Ljubavne priče umjetnika u pravilu su veće od života. U njima se pretapaju individualne sudbine s onim većim, sudbinama svijeta, naroda, domovine, kulturnjačke zajednice itd. U poletu lažne čednosti, otkrivene s vjerom početkom 90-ih, stradaju biografije nacionalnih veličina. Velikani često moraju biti bliži pristojnosti nego li istini, na štetu svih. O bolesti Ivane Brlić-Mažuranić još se šuti, ona se i danas ‘otkriva’. O sestrama biskupa Strossmayera jednako tako, iako nigdje nije zabilježeno da je njegov otac mesar imao ženske djece. Ova nijemost prema bolnim i nelijepim istinama sada se ispravlja izdavanjem pisama Ele (1876. - 1911.) i Silvija Strahimira Kranjčevića (1865.- 1908.).
Najvećim dijelom to su pisma umjetnika raspetog bolešću, kojega na javi i u snu progoni sudbina njegova malenoga djeteta. “Osobito mi je sinoć i jutros bilo teško. Pala mi je na pamet živo slika, kako ste sinoć išle kući. Viša (kći Višnja, rođena 1904.) zamotana kao mali medvjedić, i Ti, moj Dudiću (nadimak Ele) - gdje same idete u prazan stan. A mene stala mučiti misao, kako taj mali crv osim Tebe i mene nikoga nema, pa da mu se mi srušimo, osto bi ko na ulici. piše Kranjčević 18. II. 1907.
Trenuci najgore kušnje
U Kranjčevićevu bečku bolničku sobu navraćao je mladi Ivan Meštrović
Razdvojenost
Ukupno 567 pisama dvoje supružnika baca novo svjetlo na cijelu epohu
Ovdje treba ostaviti po strani to što se crno strahovanje oca ispunilo: samo tri godine poslije njegove smrti malešna je Višnja izgubila i majku te s nepunih sedam godina ostala siroče. Pjesnikov strah od ovako tragičnog ishoda bio je pojačan time što je i sam ostao bez majke u dječačkoj dobi. Bilo kako bilo, Višnji su od roditelja preostale tek četiri zbirke očevih pjesama - Bugarkinje, Trzaji, Izabrane pjesme i Pjesme - koje su promijenile umjetnost na prijelazu 19. i 20. stoljeća, ali nisu donosile većih prihoda.
Priređivač ove ‘bračne’ prepiske Daniel Miščin doista je njome odgovorio na davnu molbu Janka Polića Kamova, na njegovu potrebu da znade svaki kret, naviku i manu pjesnika Kranjčevića. Korespondencija Silvija i Ele Kranjčević svakako predstavlja ‘anatomiju i kronologiju urastanja jedne odane ljubavi u bolno tkivo duge i bespoštedne patnje’. Čitatelj ovom knjigom nailazi na srazmjerno mladi bračni par s malim ženskim djetetom u trenucima najgore kušnje, u trenucima bolesti. Umjesto ljubavnog i ljubavničkog zanosa sudbina ih je prisilila da žive s bolešću, a bez dovoljno novčanih sredstava.
Gotovo četvrtina Kranjčevićeve mjesečne plaće odlazila je na njegove probleme s mjehurom odnosno bubrežnim kamencom. “Apoteke s doktorima požderale su mi lijep ljetnikovac”, zabilježio je pjesnik. Morao je, naime, plaćati sam sve skupe zdravstvene usluge u bečkoj bolnici, u koju je, po konstataciji tamošnjeg liječnika, dospio prekasno i nakon što su ga ‘spacali’ doktori u Sarajevu. Od 433 krune plaće na troškove liječenja odlazilo mu je 112 kruna. Njegova Ela prevodila je s francuskog i šivala kod kuće za malu Višnju, kako bi preživjeli od dana do dana.
Pala mi je na pamet živo slika gdje same idete u prazan stan
Silvije je pak bespomoćan patio u bečkom krevetu, u kojemu je nakon operacije ležao nekoliko mjeseci. Progonila ga je njegova djevojčica i njezine životne prilike u svjetlu vlastite bolesti. Dakako, u njegovu sarajevskom domu nedostajalo je novca - falio je svojoj obitelji i kao hranitelj i kao skrbnik. ‘Ti znaš, moj Zlaty, da cijelu ovu godinu trpim’, pisao je ženi. A ona mu je zauzvrat slala ispise mjesečnih kućnih troškova kako bi živio u iluziji da i dalje sudjeluje u svakodnevnom životu.
