Na intervju s profesorom
Jeffreyjem Sachsom, slavnim i osporavanim ekonomistom koji je savjetovao reformistički orijentiranoga jugoslavenskog premijera
Antu Markovića, ali i
Borisa Jeljcina i
Mihaila Gorbačova, čekali smo gotovo mjesec dana.
Toliko taj profesor s newyorškog sveučilišta Columbia putuje svijetom i Amerikom predstavljajući svoju novu knjigu “Common Wealth: Economics for a Crowded Planet” (“Zajedničko blago: ekonomija za prenatrpani planet”).
U razgovoru za Jutarnji, Sachs nije skrivao frustraciju time što su se bogate zemlje oglušile o prijedlog da kontinuiranim izdvajanjem minimalnih postotaka iz BDP-a (0,7 posto iz bruto društvenog proizvoda) pokušaju smanjiti ogromne razlike između bogatih i siromašnih.
Prethodni i sadašnji glavn tajnik UN-a, Kofi Annan i Ban Ki-moon, kojima je savjetnik, svjesni su da se milenijski cilj o dokidanju ili znatnom smanjenju globalnog siromaštva neće ostvariti do 2015., kao što je Opća skupština UN-a predviđala 2000.
Sachs izdvaja britanskog premijera Gordona Browna za kojeg kaže da je “bolno svjestan” toga kako lideri iz kontinentalnog dijela Europe, ali i iz Amerike i Japana, neće u potpunosti ispuniti obećanja o pomoći siromašnima.
U novoj knjizi govorite o planetu na kojem je stanovništvo raslo znatno brže od iskoristivosti poznatih resursa. Što je, mjereno ne samo brojkama, opasnije za svijet u kojem živimo - rast cijena goriva ili hrane?
- Oba rasta cijena isti su simptom rastuće svjetske populacije i rasta pritiska na postojeće resurse. U širem smislu, to je pritisak koji se duguje sve većoj gužvi na planetu. Ugroženi su izvori goriva, ali i zemlje i vode. Poanta je da moramo uložiti u tehnologiju kojom će se moći koristiti i siromašni, kojima ponajprije treba kvalitetnije i jeftinije sjeme raznih žitarica, na primjer.
Ako im bude dostupna ta tehnologija, smanjit ćemo pritisak na sve nas. U novoj knjizi opisao sam taj fenomen ogromnog ekonomskog i ekološkog pritiska koji ne dolazi samo u obliku rasta cijena goriva i hrane nego i u obliku intenziviranja ciklona koji pogađaju SAD i koji su pogodili Bangladeš te Mianmar ovaj mjesec. Tu su i suše u Australiji i Americi te drugdje, kroz koje se sve to manifestira.
Mnoge su zemlje očito nespremne dočekale suočenje s tim problemima manifestiranima rastom cijena hrane i goriva, ujedno ostajući i slijepi ‘vjernici’ ili sljedbenici ‘tržišnog fundamentalizma’. Kako se i mogu li se sada uopće izvući iz toga?
- Kada je riječ o tržišnom fundamentalizmu, rekao bih da sve dok ne shvatimo to da tržišne sile moraju biti nadopunjene vladinim akcijama i javnim ulaganjima, nećemo moći riješiti problem. Tržišne sile same po sebi apsolutno neće moći riješiti taj problem.
Može li razmjerno mala zemlja poput Hrvatske postati kolateralna žrtva viška lojalnosti prema svemu što je kao racionalna analiza sa zakašnjenjem dolazilo do nas? Mislim na zaključak da je ‘tržište nesavršeno’ i da se sve vrući planet ne može prepustiti samo privatnoj inicijativi.
- Prvo treba upamtiti i suočiti se s time da će Hrvatska i druge zemlje Mediterana doživjeti vrlo ozbiljne klimatske šokove. Ne zbog hrvatske krivnje, nego zbog stvarnih globalnih klimatskih promjena. Sasvim je jasno da će na području Mediterana biti značajnih suša u regijama koje su vrlo sušne.
Pogledajte požare koji se zbog stalne suše događaju u vašem susjedstvu, a i kod vas. To će se intenzivirati, a znamo da je u tom pogledu Mediteran opasan u više oblika, i u području zagađenja, i ribarenja itsl.
Dakle, ekološki problemi u tako divnom dijelu svijeta kao što je Hrvatska ekstremno su ozbiljni i mnogostruko je izvan njezinih mogućnosti da sve to kontrolira.
Što nam je onda činiti?
