Veliki konsenzus je mrtav. Počeo je rat ideologija

Prije približno pet tisuća dana - nekako baš u ono vrijeme kad je pred izlaskom bio prvi broj Jutarnjeg lista - Hrvatska radiotelevizija prvi je put nakon rata reprizirala seriju Eduarda Galića “Putovanje u Vučjak” nastalu prema drami Miroslava Krleže. Iz tjedna u tjedan hrvatska je publika gledala seriju o sudbini Krležina heroja Krešimira Horvata, novinara i angažiranog intelektualca koji zgađen spletkama i prljavštinama u redakciji odluči otići za učitelja na selo. Krešimira Horvata uoči selidbe upozoravaju da je hrvatsko selo “centralna Azija”, “tlaka, batine, blato”, ali on - vođen svojom pastoralnom, narodnjačkom fantazijom o plemenitom narodnom duhu - ipak odlazi u Vučjak. U Vučjaku njegove se fantazije o selu i puku slamaju, biva opljačkan i osramoćen, pada u erotsko i kriminalno “blato”.

Tih kasnih devedesetih Krleža nije bio tako intrigantan kao što nam je danas. Vrijeme u kojem postoje Todorići učinilo je da i Glambajevi imaju smisla, a nakon Tome Horvatinčića znamo što to znači kad baruničina kočija pregazi Canjegovu. Danas, Krleža je i doslovno pisac komentator suvremenosti. Tih devedesetih on to još nije bio, Krleža je tada još uvijek futurološki pisac koji piše o hrvatskom kapitalizmu koji se tek treba dogoditi. Ipak - “Putovanje u Vučjak” zanimljivo je sjedalo u atmosferu tadašnje Hrvatske, jer se bavilo temom koja je tadašnju Hrvatsku i te kako intrigirala - a to je razočaranje hrvatske srednje klase u svoj vlastiti narod. Podsjećam - govorimo o posljednjoj četvrtini devedesetih, vremenima kad ocvali tuđmanizam ide svom kraju, kad će hrvatska konzervativna politika prvi (od dva) puta odvesti zemlju do materijalnog i moralnog sloma.

Za glupe opcije

To je doba tajkuna, štrajkova, Kutle i Gucića, parada s kartonskim raketama, bijelih uniformi, doba “vrijeđa” i “nahlade”, Četveroreda, čuvara državnog pečata i satnika Brzovića koji kaišem mlati Vladu Gotovca. Istodobno, to je doba kad Hrvati još uvijek masovno glasuju za glupe i krive opcije. Hrvatski su krešimiri horvati i te kako razočarani tuđmanizmom, nacionalizmom i njegovim posljedicama, kičem, tajkunima, porugom od demokracije, Milasom i Vukojevićem. I krešimiri horvati pucaju od muke, jer nikako da tu frustraciju objasne i otvore oči svim Vučjacima koji i dalje glasuju za “ćaću”. Tako je to bilo te 1998., godine kad HTV počinje prikazivati Krležu, kad Hrvatska osvaja treće mjesto na Mundijalu, a Jutarnji počinje izlaziti.

Ta frustracija “Vučjakom” i frustracija tuđmanizmom tih je kasnih devedesetih stvorila ono što će u idućih dvanaestak godina biti hrvatski građanski mainstream. Taj mainstream temeljio se na nekoliko temeljnih ideologema. Prvi od njih bio je hrvatski “patriotizam light”, dakle uvjerenje da je ova zemlja u osnovi pristojna, europska i uljuđena, ali da uvijek postoji taj neki Vučjak, neki gluhi Balkan koji će opet glasovati za vukojeviće i milase. Drugi je ideologem bio otpor tuđmanovštini, koju je hrvatski građanski mainstream doživljavao kao čisti proizvod tog i takvog Vučjaka. Treća je premisa bila da “želimo biti Zapad”, a ta želja da se “bude Zapad” jednako je uključivala i težnju k demokratizaciji, pravnoj državi, liberalnim vrednotama (poput subverzivne umjetnosti ili gay pridea), kao i težnju prema zapadnom kapitalizmu. Tada - koncem devedesetih, kad se građanski mainstream formira - u njemu “liberalno” još nije bilo psovka, nitko u ta doba ni pomisliti nije mogao da će za petnaest godina biti kul kuditi tržište te hvaliti državu.

Na temelju tih nekoliko ideologema oblikuje se u drugoj polovici devedesetih ono što će u idućem desetljeću postati hrvatski građanski ideološki mainstream. Taj građanski mainstream nije bio homogen i u sebe je uključivao sastavnice mekog nacionalizma, ljevice i prokapitalističkog proeuropskog liberalizma. Svaka od tih ideologija imala je svoje razloge da pristupi tom centrističkom bloku. Građanski, meki nacionalizam učinio je to zato što je u tuđmanovštini vidio “balkanizaciju” Hrvatske i atak na ono što su oni doživljavali kao poželjni identitet. Liberali su u Veliki Konsenzus ušli jer su htjeli ukloniti klijentizam i kolektivizam devedesetih, koji su doživljavali kao prepreku tržišnom i slobodnom društvu. Ljevičari su sudjelovali u svemu tome jer su prezirali klerikalnost, šovinizam i povijesni revizionizam desnice. Sve tri strane imale su (sasvim različite) razloge zašto su se grozile šuškovskog-tuđmanovskog “stanja Vučjaka”. Borba protiv “Vučjaka” bila je platforma za Veliki Konsenzus hrvatske građanske klase.