Malo tko je navraćao u samoću Kranjčevićeve bolničke sobe. Nakon Božića 1906. pjesnik piše Eli: ‘Prvi dan popodne nije mi niko dolazio, jedino je oko 4 sata pristupila tiho mome krevetu gđa Tauskova (Viktorova) i donijela mi kitu grančica sa crvenim bobama, da mi začine spitalski “Nachtkasten”. Drugi dan, tj. juče na Stjepanje posjetio me je g. Meštrović sa svojom suprugom”, izvijestio je pjesnik suprugu. Ona ga je opetovano željela posjetiti, a on ju je uporno odgovarao od putovanja - zacijelo zbog skupoće.
Drukčiji pristup
Mladi kipar Ivan Meštrović (1883. - 1962.) itekako je poštivao ‘starog’ pjesnika. Razumio je Kranjčevićevo raspeće i sudjelovao u njemu. Svjetska slava sjela je na tobože glupo, primitivno, pastirsko srce nešto kasnije. Spomenuti pak Viktor Tausk (1879/80. - 1919.) već zvuči poznato svakom onom tko je pročitao razotkrivajući esej Branimira Donata o ovom ‘psihoanalitičaru i neposrednom učeniku Sigmunda Freuda’. Mimo njih dvojice, možda najbliži posjetilac bolesnog pjesnika bio je Vejsil Ćurčić (1868. - 1959.), arheolog i etnograf, muž Eline sestrične o kojemu je lijepe riječi ispisao Nikola Batušić u svojoj intelektualnoj autobiografiji ‘Na rubu potkove’. Hoću reći, iz jučerašnjeg zaborava i ovom zgodom uskrisuju se sjene bez kojih je nemoguće povezati duhovnu prošlost hrvatskog i ‘jugozapadno-slavenskog prostora’, sjene koje su do jučer nedostajale i bez kojih nije moguće pojmiti vrhove hrvatske umjetnosti. Zlatar i Marija Bistrica postaju, tako, možda ne odveć važne, ali opipljive lokacije moderne kulturne povijesti.
“Ništa je ostati bez tate, ali mamu ne može nitko zamijeniti”, zapisao je Kranjčević u jednom pismu. Njegova ljudska bol, dakako, neće promijeniti njegove pjesme, ali dat će značajan prinos njihovu potpunom razumijevanju. Knjiga pisama ‘Skriveni svijet Kranjčevića - Silvijeva i Elina pisma’ važna je i stoga što našoj kulturnoj povijesti daje neko ‘više’ dostojanstvo. Miščin svaki prigovor o znanstvenoj kićenosti u uvodnoj studiji može odbaciti njenom značajnom temeljitošću. Od sada će se drukčije pristupati ne samo Kranjčeviću, nego i njegovu dijelu ili dionici književne i kulturne povijesti. Istodobno, ovom je knjigom zabilježena jedna velika, iskrena ljubav koju je sila bolesti pretvorila u bolnu priču o razdvojenosti, traženju i nadi, što će se pokazati izjalovljenom.
Kada su mu u Sarajevu u srpnju 1894. ponudili uređivanje ‘Nade’ Kranjčević se glasno upitao: ‘Hoću li se ogriješiti o hrvatstvo ako preuzmem urednikovanje’. ‘Nada’ se, dakako, ugasila 1903., ali ne i spekulacije o snazi pjesnikova hrvatstva. Kao da su njegove neumrle pjesme stigle iz ‘čistog gena’ a ne iz sudbinskog življenja u multikulturalnoj sredini. Pjesnikova samoća i otuđenost bila bi, pretpostavljam, jednako zagrebačka, kao što je bila i sarajevska. Osim toga, Kranjčevićev govor o Preradoviću u Zagrebu, i uopće njegove veze sa Zagrebom, predstavljaju temu za sebe. Predmetnuta korespondencija, među ostalim, otvara i pitanje uloge Strossmayera u Kranjčevićevu životu. Naime, đakovački mu je biskup pomogao da izađe iz rimskog sjemeništa, čim je Silvije ustanovio da nije za svećenički poziv. Od uloge u životu Vjekoslava Karasa, preko Ivana Rendića do Kranjčevića i mnogih drugih - Strossmayer kao kulturni radnik zahtijeva napokon ozbiljan obol. Ova pisma, jednako tako, postavljaju pitanje značaja Marije Jurić Zagorke za Kranjčevića. Odnosno odnosa ‘niske’, ‘šund’ i visoke umjetnosti u povijesti hrvatske kulture.