- Prvo što trebate učiniti jest podići glas javnosti. Vaši politički lideri i šire društvo, uključujući mnoge umjetnike i znanstvenike, moraju pomoći Hrvatima da upale alarm jer to je najvažnija stvar za vašu zemlju. Dodao bih da Hrvatska iako nije bogata zemlja, može igrati konstruktivnu ulogu, čak i kao zemlja donator.
Kad promislite o malim zemljama poput Norveške s četiri milijuna ljudi ili Švedske sa deset milijuna, uvidjet ćete da one igraju značajnu ulogu na međunarodnoj sceni zato što žele takvu veliku ulogu, a ne zbog toga što su pozvane na to.
To je nacionalni izbor za male zemlje, da si odrede koliki će glas imati na svjetskoj pozornici, bez obzira na veličinu populacije ili gospodarstva. Tako se može uključiti u rješavanje globalnih problema.
Je li Hrvatska time što je, kako se stalno ističe, na ‘pravom putu’ u euroatlanske integracije uistinu na putu rješavanja problema koje navodite?
- Sigurno nije. Iako vjerujem u Europu i EU, mora nam biti jasno: Sjeverna Amerika i Europa ne vode više u svjetskoj ekonomiji kao prije 20 ili 30 godina. Iako su NATO ili europski odnosi važni, stvari su se promijenile s rastućim silama poput Kine, Indije, Brazila i drugih dijelova svijeta. Drugo, izazovi su globalni, počevši s promjenama klime.
Treće, kad je već Amerika tako unilateralna, to znači da nije više pouzdan partner u rješavanju problema kao što su klimatske promjene. I četvrto, Hrvatska je blizu križanja sa Srednjim istokom, Afrikom i velikim podrhtavanjima koja dolaze iz konflikta u regiji, posebno između islamskih zemalja s jedne i SAD-a i dijelova Europe s druge strane, pa je svaka isključivost pogrešan pristup.
Dakle, euroatlanski su odnosi važni, ali priželjkujem da SAD bude malo više internacionalist i nadam se da će se to sa sljedećom administracijom i dogoditi. Živimo u diverzificiranom svijetu pa nam treba globalna, a ne samo regionalna suradnja.
Profesore Sachs, biste li danas pristali biti savjetnik hrvatskoj vladi?
- To je hipotetičko pitanje jer sada kao savjetnik radim za glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona - na dualnom problemu globalnog siromaštva. I ako je hrvatska Vlada zainteresirana za to da o tome diskutira, znaju da sam uvijek spreman za tu diskusiju.
Čujete li se ikad s Antom Markovićem? Znate li gdje je i što radi?
- Nisam se s njim čuo mnogo godina. Cijenim ga, ali dugo nismo razgovarali.
Zašto?
- Izgubio sam kontakt s njim svojom krivnjom. Počeo sam intenzivno raditi u drugim dijelovima svijeta, jednostavno nisam bio u prilici da se s njim ponovno čujem.
S ove povijesne distance, što je bilo pogrešno kad je Ante Marković pokušavao spasiti Jugoslaviju?
- Mislim da je bilo više razloga za propast Jugoslavije: prvo, razmahala se ekonomska kriza. Zemlja je doživjela hiperinflaciju, što je dovelo do velikih razočaranja i konfuzije. Drugo, žestoke nacionalne tendencije Titovom su političkom opresijom godinama potiskivane, ali na njih su zaigrali nacionalni političari porazivši njegovu političku opciju koja je mnoge probleme godinama, izgleda, samo gurala pod tepih.
Milošević je bio najgori, no i Tuđman je igrao na jaku nacionalnu kartu. Igrati se tim nacionalnim snagama značilo je igrati se vatrom. Osobno, nikad nisam mogao povjerovati u to da bi se takva tragedija mogla dogoditi Jugoslaviji jer ondje sam upoznao toliko mnogo predivnih, inteligentnih i kreativnih ljudi. Mislio sam da oni sigurno imaju drukčiji scenarij. Kad sam vidio što se događa, nisam mogao vjerovati svojim očima.
Gdje ste vi i gospodnin Marković najviše pogriješili u pokušajima da spasite jugoslavensku ekonomiju?
- Kad je gospodin Marković na početku 1990. lansirao svoj pokušaj stabilizacije, u čemu sam mu pomogao, krenulo je dobro, mislim da je i analiza bila korektna. Međutim, ne samo da ga je u svakom mogućem pogledu Milošević potkopavao, nego nije imao apsolutno nikakvu pomoć Europe. I to je bila tragedija.
