Boris Nemšić, predsjednik uprave Mobilkoma Austria i Telekom Austria Grupe, šef je kompanije koja vlada dijelom svijeta - proteže se u osam zemalja, ali i nadalje nastoji osvojiti nove zemlje i steći nove korisnike.
Nemšić je osobit i zato što pri svakom kontaktu pokazuje da si ne dozvoljava fascinaciju vlastitim položajem i značajem, ne krije se iza tehničkog znanja kojim raspolaže, nego svoju komunikaciju vješto prilagođava publici.
Tako je nedavno na skupu koji je HUOJ organizirao u Rovinju tijekom panel-diskusije rekao da ono što neki smatraju vizijom, drugi doživljavaju kao - halucinaciju. Sebi je dodijelio ulogu osobe za koju su mnogi mogli pomisliti da ima halucinacije, ali je, uspjehom VIP-a u Hrvatskoj, pokazao da je riječ bila o viziji koju je ostvario. U ovom intervjuu govori i o novim vizijama.
• Što vam znači činjenica da ste šef Telekoma Austria?
- Sama titula, u stvari, ne znači ništa. Niti sam se rodio kao šef Telekoma Austria, niti ću, nadam se, kao takav umrijeti. To je divna faza u životu na koju sam beskrajno ponosan. To je dinamičan posao u strašno uzbudljivoj, seksi industriji. Nisam pristaša titula, niti ovisnik o njima. Jedine titule koje imaju smisla su znanstvene, ali u verifikacijskom smislu.
• Koliko je kompanija koju vodite financijski teška? Kakvom kompanijom upravljate?
- Telekom Austria ima za 2006. godinu obrt od 4,8 milijardi eura, imamo 16.500 zaposlenih, radimo u osam zemalja regije...
• Brine li to, zabavlja, fascinira...?
- Spavam jako dobro, spavam dugo, a u duhu našeg jezika reći ću da spavam mirno. Moj je dojam da ono čime se bavim dobro poznajem i u tom smislu stojim iza svojih odluka, pa sam, dakle, miran. Ne kažem da je to nepogrešivo, da ne radim greške jer ih svi radimo, no ne treba ih ponavljati dva puta.
To je vječito natjecanje s konkurencijom u nastojanju da budeš bolji i u tom okruženju nije zdravo, a i nema puno vremena za osvrtanja, za velike dvojbe, dileme. Tu nema mjesta brigama. Briga je virtualan pojam. Ako ste napravili grešku, ispravite je, a ako niste, idete dalje. S te sam strane beskrajno pragmatičan jer mislim da nema perfekcije, niti joj težim. Znate, ako uspijemo napraviti od 90 do 95 posto zadaće, onda smo uspjeli.
• Pardon, ali 95 posto plana je jako visok cilj...
- Ne, nije. Naša industrija je vrlo precizna i ako ne napravimo 95 posto, onda to korisnik prepoznaje. Korisnik ne prepozna dva do tri posto i to se može smatrati fine tuningom, ali generalno gledano, moramo na najbrži mogući način doći do tih 95 posto. I otići dalje.
• Koliko riskirate?
- Ne postoje posao i odluka bez rizika. To nema veze s tim čime se bavite, možete prodavati novine, popravljati aute ili biti direktor Telekoma Austria. Život je pun događaja, ja sve vidim više kao šansu, a manje kao rizik, iako možda govorimo o istoj stvari. Ne govorim da je svaki rizik novi početak, to je fraza.
• Koji vam je sada izazov?
- U ovom trenutku postoje dva poslovna izazova. Jedan je stabilizacija fiksne mreže u Austriji, a drugi je daljnji razvoj mobilne grupe koja se nalazi na osam tržišta u Europi i njezin daljnji rast. Tu čak ne mogu govoriti o vremenskoj komponenti i reći gdje ćemo biti 1. siječnja 2009, ali možemo činiti sve najbolje što možemo da to postignemo.
• Da ste stali na polovici svoje karijere, bila bi to impresivna karijera. Što vam je cilj?
