Uragan Bob

Pohoditi Dylanove koncerte već godinama je svojevrsna glazbena lutrija na kojoj je dobitak, baš kao i na onoj novčanoj, prilično neizvjestan, ali srećom ipak nešto češći jer da je drukčije Dylan bi već odavno bio samo prašnjavi mit bez koncertnog angažmana i ugovora za snimanje albuma, a ne još uvijek iznimno tražen i aktivan glazbenik s rasprodanim koncertima kojeg se i na minhenskom nastupu ponosno najavilo uobičajenom najavom u američkom stilu: «dame i gospodo, Columbia recording artist - Bob Dylan»!

Ako se prije dvije godine Dylanov tvrd, hladan i nervozan koncert u Grazu doimao poput ledenog tuša i to ne samo za objektivne kritičare nego i za dobar dio njegovih okorjelih fanova, ovogodišnji koncert u minhenskoj dvorani Zenith pred cca 7000 pretežno sredovječnih parova, 30-something konosera i dylanofila, ali i mlađahne studenterije bio je potpuna suprotnost tom gotovo autističnom koncertnom izdanju najveće živuće rock ikone. S jedne strane i koncert u Grazu je bio za pohvalu jer kada netko sa 62 godine, koliko je imao u jesen 2003., još uvijek ima želju mijenjati vlastiti opus i izričaj, to je doista za pohvalu. No, želja i namjera za rastakanjem i ponovnim slaganjem vlastitog opusa je jedno, a uspješnost koncerta, odnosno novih čitanja dobro poznatih pjesama nešto sasvim drugo.

Pa, ako su na koncertu u Grazu, te namjerne provokacije i želje da se još jednom razori vlastiti mit i kult, verzije Dylanovih pjesama bile u najmanju ruku diskutabilne, ovaj je put dojam kojeg je Dylan ostavio sa svojim djelomice novim bendom bio mnogo uspješniji. Ne, nije u Munchenu Dylan odigrao kartu nostalgije, ponovno je sve bilo va bank i opet nam je stari jarac servirao mjestimice skoro do neprepoznatljivosti promijenjene pjesme, no ovaj je put taj neverending puzzle bio maestralan. Vjerojatno nikada nećemo doznati je li Dylan, kad je sa svojim bendom pripremao recentnu europsku turneju, na pameti imao baš uraganom poharani New Orleans, ali dobar dio ponovo presloženih pjesama i uraganski snažnih izvedbi u dugačkoj i pravokutnoj dvorani Zenith koja izgleda poput tržnice doista je zazvučao poput posvete kolijevci američke glazbe u kojoj je krajem 80-ih s Danielom Lanoisom mukotrpno snimao izvrstan album «Oh Mercy» kojim je uspješno revitalizirao u to vrijeme gotovo potpuno posrnulu karijeru. Upravo u tom albumu leže korijeni umjetnički hrabrog revidiranja i preslagivanja vlastitog repertoara, ponekad izvedenog i pod cijenu hirovite i besmislene destrukcije.

No, za razliku od koncerta u Grazu koji je ostavio gorak ukus preavangardnog nihilizma, minhenski je koncert bio poput nadasve siuvislog i svrhovitog, prilično eksplozivnog, izuzetno maštovitog i post-modernistički spretnog spajanja neworleanskog rhyhthm & bluesa i teksaškog blues-rocka s country-rockom iz Austina i rockabillyjem iz Memphisa. Ako ste kojim slučajem pročitali prije godinu dana objavljenu autobiografiju «Chronicles Volume One» (uskoro je u hrvatskom prijevodu objavljuje Algoritam), vjerojatno ste zapazili Dylanovo inzisitranje na činjenici da nije «pao s neba» i pojavio se u New Yorku poput željno iščekivanog «mesije» i «proroka», nego da je svoje pjesme počeo pisati kao neiskusni folk-trubadur pod izravnim utjecajem starih majstora i često opskurnih junaka folka, bluesa, countryja, rhythm & bluesa i rockabillyja. Danas svoje pjesme Dylan obrađuje poput iskusnog mudraca kojega još nitko nije uhvatio za bradu, a koliko god da je zauvijek promijenio rock & roll, popularnu kulturu i svijet, toliko je zapravo jasno da je Dylan otpočetka 60-ih pa do danas i te kako oslonjen na korijene američke glazbe koje je spreman revidirati, ponekad u korist vlastite štete, a ponekad s nevjerojatnim rezultatom. Žestokim koncertom u Zenithu s novom postavom benda sastavljenom od stare ritam sekcije iz New Orleansa (Tony Garnier na basu i kontrabasu, George Recile za bunjevima), dvojice novih gitarista iz Austina (Stu Kimball i Denny Freeman), te izuzetno dobro uposlenog multiinstrumentalista Donnieja Herrona (pedal steel, električna mandolina, banjo), Dylan je ovaj put fantastično povezao muzičku baštinu američkog Juga, odnosno u jednu nit uvezao roots stilove New Orleansa, Austina i Memphisa, udahnuvši im novu dušu, novu snagu i nova značenja, baš kao i svojim po tko zna koji put izvedenim pjesmama.