Ono što se tada tražilo je financijska senzibilnost prema realnosti federativne Jugoslavije. Na primjer, preporučio sam da Europa jednostavno odgodi naplatu dugova Jugoslavije jer je to bila zemlja u vrtlogu hiperinflacije koja je tražila način da se stabilizira. U isto vrijeme, a to je bilo šokantno za mene, europske su zemlje stalno tražile da se utjeraju dugovi ionako prezadužene zemlje na rubu kolapsa.
Znači, Jugoslavija je stradala zbog europskih utjerivača dugova?
- Istina je da su Europljani pokušali naplatiti te dugove. Zapravo su Markoviću rekli da neće odgoditi naplatu dugova od europskih zemalja. Bilo je to vrijeme kad diplomati nisu razumjeli ekonomiste i obrnuto. Europa je u tom trenutku izigrala Jugoslaviju.
Raspadu Jugoslavije treba, naravno, još jednom pripisati svu onu nacionalističku demagogiju i tone oružja, ali činjenica je da je upravo Europa, poput nijemih gledatelja, promatrala što se zbiva i nije učinila ni ono što je mogla. Mirna se solucija mogla naći odmah na samom početku - trebalo je odmah pomoći Markovićevu programu stabilizacije.
Milošević je 80-ih nekoliko godina bio predstavnik jedne beogradske banke ovdje u New Yorku, a vi ste tada pratili predtranzicijske zemlje. Jeste li ga tada u Americi imali prilike susresti?
- Apsolutno ne.
A što se tiče aktualne američke situacije i izbora, koga podupirete: Obamu, Hillary?
- Kao savjetniku glavnog tajnika UN-a nije mi dopušteno zauzimati javno stajalište o izbornom procesu u SAD-u ili bilo kojoj drugoj zemlji.
Što novi predsjednik, tko god bio, mora učiniti odmah kako bi se uhvatio u koštac s ekonomskom krizom u Americi?
- Nekoliko se stvari mora učiniti. Trebamo odmah napustiti Irak. Drugo, treba odmah okončati s Bushovom erom oslobađanja od poreza (za bogate, op. aut.).
Treće, trebamo odmah početi ulagati u alternativne izvore energije jer u njima ima mnogo mogućnosti.
Četvrto, treba razjasniti budućnost naše infrastrukture i ulazak u pregovore o klimatskim promjenama. Trebamo početi raditi na zajedničkim rješenjima.
Ono što se sada događa u SAD-u i jest rezultat nedostatka jasnoće u kojem pravcu američka ekonomija treba ići u budućnosti.
Je li ovo sada u Americi recesija ili čak i gora kriza nego 70-ih ili čak 30-ih godina prošlog stoljeća?
- Ne, ovo nije recesija. Bilo bi iznenađujuće kad bi SAD skliznuo u recesiju. Ni u kojem slučaju ovo nije velika depresija iz 1929., jer to je bila potpuno drukčija kategorija problema. Na neki način ova je kriza slična onoj iz 70-ih iako je to bila vrlo ozbiljna kriza.
Ne vidim razlog da se to ponovi, ali bi se to ipak moglo dogoditi. Naš problem, gledano na srednju stazu, je u tome što su mogući nedostaci energije, vode i hrane, ali i klimatski šokovi vrlo realni, pa je nemoguće ne spomenuti ih. Zato je i za Ameriku vitalno novo vodstvo u Washingtonu.
Ako Kina, kako predviđaju, prestigne SAD u ekonomskoj moći već u 2020., kakve će biti posljedice za globalnu geostrategiju?
- Prvo treba reći kako je izgledno da će Kina nadići Ameriku u apsolutnoj veličini. Recimo da će se to dogoditi 2025. ili 2030. Valja, međutim, imati u vidu, da je kinesko stanovništvo četiri puta veće od američkog. Upravo zato taj datum nije dan D i ne znači da će Kina nadići SAD u prosječnom standardu života ili u prosječnoj primjeni tehnologije.
Treba imati u vidu taj apsolutni broj društva od 1,3 milijarde ljudi. To znači da živimo u multipolarnom svijetu, no ideja prema kojoj je Amerika još jedina svjetska supersila nije promijenjena u posljednjih, čak 10 godina. I to sigurno neće biti promijenjeno ni u sljedećih 10 godina. Uostalom, rat u Iraku utemeljen je na toj ironičnoj ideji da je SAD toliko jak da može činiti što mu je volja. Ali to već na početku rata nije bilo istinito.