- Nedavno sam to parafrazirao pitanjem - što zna dijete što je 100 kilograma? Dijete ne zna, uzme i nosi. Stvari se događaju, i na razini osobne karijere nisam ništa planirao jer se to ne može planirati. Osobna vizija je - sjediti uz jedan veliki prozor u Rovinju i piti čašu crnog vina. To može zvučati malo koketski, no to je zaista stvar nekog unutarnjeg zadovoljstva. Nije mi unutarnje zadovoljstvo otići na Mjesec, nego imati trenutak koji može biti sat ili dva, večer ili tri dana.
On može trajati vrlo kratko, ali moram imati neki svoj trenutak zadovoljstva. A sutra sve ide svojim tijekom, ponovno se natječemo, ponovno jurimo kao ludi. Nisam rob svoje funkcije, nikada to nisam bio. Kao mali nikada nisam htio biti predsjednik Uprave Telekoma Austria.
• Jednom ste, govoreći o dječačkim ambicijama, rekli da nikada kao mali dječak niste htjeli biti liječnik.
- To sam oduvijek znao. I danas respektiram liječnike i pomalo ih se 'bojim'.
• Jeste li bili ambiciozni? Pri upisu na fakultet bili ste jako dobri, drugi, i čak ste inzistirali da vas prime na smjer koji ste odabrali.
- Bio sam prosječan učenik i student, ali sam brzo učio i studirao. Ali, jesam, inzistirao sam na upisu, na samom početku fakulteta i izborio sam se za smjer telekomunikacija. To se zove jednostavno - upornost. Gledajte, išao sam u matematičku gimnaziju. To je zvučalo jako pametno i nekome je palo na pamet da, kada je već riječ o nečemu 'jako pametnom', napravi prijemni ispit, što tada nije bilo uobičajeno za srednju školu. I dobro, otišao sam na prijemni i bio sam 26. od 60 kandidata, a primali su 50.
No, ja sam se uvijek trudio, očito mi je to ugrađeno. Školu sam brzo završio, ali i fakultet, s prosjekom ocjena nešto više od šest. Onoga momenta kad sam položio ispit, išao sam dalje jer fakultet ne završavamo radi učenja napamet. Učimo da naučimo učiti. To kako sam postao drugi na prijemnom vrlo je jednostavno.
Bio sam zaljubljen. Tadašnja djevojka kojoj sam se udvarao također je išla na prijemni, ali nije bila iz matematičke gimnazije. Njoj sam, kao fol, pomagao i da nije bilo nje, upisao bih se, ali ne bih bio drugi. Zato sam bio drugi. Prije mene je bilo oko 150 kandidata koji su imali značku 'Ognjen Prica' jer su prošli četiri razreda s odličnim, a ja nisam bio ni blizu toga. Fakultet sam završio sa 22 godine, ali s niskim prosjekom.
• Spomenuli ste djevojku zbog koje ste bili drugi na prijemnom, koliko su žene odredile vaš život?
- Jedna žena ga je jako, osobito odredila. Moja baka. Mislim da sam sve osnovne ljudske vrijednosti dobio od nje.
• Jeste li emotivan tip?
- Naravno da jesam. Pokazujem to, što u mom okruženju nije toliko uobičajeno. Ne kažem da su Austrijanci manje emotivni od nas Hrvata, ali ja to pokazujem, povisim glas.
• Lako je za viku. Plačete li?
- Odavno nisam plakao. Užasno sam plakao kada mi je uginuo pas kojega sam iz Sarajeva doveo u Austriju. To je bio moj oproštaj sa Sarajevom, bakom, cijelim jednim životom. Tada sam u Austriji bio sedam, osam godina i kada je moja baka umrla, uzeo sam psa, boksera, iz Sarajeva. Možete zamisliti, pas i ja u Beču. Zbog mene je promijenio bioritam pa je spavao dok sam ja radio, bio na fakultetu. Došao bih s posla po njega, otišao na rukomet, u kafanu, a pas bi bio sa mnom. Kada je uginuo, to je za mene bio kraj - Sarajeva, Bosne, svega.
• To je bio kraj, ali je li bio i rez s Bosnom?
- Ne, to bi značilo neko odvajanje. To se nije dogodilo, ali je time bila završena jedna faza.
• Kako izgleda vaš privatni život, a da ne kažete da idete u kazalište, na koncerte i čitate klasike?