Prometejski glas
U sažetku, izdavač Školska knjiga napravio je zapravo dvojni, točnije usporedni pothvat. Objavio je gotovo istodobno izabrane pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića (Heronejski lav), ali i njegovu prepisku sa suprugom Elom, rođenom Kašaj.
Miščinova uvodna studija u pisma - ‘Hermeneutika osobnoga svijeta Silvija Strahimira Kranjčevića’ - svjedoči da je autor ne samo pročitao, već i proživio pisma ovo dvoje supružnika. Više od 200 pjesnikovih i skoro sva pisma njegove supruge - oko 250 - potječu baš iz godina pjesnikove bolesti (1902. - 1908.), što je okončana preranom smrću. Ukupno 567 pisama dvoje supružnika ne baca tek novo i potpunije svjetlo na prometejski glas Kranjčevića, već i na cijelu jednu epohu hrvatske i austrougarske prošlosti.
Miščinu se jedino može zamjeriti to što je preuzetno sljedovao tezu genijalnog, ali ogorčenog Matoša, koji je ustvrdio da je ‘čudna stvar biti beamter i pesimist’ istodobno. Tako je Kranjčevića opisao AGM iz svoje pozicije bosonogog gladuša i pješaka, vojnog bjegunca i socijalnog otpadnika. Matoš je, možda, imao pravo ovako razmišljati o raspopu ili nesuđenom svećeniku, o Senjaninu koji je ‘dopao’ umjesto željenog Zagreba neželjenog Sarajeva, i koji je postao uredno ispeglani novinski urednik itd. Ali, teško da stručnjak smije imati tu i takvu umjetničku ‘licentiau’.
Ako je ‘beamterstvo’ kad volimo vlastite žene i djecu, onda bismo svi željeli biti - činovnici.
Željko Ivanjek
Najvećim dijelom to su pisma umjetnika raspetog bolešću, kojega na javi i u snu progoni sudbina njegova malenoga djeteta. “Osobito mi je sinoć i jutros bilo teško. Pala mi je na pamet živo slika, kako ste sinoć išle kući. Viša (kći Višnja, rođena 1904.) zamotana kao mali medvjedić, i Ti, moj Dudiću (nadimak Ele) - gdje same idete u prazan stan. A mene stala mučiti misao, kako taj mali crv osim Tebe i mene nikoga nema, pa da mu se mi srušimo, osto bi ko na ulici. piše Kranjčević 18. II. 1907.
Trenuci najgore kušnje
U Kranjčevićevu bečku bolničku sobu navraćao je mladi Ivan Meštrović
Razdvojenost
Ukupno 567 pisama dvoje supružnika baca novo svjetlo na cijelu epohu
|
Posjetioci
|
Ovdje treba ostaviti po strani to što se crno strahovanje oca ispunilo: samo tri godine poslije njegove smrti malešna je Višnja izgubila i majku te s nepunih sedam godina ostala siroče. Pjesnikov strah od ovako tragičnog ishoda bio je pojačan time što je i sam ostao bez majke u dječačkoj dobi. Bilo kako bilo, Višnji su od roditelja preostale tek četiri zbirke očevih pjesama - Bugarkinje, Trzaji, Izabrane pjesme i Pjesme - koje su promijenile umjetnost na prijelazu 19. i 20. stoljeća, ali nisu donosile većih prihoda.
