Na globalnoj sceni, domovine današnjeg horora su Azija i Japan. Japanski horori posljednjih su godina stekli kultnu popularnost, i to zasluženu: majstori J-horrora uspjeli su umješno povezati tradiciju priča o duhovima i potisnute traume suvremenog urbaniteta.
A ako je svjetski horor prvak Japan, onda europski postaje - Španjolska. Nakon “Uljeza” i “Panovog labirinta”, iz iberske kinematografije već treći put stiže film strave o kojem se govori.
To je “El Orfanato” (Utočište), izvrstan film debitanta Juana Antonija Bayone (1975.) u produkciji režisera “Panova labirinta” Guillerma Del Tora.
Bayonin “El Orfanato” po mnogočemu je bio europski filmski događaj 2007. U matičnoj Španjolskoj vidjelo ga je tri milijuna ljudi, dobio je sedam nacionalnih nagrada Goya i na koncu bio nominiran za nagradu EFA, što žanrovskim filmovima rijetko uspijeva.
Treba odmah reći - uspjeh “Orfanata” je zaslužen jer je riječ o izvrsnom filmu profinjene, istančane jeze. Junakinja filma je srednjovječna majka ( Belen Rueda) koja sa sinom i posvojenim djetetom useljava bivše dječje sirotište.
Bolesni dječak ubrzo počinje viđati duhove djece, ali roditelji to otpisuju kao plod umišljaja. Tijekom jedne zabave mali Simon nestaje. Mati je uvjerena da nestanak ima veze s kućom i dječjim sablastima, a tako joj potvrdi i spiritist. Otjera muža, zaključa se u sirotište i počinje potragu.
režija: Juan Antonio Bayona
scenarij: Sergio Sanchez
uloge: Belen Rueda, Fernando Cayo, Roger Princep, Geraldine Chaplin
ocjena: 4 i pol
Kao i Amenabarovi “Others”, “Orfanato” je film o ukletoj kući, dakle plod najstarijeg, predromantičarskog hororskog podžanra. No, dok su “Others” bili film koncepta, pripovjedački vješto izbrušena klopka koja vodi silovitoj odgonetki, “Orfanato” je više nalik jezivoj poeziji.
To je film slutnje i sugestija vam se polako penje uz škinu, pa puno i ne mislite o logici priče. Film je, međutim, doista strašljiv. Kao primjer je dovoljno navesti samo jedan prizor, kad junakinja s dječjim duhovima igra španjolsku verziju “crne kraljice - jen, dva, tri”: uistinu ne znam kad sam se zadnji put pred ekranom tako prepao.
Japanski horori slavu su izgradili prizorima hiperurbaniteta, gdje se kao izvorišta jeze pojavljuju neboder, mobitel, video, lift. “El Orfanato” je sasvim suprotan: namjerno retro, duhom i ikonografijom više sliči na Henryja Jamesa, Galovića ili Donadinija, dakle bolećivu fantastiku katoličkog fin du sieclea.
Ipak, neke opsesije i japanskom i iberskom hororu su iste - ponajprije majčinski strahovi. U suvremenoj kulturi gdje zaposlene žene “gube” majčinski teritorij, filmovi o iščezloj djeci očito pritišću mjesto koje najviše boli.
Jurica Pavičić
A ako je svjetski horor prvak Japan, onda europski postaje - Španjolska. Nakon “Uljeza” i “Panovog labirinta”, iz iberske kinematografije već treći put stiže film strave o kojem se govori.
To je “El Orfanato” (Utočište), izvrstan film debitanta Juana Antonija Bayone (1975.) u produkciji režisera “Panova labirinta” Guillerma Del Tora.
Bayonin “El Orfanato” po mnogočemu je bio europski filmski događaj 2007. U matičnoj Španjolskoj vidjelo ga je tri milijuna ljudi, dobio je sedam nacionalnih nagrada Goya i na koncu bio nominiran za nagradu EFA, što žanrovskim filmovima rijetko uspijeva.
Treba odmah reći - uspjeh “Orfanata” je zaslužen jer je riječ o izvrsnom filmu profinjene, istančane jeze. Junakinja filma je srednjovječna majka ( Belen Rueda) koja sa sinom i posvojenim djetetom useljava bivše dječje sirotište.
Bolesni dječak ubrzo počinje viđati duhove djece, ali roditelji to otpisuju kao plod umišljaja. Tijekom jedne zabave mali Simon nestaje. Mati je uvjerena da nestanak ima veze s kućom i dječjim sablastima, a tako joj potvrdi i spiritist. Otjera muža, zaključa se u sirotište i počinje potragu.
režija: Juan Antonio Bayona
scenarij: Sergio Sanchez
uloge: Belen Rueda, Fernando Cayo, Roger Princep, Geraldine Chaplin
ocjena: 4 i pol
|
UTOČIŠTE (El Orfanato, Španjolska 2007.),
|
To je film slutnje i sugestija vam se polako penje uz škinu, pa puno i ne mislite o logici priče. Film je, međutim, doista strašljiv. Kao primjer je dovoljno navesti samo jedan prizor, kad junakinja s dječjim duhovima igra španjolsku verziju “crne kraljice - jen, dva, tri”: uistinu ne znam kad sam se zadnji put pred ekranom tako prepao.
Japanski horori slavu su izgradili prizorima hiperurbaniteta, gdje se kao izvorišta jeze pojavljuju neboder, mobitel, video, lift. “El Orfanato” je sasvim suprotan: namjerno retro, duhom i ikonografijom više sliči na Henryja Jamesa, Galovića ili Donadinija, dakle bolećivu fantastiku katoličkog fin du sieclea.
Ipak, neke opsesije i japanskom i iberskom hororu su iste - ponajprije majčinski strahovi. U suvremenoj kulturi gdje zaposlene žene “gube” majčinski teritorij, filmovi o iščezloj djeci očito pritišću mjesto koje najviše boli.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....