a ne izabrana predsjednica vladajuće stranke.

Zbog toga Jadranka Kosor nije mogla osigurati da Andrija Hebrang bude jedini predsjednički kandidat HDZ-a, kao što nije mogla osigurati pravodobnu i dovoljno snažnu podršku Hrvatske demokratske zajednice dr. Hebrangu.

Iz istih tih razloga gospođa Kosor nije kadra donositi ni druge važne političke odluke. Ona ne može smijeniti ministra Kalmetu, iako je bila dovoljno neoprezna da na državnom radiju najavi njegovu smjenu. U budućnosti, ona neće moći ni prodati, ni zatvoriti brodogradilišta.

Jadranka Kosor i njena Vlada - izađimo sada malo iz izbornog konteksta - baš zato što premijerka nema stvarni legitimitet, ne može donositi nikakve radikalne ili posebno teške političke odluke, koje su, nažalost, Hrvatskoj u ovom stupnju krize upravo neophodne. Nadamo se stoga da će povijesni poraz Hrvatske demokratske zajednice na predsjedničkim izborima 2009. godine potaknuti nužne procese reformi u glavnoj hrvatskoj desnoj stranci. Za početak, unutarstranački izbori čine se nužnima. Vladajuća stranka, koja na predsjedničkim izborima osvoji samo 12 posto glasova, naprosto mora organizirati unutarstranačke izbore, ili se ponaša gore od noja, što prije ili kasnije dolazi na naplatu.

Dalje, ako Jadranka Kosor pobijedi na unutarstranačkim izborima, za nacionalne bi interese bilo optimalno da se što prije raspišu parlamentarni izbori. Tko god da na njima osvoji većinu, posjedovat će stvarni legitimitet i političku snagu da donese odluke koje bi Hrvatsku mogle izvući iz sadašnje, višestruke krize.

HDZ neće nestati

Hrvatska demokratska zajednica neće se raspasti poslije Hebrangova debakla. Hrvatska demokratska zajednica jedina je stvarna predstavnica mnogobrojnog glasačkog tijela hrvatske desnice.

Politički parafenomeni poput Keruma i Bandića proći će s vremenom, a HDZ opstaje već dvadeset godina, i vjerojatno će još dugo opstajati. Međutim, Hrvatska demokratska zajednica mora se hitno reformirati. Bilo bi dobro, i za HDZ i za Hrvatsku, kada bi izborna katastrofa Andrije Hebranga (koja se lako mogla predvidjeti) poslužila kao ultimativni poticaj za duboke promjene u HDZ-u. Tako velika, a tako dezorijentirana stranka, s očigledno blokiranim procesima donošenja političkih odluka, opasna je i za samu sebe, i za hrvatski politički sustav.