Dakle, neupitno je da će Kina biti značajna sila. Pogledajte kako se Kina uzdiže u Africi ili u regiji Indijskog oceana, gdje raste i Indija. No Sjedinjene su Države još snažna zemlja, ali sigurno više neće biti dominantna država koju će se o svemu pitati i koja će o svemu odlučivati. Amerika će morati naučiti biti više kooperativna s ostatkom svijeta.
Erol Avdović
Toliko taj profesor s newyorškog sveučilišta Columbia putuje svijetom i Amerikom predstavljajući svoju novu knjigu “Common Wealth: Economics for a Crowded Planet” (“Zajedničko blago: ekonomija za prenatrpani planet”).
U razgovoru za Jutarnji, Sachs nije skrivao frustraciju time što su se bogate zemlje oglušile o prijedlog da kontinuiranim izdvajanjem minimalnih postotaka iz BDP-a (0,7 posto iz bruto društvenog proizvoda) pokušaju smanjiti ogromne razlike između bogatih i siromašnih.
Prethodni i sadašnji glavn tajnik UN-a, Kofi Annan i Ban Ki-moon, kojima je savjetnik, svjesni su da se milenijski cilj o dokidanju ili znatnom smanjenju globalnog siromaštva neće ostvariti do 2015., kao što je Opća skupština UN-a predviđala 2000.
Sachs izdvaja britanskog premijera Gordona Browna za kojeg kaže da je “bolno svjestan” toga kako lideri iz kontinentalnog dijela Europe, ali i iz Amerike i Japana, neće u potpunosti ispuniti obećanja o pomoći siromašnima.
U novoj knjizi govorite o planetu na kojem je stanovništvo raslo znatno brže od iskoristivosti poznatih resursa. Što je, mjereno ne samo brojkama, opasnije za svijet u kojem živimo - rast cijena goriva ili hrane?
| Kina će uskoro u apsolutnim brojkama biti iznad SAD-a, ali zbog razlike u broju ljudi, to neće biti dan D za Ameriku kao što neki tvrde
|
Ako im bude dostupna ta tehnologija, smanjit ćemo pritisak na sve nas. U novoj knjizi opisao sam taj fenomen ogromnog ekonomskog i ekološkog pritiska koji ne dolazi samo u obliku rasta cijena goriva i hrane nego i u obliku intenziviranja ciklona koji pogađaju SAD i koji su pogodili Bangladeš te Mianmar ovaj mjesec. Tu su i suše u Australiji i Americi te drugdje, kroz koje se sve to manifestira.
Mnoge su zemlje očito nespremne dočekale suočenje s tim problemima manifestiranima rastom cijena hrane i goriva, ujedno ostajući i slijepi ‘vjernici’ ili sljedbenici ‘tržišnog fundamentalizma’. Kako se i mogu li se sada uopće izvući iz toga?
- Kada je riječ o tržišnom fundamentalizmu, rekao bih da sve dok ne shvatimo to da tržišne sile moraju biti nadopunjene vladinim akcijama i javnim ulaganjima, nećemo moći riješiti problem. Tržišne sile same po sebi apsolutno neće moći riješiti taj problem.
Može li razmjerno mala zemlja poput Hrvatske postati kolateralna žrtva viška lojalnosti prema svemu što je kao racionalna analiza sa zakašnjenjem dolazilo do nas? Mislim na zaključak da je ‘tržište nesavršeno’ i da se sve vrući planet ne može prepustiti samo privatnoj inicijativi.
- Prvo treba upamtiti i suočiti se s time da će Hrvatska i druge zemlje Mediterana doživjeti vrlo ozbiljne klimatske šokove. Ne zbog hrvatske krivnje, nego zbog stvarnih globalnih klimatskih promjena. Sasvim je jasno da će na području Mediterana biti značajnih suša u regijama koje su vrlo sušne.
Pogledajte požare koji se zbog stalne suše događaju u vašem susjedstvu, a i kod vas. To će se intenzivirati, a znamo da je u tom pogledu Mediteran opasan u više oblika, i u području zagađenja, i ribarenja itsl.
Dakle, ekološki problemi u tako divnom dijelu svijeta kao što je Hrvatska ekstremno su ozbiljni i mnogostruko je izvan njezinih mogućnosti da sve to kontrolira.
Što nam je onda činiti?