Priređivač ove ‘bračne’ prepiske Daniel Miščin doista je njome odgovorio na davnu molbu Janka Polića Kamova, na njegovu potrebu da znade svaki kret, naviku i manu pjesnika Kranjčevića. Korespondencija Silvija i Ele Kranjčević svakako predstavlja ‘anatomiju i kronologiju urastanja jedne odane ljubavi u bolno tkivo duge i bespoštedne patnje’. Čitatelj ovom knjigom nailazi na srazmjerno mladi bračni par s malim ženskim djetetom u trenucima najgore kušnje, u trenucima bolesti. Umjesto ljubavnog i ljubavničkog zanosa sudbina ih je prisilila da žive s bolešću, a bez dovoljno novčanih sredstava.
Gotovo četvrtina Kranjčevićeve mjesečne plaće odlazila je na njegove probleme s mjehurom odnosno bubrežnim kamencom. “Apoteke s doktorima požderale su mi lijep ljetnikovac”, zabilježio je pjesnik. Morao je, naime, plaćati sam sve skupe zdravstvene usluge u bečkoj bolnici, u koju je, po konstataciji tamošnjeg liječnika, dospio prekasno i nakon što su ga ‘spacali’ doktori u Sarajevu. Od 433 krune plaće na troškove liječenja odlazilo mu je 112 kruna. Njegova Ela prevodila je s francuskog i šivala kod kuće za malu Višnju, kako bi preživjeli od dana do dana.
Pala mi je na pamet živo slika gdje same idete u prazan stan
|
Silvije:
|
Silvije je pak bespomoćan patio u bečkom krevetu, u kojemu je nakon operacije ležao nekoliko mjeseci. Progonila ga je njegova djevojčica i njezine životne prilike u svjetlu vlastite bolesti. Dakako, u njegovu sarajevskom domu nedostajalo je novca - falio je svojoj obitelji i kao hranitelj i kao skrbnik. ‘Ti znaš, moj Zlaty, da cijelu ovu godinu trpim’, pisao je ženi. A ona mu je zauzvrat slala ispise mjesečnih kućnih troškova kako bi živio u iluziji da i dalje sudjeluje u svakodnevnom životu.
Malo tko je navraćao u samoću Kranjčevićeve bolničke sobe. Nakon Božića 1906. pjesnik piše Eli: ‘Prvi dan popodne nije mi niko dolazio, jedino je oko 4 sata pristupila tiho mome krevetu gđa Tauskova (Viktorova) i donijela mi kitu grančica sa crvenim bobama, da mi začine spitalski “Nachtkasten”. Drugi dan, tj. juče na Stjepanje posjetio me je g. Meštrović sa svojom suprugom”, izvijestio je pjesnik suprugu. Ona ga je opetovano željela posjetiti, a on ju je uporno odgovarao od putovanja - zacijelo zbog skupoće.
Drukčiji pristup
Mladi kipar Ivan Meštrović (1883. - 1962.) itekako je poštivao ‘starog’ pjesnika. Razumio je Kranjčevićevo raspeće i sudjelovao u njemu. Svjetska slava sjela je na tobože glupo, primitivno, pastirsko srce nešto kasnije. Spomenuti pak Viktor Tausk (1879/80. - 1919.) već zvuči poznato svakom onom tko je pročitao razotkrivajući esej Branimira Donata o ovom ‘psihoanalitičaru i neposrednom učeniku Sigmunda Freuda’. Mimo njih dvojice, možda najbliži posjetilac bolesnog pjesnika bio je Vejsil Ćurčić (1868. - 1959.), arheolog i etnograf, muž Eline sestrične o kojemu je lijepe riječi ispisao Nikola Batušić u svojoj intelektualnoj autobiografiji ‘Na rubu potkove’. Hoću reći, iz jučerašnjeg zaborava i ovom zgodom uskrisuju se sjene bez kojih je nemoguće povezati duhovnu prošlost hrvatskog i ‘jugozapadno-slavenskog prostora’, sjene koje su do jučer nedostajale i bez kojih nije moguće pojmiti vrhove hrvatske umjetnosti. Zlatar i Marija Bistrica postaju, tako, možda ne odveć važne, ali opipljive lokacije moderne kulturne povijesti.