- Implicirate model privatnog života koji dugo ne postoji, a to tek pomalo saznajemo. Komunikacija, internet, mobilna telefonija nam to dokazuju svake sekunde. Transparentnost postoji i u privatnom životu. Ne mogu reći, subota je i isključio sam se. Ne, nisam ja manijak koji se neće isključiti, nego se radi o tome da smo tako umreženi, svi nosimo mobilni telefon. Mene nitko ne zove poslovno u subotu ujutro, ali može me i nazvati. Za to postoje i SMS-ovi, pa poruka može doći i u kazalište.
Dakle, ne mogu se isključiti, ali to mi je i normalan dio života. Naravno da postoje prijatelji iz poslovnog života, ali tu su i prijatelji koji nisu iz poslovnog okruženja pa oni sa mnom žele govoriti o mom poslu. Ja svim mojim prijateljima namještam njihove mobilne telefone jer oni podrazumijevaju da ja to znam. I ne mogu im reći da sam se isključio. Naprotiv, ponosan sam kao paun što im znam namjestiti telefon jer je vrlo malo CEO-a, menadžera mog ranga, koji znaju namjestiti ono što prodaju. A ja to znam. Na taj je način izbrisana granica između privatnog i poslovnog. U životu je sve izmiješano.
• Kako komentirate prodaju dionica HT-a?
- Nikako to neću komentirati jer su dionice materijalna vrijednost i kada netko kupuje ili prodaje svoje dionice, on prodaje svoju materijalnu vrijednost. Zbog toga se ni svojoj obitelji ne bih usudio savjetovati da li da prodaju ili kupe neke dionice, bilo koje. No, ako govorimo o IPO-u koji se pojavio, to je apsolutno treba pozdraviti jer je riječ o znaku zrelosti društva, pokazatelj da kapital u pozitivnom smislu ima pristup društvu.
Nije riječ o kapitalu iz nekih mračnih fondova, nego o demokratizaciji jer tu svi možemo kupiti ili prodati. Tu ne govorim o vrijednosti, nego o samoj činjenici. Dodatno, činjenica je da je velik dio kapitala, mirovinskih fondova na svijetu u nekim dionicama, i to dovodi do toga da smo, bez divljenja Marxu i Engelsu, svi mi, radnička klasa, zatvorili krug i postali vlasnici kapitala. I to je divno.
• Govoreći o dionicama, donijeli ste odluku o povlačenju dionica Telekoma Austria s newyorške burze. Zašto?
- Naš volumen tradinga u New Yorku je bio minimalan i iznosio je 2000 dionica dnevno, a istodobno u Beču milijun do milijun i pol dnevno. Zašto zbog 2000 napraviti ogromnu birokraciju? Treba biti realan. Trading je jednostavno bio malen. Telekom Austria je, svjetski gledano, mala kompanija. Odlično smo pozicionirani u Beču i u Europi, tamo smo bitni i tamo se moramo koncentrirati.
- Poslovno gledano, mislim da je mobilni telefon najbolji čovjekov prijatelj. Ne odgovara, možete ga isključiti. Nema nikakvog razloga da ga nemamo, nema nikakvog razloga da na tom mobilnom telefonu nemamo našu e-mail adresu jer identifikacija čovjeka nije više samo njegova kućna adresa. E-mail adresa i mobilni telefonski broj su jako osobni i time određuju individuu. To smo mi, to su vrata na koja nas naši prijatelji mogu dozvati. To su vrata koja uvijek nosimo sa sobom. Mobilni telefon može sve, može pozvati pomoć, može pozvati društvo kada smo sami, pozvati nekoga na kavu.
Fascinira me kako smo jednim malim tehničkim čudom uspjeli promijeniti društvo. Bob Geldof, glazbenik koji se jako angažira za Afriku, bio je naš gost prošle godine u povodu deset godina Mobilkoma. Rekao je jednu tezu koja to više i nije jer je dokazana. Kazao je da u društvima u kojima 20 posto stanovništva ima mobitel postoji demokracija. Diktaturu je nemoguće održati u zemljama u kojima više od 20 posto stanovništva ima mobilni telefon. That's it! Time je sve riješeno. I to je fascinantno. Moja vizija je bila napraviti to u Hrvatskoj i ta vizija je više nego uspjela.