Nije teško uočiti kako je taj i takav hrvatski građanski mainstream podosta nalikovao srbijanskoj društvenoj eliti epohe Borisa Tadića. I U Srbiji u epohi DS-a oblikovao se čudan vladajući ideološki gemišt kojem su rok end rol, big biznis i dizanje tri prsta na Olimpijadi išli jedno s drugim pod ruku, a ono što je bilo zajedničko cijelom tom amalgamu bilo je strašenje “onima drugima”: “ne bude li nas, doći će vam šešeljevci”. I u Hrvatskoj je taj brak Kockice, Zvečke i secesijskog escajga nastao da bi pobijedio Velikog Drugog - gluhi, strašni, balkanski, tuđmanovsko-šuškovski Vučjak koji je devedesetih pokazao tako nakeženo lice da je ozbiljnim ljudima otvorio oči što smo kadri.

Ideološki gemišt

Na političkom polju, taj je brak, taj Veliki Konsenzus, urodio trećesiječanjskom koalicijom, tim čudnim političkim frankenštajnom unutar kojeg su u jednom času Budiša, Pusić i Jakovčić mogli biti pod istom kapom. Na kulturnom polju, novo je građanstvo odradilo veliko pospremanje, otpuhalo ceremonijalni i mahom habsburški kulturni model devedesetih i oblikovalo vlastite kulturne “hramove” nove buržoazije: filmske i jazz festivale, velike rock koncerte, kulturne megastore. Na ekonomskom polju, taj se novi građanski mainstream tijekom dvijetisućitih pretvorio u klasu konzumenata. Njegovi pripadnici u tom su razdoblju - razdoblju koje koincidira s konjukturom od 2000. do 2007. - digli prvi kredit za stan, kupili novi auto, prvi mobitel, prvi laptop i prvi smartphone. Pripadnici te društvene grupe tijekom dvijetisućitih su se zaposlili u staklenim zgradama velikih tvrtki i tim novcem kupovali knjige, butelje vina, karte za koncert Wilca, azijske umake i - dakako - novine. Prvih godina milenija koji je počinjao, većina novina, pa i Jutarnji list, bile su servis, glasnogovornik i opinionmaker tog novog građanskog mainstreama. One su ga u velikoj mjeri i oblikovale, učeći ga da mora biti LGBT tolerantan, da mora čitati Franzena i Ferića, da treba slušati Arcade Fire, kupovati dionice, štedjeti u trećem stupu, te naučiti jesti mišancu, brokulu i medvjeđi luk.

Veliki Konsenzus

Taj Veliki Konsenzus oko Europe, “urbane kulture” i liberalnog kapitalizma dobrih je desetak godina uključivao gotovo cijelu institucionalnu politiku, te golemu većinu građanske srednje klase. U tom su konsenzusu sudjelovali i bivši komunisti i bivši antikomunisti, i ljevica i dio sanaderizirane desnice, a samoisključivanje iz tog konsenzusa doživljavalo se kao eksces. U tom smislu, ideološka se borba u početku hrvatskog 21. stoljeća vodila između velikog konsenzusa “normalizacije” te “vučjačkih” džepova ekscesa. Ti džepovi ekscesa uglavnom su se svodili na crkvu, lokalnu politiku u provinciji te dio nacionalističkih intelektualaca, raspršenih i osamljenih.

A onda je došla kriza - prvo globalna, potom i lokalna. Ta kriza ostavila je mnoge krupne posljedice, a ona najkrupnija je što Veliki Konsenzus više ne postoji. On se u posljednjih nekoliko godina raspao, i to po mom mišljenju trajno. Taj raspad najmanje se osjetio u stranačkoj politici, koja kao po nekoj inerciji i dalje reflektira društveno stanje koje više ne postoji. Izvan parlamenta - međutim - Velikog Konsenzusa nema, a na mjestu gdje su nekad postojale varijacije istog, danas vidimo široko polje konflikta u kojem se da prepoznati nekoliko usporednih ideoloških ratova. Pri tome je bitno da te ratove nerijetko vode ljudi koji bi 1998. ili 2002. vjerojatno bili na istoj strani ideološkog rasjeda.

