ZAGREB - Zaista, zašto Uskrs nije komercijaliziran, pokopan pod slojevima potrošaštva, onako kako je pod njima prignječen vjerski sadržaj Božića? Dok su drugi mirno tamanili šunku s hrenom ili sirnicu, sve uredno blagoslovljeno u crkvi, ili se nadmetali tucajući jaja (ako treba i mobitelska, i za to eto postoji software, a dakako i tržište), u Slateu James Martin fascinira moje urednike pomno razlažući kako je to Božić postao komercijalni fenomen kad mu vrijeme nije, u žestokoj konkurenciji (eno Dana zahvalnosti u Americi - dok bi u nas mogao dodati Svetu Lucu ili Nikolinje - pa Nova Godina, nekome Hanukka, nekome Kwanzaa, a ni Bajram ne bi bio daleko, samo kad bi Martina i muslimani zanimali). S druge strane, veli dobri Martin, u ovo proljetno doba jedina konkurencija Uskrsu je Pesah, ničega inoga sličnoga nema (kakav Praznik rada u Americi, daleko mu Bijela kuća) - pa svejedno, veli on, nema jurbe ni trošidbe, tek poneki zečić/kunić, di je to u usporedbi s Djedom Božićnjakom i babicom siroticom božićnicom.
Zaključak se (Martinu) sam nameće: nema o Uskrsu one šećerne pričice koja prati Isusa rođenoga u štalici, nema vôke Božjega ni magarčića, ni onih triju rasno korektnih mudraca s Istoka, ni Svete Obitelji, ni anđela koji poju “Glorija!” po zraku leteći, samo što ne veli - kiča (ali spominje Kinkaida, dovoljno jasno da nas same navede na taj germanofoni prinos kulturi svakidašnjice).
Preozbiljna stvar
Uskrs je pak, veli Martin, sasvim druga muzika: pošto je tri godine propovijedao ljubav i poštenje, pošto je liječio bolesne, oporavljao betežne, iz groba dizao umrle, za svu plaću Isusa izdaje jedan od najboljih prijatelja, drugi ga se odriču, krvnici mu se bezočno rugaju, baš kao Ameri zatočenicima u Abu Ghraibu (prispodoba je Martinova, ni meni ne bi pala na pamet), izvrgnut je poniženju pa pogubljen na tada najsramotniji način, na križu. Eto, to odolijeva banalizaciji, tvrdi Martin.
Kao i uvjerenje vjernika da je Isus zaista uskrsnuo od mrtvih, što ne može ne biti bez dubokih posljedica po sav život onih koji vjeruju, osobito zagrobni, a i onih koji ne vjeruju pa odbacuju svu rajsku milost. Preozbiljna je to stvar da bi se omotala u sjajan papir i darovala bližnjemu. Eto, zato Uskrs ostaje vjerski blagdan - veli Martin. Naravno, ako se pojave smjeste u povijesni kontekst, onda drugačiji redoslijed nastanka pojedinih fenomena sugerira i drugačiji redoslijed prioriteta.
Stožerni moment
Nema, niti je ikada bilo ikakve sumnje da je Uskrs od samih početaka ključan blagdan za kršćane, jer je suština te vjere ne u tome da se netko rodio (što baš i nije iznimna pojava), nego da je netko uskrsnuo od mrtvih. A pritom je omogućio i drugima da po tom uskrsnuću i sami uskrsnu, ako povjeruju (i bez zabadanja prstiju u rane da se uvjere, što je dopušteno samo Tomi apostolu, nebeskom zaštitniku svih skeptika i eksperimentatora). A i to zato što ih je taj čovjek - zapravo sâm Bog - svojom krajnjom ljudskom žrtvom, svojom neopisivom patnjom, moralnom (poniženje i odbačenost) i materijalnom (užasno mučna nasilna smrt), otkupio, oslobodio bremena istočnoga grijeha. Što se, dakle, Bog žrtvovao za svoju djecu.
Krštenje je preuzeto od esena, ali je gozba jaganjčeva, blagovanje Kristova tijela pod prilikom kruha i krvi pod prilikom vina, stožerni moment kršćanskog obreda, od samog početka. Svaka liturgija, svaka pretvorba, svaka pričest ponavlja hod od Velikog petka do Uskrsa, Uskrs se slavi ne samo jednom nego, s manje pompe, još barem 51 put svake godine - a Božić samo jednom.
Na toj razini, vjerskoj, Uskrsu konkurencije nema među kršćanima.
Solsticijska magija
Zašto onda postoji konkurencija s drugim vjerama u doba Božića, zašto je on zarobljen u potrošačku skramu? Jer mu je to bila namjena: da ne prepusti drugima ni solsticijsku magiju ponovnog rasta ni njezinu potrošačku euforiju - a i jedno i drugo je i te kako prethodilo Isusu.
A treba prilično zatvoriti oči pred zbiljom pa ne primijetiti koliko je slojeva potrošaštva bačeno i preko Uskrsa, svoj Muci Božjoj unatoč. Nisu mu bili dovoljni Eostrini (Zorini) zečići ni kokošja jaja, makar šarena - još u pretprošlom stoljeću čokoladna jaja su preplavila onaj iole bogatiji svijet, dosjetljiviji su u njih uvalili i darove (Ferrerovo Kinder jaje samo je industrijaliziralo tu obrtničku mudroliju i rasteglo je preko cijele godine, što nijednoj božićnoj potrošnji još nije pošlo za rukom), a za one najbogatije - poput ruskog cara i samodršca - i Fabergéova jaja sa satovima i draguljima jedva da su bila dovoljno skupa.
Ma i trgovci su u Hram prispjeli prije Isusa, ma i u njemačkome se sajam (Messe) zove po misi, ma nema duhovnog fenomena kojemu se neće naći trgovačka ambalaža… Vjera - ako je ima i gdje je ima - nije u konkurenciji s potrošaštvom, nego na potpuno drugoj razini. A sve ostalo je ekonomija, čak joj ni hormoni ne odolijevaju.
Božić osmišljen kao konkurencija Mithri i Sol Invictusu
Niti je Božić slavljen prvih stoljeća kršćanstva (ta nije ni bio bitan toj vjeri), niti se Isus uopće rodio 25. prosinca nego - ako slijedimo elemente u evanđeljima, ili u jesen, ili u proljeće, kada se u Palestini stoka samo po noći sklanja u prostore (da ne reknemo: spilje) s priručnim jaslama. Zimski solsticij, kao moment kada treba darovima potaknuti buđenje i plodnost zamrle prirode, obilježavao se i slavio tisućljećima prije Krista, od trenutka kada se čeljad pretvorila u ratare i počela opservirati mijenu godišnjih doba kao nešto što valja znati da se ne skapa od gladi. Bila je to potrošačka ludnica još u antičkom Rimu, i prije Augusta i poreznog popisa koji koincidira s Isusovim rođenjem. Nije se potrošaštvo nalijepilo na Božić, nego je Božić primijećen i premješten u doba potrošačke euforije da se ne prepusti inima koji su već ranije kaparirali baš 25. prosinca - Mithra među pobasjim pukom, Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus) u rimskome državnom Panteonu.