Boris Vlašić
Nemšić je osobit i zato što pri svakom kontaktu pokazuje da si ne dozvoljava fascinaciju vlastitim položajem i značajem, ne krije se iza tehničkog znanja kojim raspolaže, nego svoju komunikaciju vješto prilagođava publici.
Tako je nedavno na skupu koji je HUOJ organizirao u Rovinju tijekom panel-diskusije rekao da ono što neki smatraju vizijom, drugi doživljavaju kao - halucinaciju. Sebi je dodijelio ulogu osobe za koju su mnogi mogli pomisliti da ima halucinacije, ali je, uspjehom VIP-a u Hrvatskoj, pokazao da je riječ bila o viziji koju je ostvario. U ovom intervjuu govori i o novim vizijama.
• Što vam znači činjenica da ste šef Telekoma Austria?
- Sama titula, u stvari, ne znači ništa. Niti sam se rodio kao šef Telekoma Austria, niti ću, nadam se, kao takav umrijeti. To je divna faza u životu na koju sam beskrajno ponosan. To je dinamičan posao u strašno uzbudljivoj, seksi industriji. Nisam pristaša titula, niti ovisnik o njima. Jedine titule koje imaju smisla su znanstvene, ali u verifikacijskom smislu.
• Koliko je kompanija koju vodite financijski teška? Kakvom kompanijom upravljate?
- Telekom Austria ima za 2006. godinu obrt od 4,8 milijardi eura, imamo 16.500 zaposlenih, radimo u osam zemalja regije...
• Brine li to, zabavlja, fascinira...?
- Spavam jako dobro, spavam dugo, a u duhu našeg jezika reći ću da spavam mirno. Moj je dojam da ono čime se bavim dobro poznajem i u tom smislu stojim iza svojih odluka, pa sam, dakle, miran. Ne kažem da je to nepogrešivo, da ne radim greške jer ih svi radimo, no ne treba ih ponavljati dva puta.
To je vječito natjecanje s konkurencijom u nastojanju da budeš bolji i u tom okruženju nije zdravo, a i nema puno vremena za osvrtanja, za velike dvojbe, dileme. Tu nema mjesta brigama. Briga je virtualan pojam. Ako ste napravili grešku, ispravite je, a ako niste, idete dalje. S te sam strane beskrajno pragmatičan jer mislim da nema perfekcije, niti joj težim. Znate, ako uspijemo napraviti od 90 do 95 posto zadaće, onda smo uspjeli.
• Pardon, ali 95 posto plana je jako visok cilj...
- Ne, nije. Naša industrija je vrlo precizna i ako ne napravimo 95 posto, onda to korisnik prepoznaje. Korisnik ne prepozna dva do tri posto i to se može smatrati fine tuningom, ali generalno gledano, moramo na najbrži mogući način doći do tih 95 posto. I otići dalje.
• Koliko riskirate?
- Ne postoje posao i odluka bez rizika. To nema veze s tim čime se bavite, možete prodavati novine, popravljati aute ili biti direktor Telekoma Austria. Život je pun događaja, ja sve vidim više kao šansu, a manje kao rizik, iako možda govorimo o istoj stvari. Ne govorim da je svaki rizik novi početak, to je fraza.
• Koji vam je sada izazov?
- U ovom trenutku postoje dva poslovna izazova. Jedan je stabilizacija fiksne mreže u Austriji, a drugi je daljnji razvoj mobilne grupe koja se nalazi na osam tržišta u Europi i njezin daljnji rast. Tu čak ne mogu govoriti o vremenskoj komponenti i reći gdje ćemo biti 1. siječnja 2009, ali možemo činiti sve najbolje što možemo da to postignemo.
• Da ste stali na polovici svoje karijere, bila bi to impresivna karijera. Što vam je cilj?
- Nedavno sam to parafrazirao pitanjem - što zna dijete što je 100 kilograma? Dijete ne zna, uzme i nosi. Stvari se događaju, i na razini osobne karijere nisam ništa planirao jer se to ne može planirati. Osobna vizija je - sjediti uz jedan veliki prozor u Rovinju i piti čašu crnog vina. To može zvučati malo koketski, no to je zaista stvar nekog unutarnjeg zadovoljstva. Nije mi unutarnje zadovoljstvo otići na Mjesec, nego imati trenutak koji može biti sat ili dva, večer ili tri dana.
