Evo je, sada će tu stati, pola sata buljiti dok nešto izabere, a ja bih mogao već nestati odavde, proletjelo mi je kroz misli dok sam pristojno čekao vitalnu gospođu od preko šezdeset godina da završi pregled police. Na polici se nalazio šećer.
Milijun istih paketića triju proizvođača jer je politika trgovačkog lanca da nudi proizvode samo ta tri proizvođača šećera. Šećer je u kristalima i svi su isti. Razlika je samo tko ih i kako pakira i tko će uspjeti sklopiti ugovor s trgovačkim lancem. Puno više o šećeru ne znam osim da je prije par godina bila sezona šećernih afera jer se izvozio, a onda ponovno kupovao. Po višoj cijeni.
Gospođa je nosila neki veseli zeleni kaput koji joj je sigurno popravljao raspoloženje kada ga je kupila, a danas se na njemu vidi da je ipak star, kupljen u doba kada je i sama radila. Ali nije loš, još je uvijek zabavan.
- Evo, sad ću ja - mrmljala je na glas i gurnula moja kolica sa stvarima niz dućan.
Kada sam se vratio pred istu policu, nije je bilo.
Par minuta kasnije tupo pakiram stvari u vrećice, kurtoazno izmjenjujem rečenice na blagajni jer se tamo i izmjenjuju takve rečenice i hladnokrvno čekam slip. Kartica trpi nevjerojatno mnogo. I onda se dogodi nešto što bi moglo biti zanimljivo.
Prodavačica prestane s guranjem mojih stvari niz traku i zove zgođušnu kolegicu. Pokazuje joj glavom nešto iza mene. Tamo se nalazi drugi red blagajni, složene su u špalir.
Trgovački je lanac skužio da kupci čekanje pred blagajnom smatraju najvećim gubitkom vremena u životu. To vrijeme ne namjeravaju dati dućanu jer je to vrijeme njihova života, a dnevnih tri minute čekanja na blagajni može predstavljati dovoljan broj dana. I zato, kao primjer poštivanja života kupaca, postoji niz blagajni kako bi kupci što manje čekali.
- Pogledaj...ulje... zašto to radi? - govorila je blagajnica kolegici koju je dozvala. Na suprotnoj se blagajni obavljao naizgled uobičajeni postupak plaćanja. Ona gospođa u zelenom kaputu vadila je iz kolica sve što je kupila, među ostalim i paketić šećera. U kolicima je ostala samo njena torba, ceker koji nosi kako ne bi plaćala i plastične vrećice. Imati ceker je racionalna odluka ambicioznih domaćica, a iza njega se nalazila flaša ulja. Gospođa ju je sakrila cekerom i prodavačica je nije mogla vidjeti. Ulje košta devet kuna i još nešto lipa. Ljudi koji samo potpisuju slipove ne znaju točnu cijenu, ako znaju uopće. Oni na kraju mjeseca mogu samo registrirati koliko su potrošili kupujući ono što su mislili da im treba, a ne ono što su mogli platiti.
Zamjenom slobode za plastičnu karticu nastaje ropstvo, ali to svi znaju i više se nitko ne obazire. Vjerojatno je na životnoj karti novorođenčadi već upisano koliko će godina života otplaćivati svoju slobodu telefonskom operateru, koliko leasing kućama, bankama, modnim brendovima, trgovačkim lancima i drugima koji nam se osmjehuju gurajući nam mogućnost života na dug.
Gospođa u zelenom kaputu vjerojatno više ne može podnijeti taj dug. Ili joj ga više nitko ne daje. Ne radi, ne zarađuje. Samo je, za prokleto, još živa. I ima navike kao što je hrana, odlazak u dućan. Možda je mislila tim uljem ispeći neki kolač za Uskrs. Mužu, ili nekom susjedu s drugog kata. Možda je iza svega flert radi kojega je spremna na avanturu glupe krađe u supermarketu. A možda je mislila tim uljem kuhati obična jela, za svaki dan. Možda nema pojma o kuhanju i mrzi to što mora stati pred štednjak i smisliti nešto što će ionako biti splačina.
U lošoj bi se priči pojavio i neki unuk, dobri anđelčić koji ne bi razumio da bakina mirovina služi tek za početak gladovanja i da bi baka, da ne postoji prokleti stid, digla kantu od smeća i pokupila plastičnu bocu.
U dobroj će se priči pojaviti veliko srce blagajnica koje će diskretno prijeći preko nelagode gospođe u zelenom kaputu, izvaditi ulje iz kolica, naplatiti ostalo i odslušati besmisleno mrmljanje o slučajnosti, zaboravu i greški radi koje sve izgleda kao da je htjela ukrasti litru običnog ulja. I još će joj uzvratiti kada im poželi sretan Uskrs.