Apsolutno sve od ukupno 16 pjesama s koncerta u Zenithu, otvorenog s «I Don't Believe You (She Acts Like We Never Have Met)», bile izvedene zapanjujuće sočno, tečno, dinamično, pa čak i poletno, s mnogo safta, sviračkog gušta, melodijske harmoničnosti, širine, raznovrsnosti i ritmičke razigranosti. Dylanovo «ubadanje» polupotrganih akorda na električnom klaviru napokon je zadobilo svoj puni smisao. Ali, nisu samo bend i svirka bili briljantni. Kroz Dylana i njegov nevjerojatno snažan i hrapav glas ovaj put kao da su progovrili duhovi Hanka Williamsa, Johnnyja Casha i Blind Willie McTella, a nakon svakog opakog blues-rocka ili poput bujice Mississippija moćnog rhythm & bluesa dobivali smo poput teksaške prerije prostran country-rock i honky-tonk ili poput jambalaye bezobrazno dobro zakuhan rockabilly i poput T-Bone steaka krvavo pečen boogie-stomp. Dylan i njegov band na momente su zazvučali kao da pred njima tek leži karijera i kao da se bore za dolar više u nekoj honky-tonku birtijetini ili mračnom roadhouse baru u kojem blues-rock može donijeti ili slavu ili flašu u glavu.

Premda je cijeli koncert bio doslovce sjajan i nezaboravan, vrhunci nastupa bili su «This Wheel's On Fire» u širokom country-rock izdanju s Dylanovim solom na usnoj harmonici (majke mi mile, čak je i zaplesao takt ili dva dok ga je svirao), divlja i brza boogie-rock verzija «Highway 61 Revisited» kakve se ne bi posramili ni ZZ Top kad su bili u top formi ili pokojni austinski «revolveraš» Stevie Ray Vaughan, predivno opuštene «Just Like A Woman» i «I'll Be Your Baby Tonight» (kao stvorene za lijenu vožnju bespućima Texasa), «John Brown» s bendžom koja je zazvučala poput pjesme sišle s Appalachi gorja, do neprepoznatljivosti izmijenjena i unatoč tome efektna «Times They Are A-Changin», odlično modernizirana rockabilly verzija «Summer Days» i «Masters Of War» u caveovski mračnom izdanju koja danas ima drukčije, a zapravo opet isto značenje jer Irak je ujdurma onih istih ili na vlas sličnih likova koji su zakuhali pakao Vijetnama. Nabrijani bis s «Like A Rolling Stone» u polupijanom honky-tonk izdanju i clashovski odrješita «All Along The Wathctower» s reminiscencijom na Hendrixa bio je priča za sebe i finale koncerta kakvom se nakon neugodnog iskustva s Dylanom u Grazu ni u snu nisam nadao.

Možda bi vrli, ali često i pretenciozni dylanolozi is minhenske set-liste pjesama (usput, lista pjesama od koncerta do koncerta po dobrom starom Dylnovom običaju drastično se mijenja) iščitali neke posve druge poruke, ali meni se čini da je starom jarcu umorno srce ogrijala neka vatrena Teksašanka. Možda sam s tom tezom potpuno promašio metu ali, čisto ilustracije radi, Dylan mi je u Munchenu zvučao i izgledao zaljubljeno, napaljeno i jako kul, poput nekog starog Zoroa. No, još više kul od svega toga je činjenica da rock'n'roll, očito, ima smisla ne samo slušati nego čak i svirati i u sedmom desteljeću života, a nakon više od četrdeset godina burne karijere. I, što je najbolje, to se ne odnosi samo na Dylana koji je, sada je to posve jasno, odlučio do smrti živjeti životom starih folk, blues, jazz i country izvođača koji su svirali dok su god mogli i dokle god ih je netko želio slušati. Ovakvog Dylana, premda vremešnog, danas je na stageu teško nadmašiti, čak i njegovim najtalentiranijim «sinovima» poput Ryana Admasa ili Conora Obersta (alias Birght Eyes). Ovakav Dylan daje legitimitet rock'n'rollu kao svevremenskoj i svegenracijskoj glazbi. S ovakvim Dylanom čak bi i Springsteen i Cave imali problema. Stari jarac opet nas je sve «ispreskakako» i ostavio s povećim upitnikom iznad glave. Razlika je samo u tome da nam osmijeh nakon minhenskog koncerta, za razliku od onoga u Grazu, nije bio kiseo nego razvučen od uha do uha.