On može trajati vrlo kratko, ali moram imati neki svoj trenutak zadovoljstva. A sutra sve ide svojim tijekom, ponovno se natječemo, ponovno jurimo kao ludi. Nisam rob svoje funkcije, nikada to nisam bio. Kao mali nikada nisam htio biti predsjednik Uprave Telekoma Austria.
• Jednom ste, govoreći o dječačkim ambicijama, rekli da nikada kao mali dječak niste htjeli biti liječnik.
- To sam oduvijek znao. I danas respektiram liječnike i pomalo ih se 'bojim'.
• Jeste li bili ambiciozni? Pri upisu na fakultet bili ste jako dobri, drugi, i čak ste inzistirali da vas prime na smjer koji ste odabrali.
- Bio sam prosječan učenik i student, ali sam brzo učio i studirao. Ali, jesam, inzistirao sam na upisu, na samom početku fakulteta i izborio sam se za smjer telekomunikacija. To se zove jednostavno - upornost. Gledajte, išao sam u matematičku gimnaziju. To je zvučalo jako pametno i nekome je palo na pamet da, kada je već riječ o nečemu 'jako pametnom', napravi prijemni ispit, što tada nije bilo uobičajeno za srednju školu. I dobro, otišao sam na prijemni i bio sam 26. od 60 kandidata, a primali su 50.
No, ja sam se uvijek trudio, očito mi je to ugrađeno. Školu sam brzo završio, ali i fakultet, s prosjekom ocjena nešto više od šest. Onoga momenta kad sam položio ispit, išao sam dalje jer fakultet ne završavamo radi učenja napamet. Učimo da naučimo učiti. To kako sam postao drugi na prijemnom vrlo je jednostavno.
Bio sam zaljubljen. Tadašnja djevojka kojoj sam se udvarao također je išla na prijemni, ali nije bila iz matematičke gimnazije. Njoj sam, kao fol, pomagao i da nije bilo nje, upisao bih se, ali ne bih bio drugi. Zato sam bio drugi. Prije mene je bilo oko 150 kandidata koji su imali značku 'Ognjen Prica' jer su prošli četiri razreda s odličnim, a ja nisam bio ni blizu toga. Fakultet sam završio sa 22 godine, ali s niskim prosjekom.
• Spomenuli ste djevojku zbog koje ste bili drugi na prijemnom, koliko su žene odredile vaš život?
- Jedna žena ga je jako, osobito odredila. Moja baka. Mislim da sam sve osnovne ljudske vrijednosti dobio od nje.
• Jeste li emotivan tip?
- Naravno da jesam. Pokazujem to, što u mom okruženju nije toliko uobičajeno. Ne kažem da su Austrijanci manje emotivni od nas Hrvata, ali ja to pokazujem, povisim glas.
• Lako je za viku. Plačete li?
- Odavno nisam plakao. Užasno sam plakao kada mi je uginuo pas kojega sam iz Sarajeva doveo u Austriju. To je bio moj oproštaj sa Sarajevom, bakom, cijelim jednim životom. Tada sam u Austriji bio sedam, osam godina i kada je moja baka umrla, uzeo sam psa, boksera, iz Sarajeva. Možete zamisliti, pas i ja u Beču. Zbog mene je promijenio bioritam pa je spavao dok sam ja radio, bio na fakultetu. Došao bih s posla po njega, otišao na rukomet, u kafanu, a pas bi bio sa mnom. Kada je uginuo, to je za mene bio kraj - Sarajeva, Bosne, svega.
• To je bio kraj, ali je li bio i rez s Bosnom?
- Ne, to bi značilo neko odvajanje. To se nije dogodilo, ali je time bila završena jedna faza.
• Kako izgleda vaš privatni život, a da ne kažete da idete u kazalište, na koncerte i čitate klasike?