“Ništa je ostati bez tate, ali mamu ne može nitko zamijeniti”, zapisao je Kranjčević u jednom pismu. Njegova ljudska bol, dakako, neće promijeniti njegove pjesme, ali dat će značajan prinos njihovu potpunom razumijevanju. Knjiga pisama ‘Skriveni svijet Kranjčevića - Silvijeva i Elina pisma’ važna je i stoga što našoj kulturnoj povijesti daje neko ‘više’ dostojanstvo. Miščin svaki prigovor o znanstvenoj kićenosti u uvodnoj studiji može odbaciti njenom značajnom temeljitošću. Od sada će se drukčije pristupati ne samo Kranjčeviću, nego i njegovu dijelu ili dionici književne i kulturne povijesti. Istodobno, ovom je knjigom zabilježena jedna velika, iskrena ljubav koju je sila bolesti pretvorila u bolnu priču o razdvojenosti, traženju i nadi, što će se pokazati izjalovljenom.
Kada su mu u Sarajevu u srpnju 1894. ponudili uređivanje ‘Nade’ Kranjčević se glasno upitao: ‘Hoću li se ogriješiti o hrvatstvo ako preuzmem urednikovanje’. ‘Nada’ se, dakako, ugasila 1903., ali ne i spekulacije o snazi pjesnikova hrvatstva. Kao da su njegove neumrle pjesme stigle iz ‘čistog gena’ a ne iz sudbinskog življenja u multikulturalnoj sredini. Pjesnikova samoća i otuđenost bila bi, pretpostavljam, jednako zagrebačka, kao što je bila i sarajevska. Osim toga, Kranjčevićev govor o Preradoviću u Zagrebu, i uopće njegove veze sa Zagrebom, predstavljaju temu za sebe. Predmetnuta korespondencija, među ostalim, otvara i pitanje uloge Strossmayera u Kranjčevićevu životu. Naime, đakovački mu je biskup pomogao da izađe iz rimskog sjemeništa, čim je Silvije ustanovio da nije za svećenički poziv. Od uloge u životu Vjekoslava Karasa, preko Ivana Rendića do Kranjčevića i mnogih drugih - Strossmayer kao kulturni radnik zahtijeva napokon ozbiljan obol. Ova pisma, jednako tako, postavljaju pitanje značaja Marije Jurić Zagorke za Kranjčevića. Odnosno odnosa ‘niske’, ‘šund’ i visoke umjetnosti u povijesti hrvatske kulture.
Prometejski glas
U sažetku, izdavač Školska knjiga napravio je zapravo dvojni, točnije usporedni pothvat. Objavio je gotovo istodobno izabrane pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića (Heronejski lav), ali i njegovu prepisku sa suprugom Elom, rođenom Kašaj.
Miščinova uvodna studija u pisma - ‘Hermeneutika osobnoga svijeta Silvija Strahimira Kranjčevića’ - svjedoči da je autor ne samo pročitao, već i proživio pisma ovo dvoje supružnika. Više od 200 pjesnikovih i skoro sva pisma njegove supruge - oko 250 - potječu baš iz godina pjesnikove bolesti (1902. - 1908.), što je okončana preranom smrću. Ukupno 567 pisama dvoje supružnika ne baca tek novo i potpunije svjetlo na prometejski glas Kranjčevića, već i na cijelu jednu epohu hrvatske i austrougarske prošlosti.
Miščinu se jedino može zamjeriti to što je preuzetno sljedovao tezu genijalnog, ali ogorčenog Matoša, koji je ustvrdio da je ‘čudna stvar biti beamter i pesimist’ istodobno. Tako je Kranjčevića opisao AGM iz svoje pozicije bosonogog gladuša i pješaka, vojnog bjegunca i socijalnog otpadnika. Matoš je, možda, imao pravo ovako razmišljati o raspopu ili nesuđenom svećeniku, o Senjaninu koji je ‘dopao’ umjesto željenog Zagreba neželjenog Sarajeva, i koji je postao uredno ispeglani novinski urednik itd. Ali, teško da stručnjak smije imati tu i takvu umjetničku ‘licentiau’.
Ako je ‘beamterstvo’ kad volimo vlastite žene i djecu, onda bismo svi željeli biti - činovnici.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....