- Prvo što trebate učiniti jest podići glas javnosti. Vaši politički lideri i šire društvo, uključujući mnoge umjetnike i znanstvenike, moraju pomoći Hrvatima da upale alarm jer to je najvažnija stvar za vašu zemlju. Dodao bih da Hrvatska iako nije bogata zemlja, može igrati konstruktivnu ulogu, čak i kao zemlja donator.
Kad promislite o malim zemljama poput Norveške s četiri milijuna ljudi ili Švedske sa deset milijuna, uvidjet ćete da one igraju značajnu ulogu na međunarodnoj sceni zato što žele takvu veliku ulogu, a ne zbog toga što su pozvane na to.
To je nacionalni izbor za male zemlje, da si odrede koliki će glas imati na svjetskoj pozornici, bez obzira na veličinu populacije ili gospodarstva. Tako se može uključiti u rješavanje globalnih problema.
Je li Hrvatska time što je, kako se stalno ističe, na ‘pravom putu’ u euroatlanske integracije uistinu na putu rješavanja problema koje navodite?
| Sasvim je jasno da će u skoroj budućnosti na područjima Mediterana, dakle regije koja je ionako sušna, ta vrsta nepogode biti još mnogo izraženija
|
Treće, kad je već Amerika tako unilateralna, to znači da nije više pouzdan partner u rješavanju problema kao što su klimatske promjene. I četvrto, Hrvatska je blizu križanja sa Srednjim istokom, Afrikom i velikim podrhtavanjima koja dolaze iz konflikta u regiji, posebno između islamskih zemalja s jedne i SAD-a i dijelova Europe s druge strane, pa je svaka isključivost pogrešan pristup.
Dakle, euroatlanski su odnosi važni, ali priželjkujem da SAD bude malo više internacionalist i nadam se da će se to sa sljedećom administracijom i dogoditi. Živimo u diverzificiranom svijetu pa nam treba globalna, a ne samo regionalna suradnja.
Profesore Sachs, biste li danas pristali biti savjetnik hrvatskoj vladi?
- To je hipotetičko pitanje jer sada kao savjetnik radim za glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona - na dualnom problemu globalnog siromaštva. I ako je hrvatska Vlada zainteresirana za to da o tome diskutira, znaju da sam uvijek spreman za tu diskusiju.
Čujete li se ikad s Antom Markovićem? Znate li gdje je i što radi?
- Nisam se s njim čuo mnogo godina. Cijenim ga, ali dugo nismo razgovarali.
Zašto?
- Izgubio sam kontakt s njim svojom krivnjom. Počeo sam intenzivno raditi u drugim dijelovima svijeta, jednostavno nisam bio u prilici da se s njim ponovno čujem.
S ove povijesne distance, što je bilo pogrešno kad je Ante Marković pokušavao spasiti Jugoslaviju?
- Mislim da je bilo više razloga za propast Jugoslavije: prvo, razmahala se ekonomska kriza. Zemlja je doživjela hiperinflaciju, što je dovelo do velikih razočaranja i konfuzije. Drugo, žestoke nacionalne tendencije Titovom su političkom opresijom godinama potiskivane, ali na njih su zaigrali nacionalni političari porazivši njegovu političku opciju koja je mnoge probleme godinama, izgleda, samo gurala pod tepih.
Milošević je bio najgori, no i Tuđman je igrao na jaku nacionalnu kartu. Igrati se tim nacionalnim snagama značilo je igrati se vatrom. Osobno, nikad nisam mogao povjerovati u to da bi se takva tragedija mogla dogoditi Jugoslaviji jer ondje sam upoznao toliko mnogo predivnih, inteligentnih i kreativnih ljudi. Mislio sam da oni sigurno imaju drukčiji scenarij. Kad sam vidio što se događa, nisam mogao vjerovati svojim očima.
Gdje ste vi i gospodnin Marković najviše pogriješili u pokušajima da spasite jugoslavensku ekonomiju?
- Kad je gospodin Marković na početku 1990. lansirao svoj pokušaj stabilizacije, u čemu sam mu pomogao, krenulo je dobro, mislim da je i analiza bila korektna. Međutim, ne samo da ga je u svakom mogućem pogledu Milošević potkopavao, nego nije imao apsolutno nikakvu pomoć Europe. I to je bila tragedija.
Ono što se tada tražilo je financijska senzibilnost prema realnosti federativne Jugoslavije. Na primjer, preporučio sam da Europa jednostavno odgodi naplatu dugova Jugoslavije jer je to bila zemlja u vrtlogu hiperinflacije koja je tražila način da se stabilizira. U isto vrijeme, a to je bilo šokantno za mene, europske su zemlje stalno tražile da se utjeraju dugovi ionako prezadužene zemlje na rubu kolapsa.