- Implicirate model privatnog života koji dugo ne postoji, a to tek pomalo saznajemo. Komunikacija, internet, mobilna telefonija nam to dokazuju svake sekunde. Transparentnost postoji i u privatnom životu. Ne mogu reći, subota je i isključio sam se. Ne, nisam ja manijak koji se neće isključiti, nego se radi o tome da smo tako umreženi, svi nosimo mobilni telefon. Mene nitko ne zove poslovno u subotu ujutro, ali može me i nazvati. Za to postoje i SMS-ovi, pa poruka može doći i u kazalište.
Dakle, ne mogu se isključiti, ali to mi je i normalan dio života. Naravno da postoje prijatelji iz poslovnog života, ali tu su i prijatelji koji nisu iz poslovnog okruženja pa oni sa mnom žele govoriti o mom poslu. Ja svim mojim prijateljima namještam njihove mobilne telefone jer oni podrazumijevaju da ja to znam. I ne mogu im reći da sam se isključio. Naprotiv, ponosan sam kao paun što im znam namjestiti telefon jer je vrlo malo CEO-a, menadžera mog ranga, koji znaju namjestiti ono što prodaju. A ja to znam. Na taj je način izbrisana granica između privatnog i poslovnog. U životu je sve izmiješano.
• Kako komentirate prodaju dionica HT-a?
- Nikako to neću komentirati jer su dionice materijalna vrijednost i kada netko kupuje ili prodaje svoje dionice, on prodaje svoju materijalnu vrijednost. Zbog toga se ni svojoj obitelji ne bih usudio savjetovati da li da prodaju ili kupe neke dionice, bilo koje. No, ako govorimo o IPO-u koji se pojavio, to je apsolutno treba pozdraviti jer je riječ o znaku zrelosti društva, pokazatelj da kapital u pozitivnom smislu ima pristup društvu.
Nije riječ o kapitalu iz nekih mračnih fondova, nego o demokratizaciji jer tu svi možemo kupiti ili prodati. Tu ne govorim o vrijednosti, nego o samoj činjenici. Dodatno, činjenica je da je velik dio kapitala, mirovinskih fondova na svijetu u nekim dionicama, i to dovodi do toga da smo, bez divljenja Marxu i Engelsu, svi mi, radnička klasa, zatvorili krug i postali vlasnici kapitala. I to je divno.
• Govoreći o dionicama, donijeli ste odluku o povlačenju dionica Telekoma Austria s newyorške burze. Zašto?
- Naš volumen tradinga u New Yorku je bio minimalan i iznosio je 2000 dionica dnevno, a istodobno u Beču milijun do milijun i pol dnevno. Zašto zbog 2000 napraviti ogromnu birokraciju? Treba biti realan. Trading je jednostavno bio malen. Telekom Austria je, svjetski gledano, mala kompanija. Odlično smo pozicionirani u Beču i u Europi, tamo smo bitni i tamo se moramo koncentrirati.
- Poslovno gledano, mislim da je mobilni telefon najbolji čovjekov prijatelj. Ne odgovara, možete ga isključiti. Nema nikakvog razloga da ga nemamo, nema nikakvog razloga da na tom mobilnom telefonu nemamo našu e-mail adresu jer identifikacija čovjeka nije više samo njegova kućna adresa. E-mail adresa i mobilni telefonski broj su jako osobni i time određuju individuu. To smo mi, to su vrata na koja nas naši prijatelji mogu dozvati. To su vrata koja uvijek nosimo sa sobom. Mobilni telefon može sve, može pozvati pomoć, može pozvati društvo kada smo sami, pozvati nekoga na kavu.
Fascinira me kako smo jednim malim tehničkim čudom uspjeli promijeniti društvo. Bob Geldof, glazbenik koji se jako angažira za Afriku, bio je naš gost prošle godine u povodu deset godina Mobilkoma. Rekao je jednu tezu koja to više i nije jer je dokazana. Kazao je da u društvima u kojima 20 posto stanovništva ima mobitel postoji demokracija. Diktaturu je nemoguće održati u zemljama u kojima više od 20 posto stanovništva ima mobilni telefon. That's it! Time je sve riješeno. I to je fascinantno. Moja vizija je bila napraviti to u Hrvatskoj i ta vizija je više nego uspjela.
Mobilni telefon najbolji je čovjekov prijatelj• Što je mobitel? |
Boris Vlašić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....