Znači, Jugoslavija je stradala zbog europskih utjerivača dugova?
- Istina je da su Europljani pokušali naplatiti te dugove. Zapravo su Markoviću rekli da neće odgoditi naplatu dugova od europskih zemalja. Bilo je to vrijeme kad diplomati nisu razumjeli ekonomiste i obrnuto. Europa je u tom trenutku izigrala Jugoslaviju.
Raspadu Jugoslavije treba, naravno, još jednom pripisati svu onu nacionalističku demagogiju i tone oružja, ali činjenica je da je upravo Europa, poput nijemih gledatelja, promatrala što se zbiva i nije učinila ni ono što je mogla. Mirna se solucija mogla naći odmah na samom početku - trebalo je odmah pomoći Markovićevu programu stabilizacije.
Milošević je 80-ih nekoliko godina bio predstavnik jedne beogradske banke ovdje u New Yorku, a vi ste tada pratili predtranzicijske zemlje. Jeste li ga tada u Americi imali prilike susresti?
- Apsolutno ne.
A što se tiče aktualne američke situacije i izbora, koga podupirete: Obamu, Hillary?
- Kao savjetniku glavnog tajnika UN-a nije mi dopušteno zauzimati javno stajalište o izbornom procesu u SAD-u ili bilo kojoj drugoj zemlji.
Što novi predsjednik, tko god bio, mora učiniti odmah kako bi se uhvatio u koštac s ekonomskom krizom u Americi?
| Europa nije pružila nikakvu pomoć Anti Markoviću kada je on početkom 1990. krenuo s reformama, a Milošević ga sustavno potkopavao
|
Treće, trebamo odmah početi ulagati u alternativne izvore energije jer u njima ima mnogo mogućnosti.
Četvrto, treba razjasniti budućnost naše infrastrukture i ulazak u pregovore o klimatskim promjenama. Trebamo početi raditi na zajedničkim rješenjima.
Ono što se sada događa u SAD-u i jest rezultat nedostatka jasnoće u kojem pravcu američka ekonomija treba ići u budućnosti.
Je li ovo sada u Americi recesija ili čak i gora kriza nego 70-ih ili čak 30-ih godina prošlog stoljeća?
- Ne, ovo nije recesija. Bilo bi iznenađujuće kad bi SAD skliznuo u recesiju. Ni u kojem slučaju ovo nije velika depresija iz 1929., jer to je bila potpuno drukčija kategorija problema. Na neki način ova je kriza slična onoj iz 70-ih iako je to bila vrlo ozbiljna kriza.
Ne vidim razlog da se to ponovi, ali bi se to ipak moglo dogoditi. Naš problem, gledano na srednju stazu, je u tome što su mogući nedostaci energije, vode i hrane, ali i klimatski šokovi vrlo realni, pa je nemoguće ne spomenuti ih. Zato je i za Ameriku vitalno novo vodstvo u Washingtonu.
Ako Kina, kako predviđaju, prestigne SAD u ekonomskoj moći već u 2020., kakve će biti posljedice za globalnu geostrategiju?
- Prvo treba reći kako je izgledno da će Kina nadići Ameriku u apsolutnoj veličini. Recimo da će se to dogoditi 2025. ili 2030. Valja, međutim, imati u vidu, da je kinesko stanovništvo četiri puta veće od američkog. Upravo zato taj datum nije dan D i ne znači da će Kina nadići SAD u prosječnom standardu života ili u prosječnoj primjeni tehnologije.
Treba imati u vidu taj apsolutni broj društva od 1,3 milijarde ljudi. To znači da živimo u multipolarnom svijetu, no ideja prema kojoj je Amerika još jedina svjetska supersila nije promijenjena u posljednjih, čak 10 godina. I to sigurno neće biti promijenjeno ni u sljedećih 10 godina. Uostalom, rat u Iraku utemeljen je na toj ironičnoj ideji da je SAD toliko jak da može činiti što mu je volja. Ali to već na početku rata nije bilo istinito.
Dakle, neupitno je da će Kina biti značajna sila. Pogledajte kako se Kina uzdiže u Africi ili u regiji Indijskog oceana, gdje raste i Indija. No Sjedinjene su Države još snažna zemlja, ali sigurno više neće biti dominantna država koju će se o svemu pitati i koja će o svemu odlučivati. Amerika će morati naučiti biti više kooperativna s ostatkom svijeta.
Erol Avdović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....