Do početka ovog desetljeća, umjereni građanski nacionalizam bio je pripravan slijediti liberalne reforme zato što je u taj nacionalizam bila ugrađena ideja da je Europa esencijalno dobra. Europa je unutar te ideologije bila žuđeni finalni cilj - čak i onda kad je Unija Hrvatskoj prilazila diktatom. Međutim, u razdoblju koje počinje negdje od slovensko-hrvatskog sukoba oko Piranskog zaljeva, a završava haaškim presudama za Oluju i vrhuncem krize oko brodogradilišta, podrazumijevana premisa hrvatskoga građanskog nacionalizma kako je Europa suštinsko dobro počinje se otapati. Hrvatski građanski mainstream postao je svjestan banalnog, notornog uvida da “Europa ima svoje interese”, a ta ista Unija istovremeno je upala u takvu ekonomsku i političku krizu da racionalna osoba više nije mogla bespogovorno vjerovati da njome rukovodi zraka prosvijećene mudrosti. Čak i umjereni hrvatski nacionalizam počeo je postupno otpadati od velikog konsenzusa i zauzimati prvi put u novijoj povijesti protuzapadnu poziciju.

Do konca prošlog desetljeća, liberalni centar bio je strateški blizak ljevici zato što su i jedna i druga imali istog protivnika: nacionalizam, tuđmanizam i klerikalizam. Međutim, u razdoblju nakon globalne krize liberalni centar (uključujući mnoge autore u novinama koje čitate) traži da Hrvatska užurbanije provede ono što oni doživljavaju kao posljednje poglavlje “oslobađanja od prošlosti”. To je ono što se u rječniku globalnih financija i liberalne političke elite zove “reformama”, a svodi se na privatizaciju, deregulaciju, rezanje socijalnih i radnih prava te štednju. Na toj točki, liberalizam i ljevica naći će se nepovratno na suprotnim stranama barikade: liberali lijeve optužuju da su “reakcionari”, “kočničari reformi” i borci za stečene neodržive privilegije, dok ljevica liberale optužuje da su sluge stranog kapitala, zagovornici neokolonijalizma te da licemjerno uskraćuju drugima blagodati u kojima su sami uživali: besplatno studiranje, zdravstvo te zaštitu kolektivnim ugovorima.

Pripitomiti ‘vučjak’

Ljevica je do zaoštravanja krize sudjelovala u Velikom Konsenzusu naprosto zato što je taj konsenzus bio način da se iz politički dominantnog položaja istjera radikalni nacionalizam. Međutim, onog časa kad se zaoštrila kriza, ljevica je neizbježno morala otpasti od Velikog Konsenzusa jer su alati, metode i doktrina kojom je liberalni mainstream odgovorio na krizu bili ljevici svjetonazorno užasavajući. Krajnja posljedica toga je što će dio intelektualne ljevice konačno prijeći u euroskeptike, uočavajući kako se EU suštinski temelji na nedostatno propitivanim ideološkim i ekonomskim dogmama.

Ukratko - ono što je početkom i sredinom dvijetisućutih postojalo kao široki mainstream kojim je građanska klasa nastojala pripitomiti “vučjak”, u razdoblju od krize do danas raspalo se na tri ne do kraja artikulirane ideologije koje od slučaja do slučaja preklapaju savezništva. Kad su u pitanju teme kao što su vlasništvo nad bankama, privatizacija prirodnih resursa ili brodogradnja, nacionalisti i ljevica bit će na jednoj strani, liberalni centar na drugoj. Kad su posrijedi nacionalne teme kao Haag ili pak odnosi u regiji, ljevica i liberali naći će se na jednoj strani, a čak i umjereni nacionalizam na drugoj. Ako u pitanjima kao što je zakon o sveučilištu ili privatizacija škverova dva ideološka bloka imaju srodne stavove, ne znači da oko nekoga drugog pitanja (umjetne oplodnje ili vjeronauka u školi) neće imati oštro konfrontirane. Umjesto političkog mainstreama i otpadničkih rubova koji su - podrazumijevalo se - “osuđeni na sporo umiranje” - sada imamo najmanje tri ideološka bloka koji od slučaja do slučaja stupaju u konstelacije i zauzimaju vrijednosne pozicije koje su nekad konfrontirane, a nekad preklapajuće. Sva krupna politička pitanja oko kojih se Hrvatska svađala u zadnjih četiri-pet godina - od zakona o radu do zamrzavanja zametaka, od zakona o golfu do bolonjske reforme, od Cvjetnog trga do elektrane Ombla - zapravo su trvenja na mjestima na kojima se ove ideološke tektonske ploče dodiruju.

Do konca dvijetisućitih, sve veće parlamentarne stranke i svi utjecajniji mediji bili su predstavnici tadašnjeg Velikog Konsenzusa. Otpadnici od tog konsenzusa nalazili su se tek na desnoj margini, u nizu malih i čak izvanparlamentarnih stranaka te nekoliko nacionalističkih tjednika. Danas - nakon pet godina - Veliki Konsenzus je mrtav.

Kraj ideologije?

Međutim, taj se rasap nije reflektirao ni u stranačkoj politici, ni u srednjestrujaškim medijima. I stranačka politika i srednjestrujaški mediji pretvaraju se da smo još u 2008., da još uvijek postoji set vrednota, praksi i ciljeva koji je za razboritog građanina po sebi neupitan i mogu ga problematizirati samo vučjački autsajderi. Međutim, više nije tako, a upravo zato što ne uviđaju da nije tako, i hrvatska institucionalna politika i hrvatski mediji zapravo prestaju biti odraz ideološkog realiteta. U politici, to za posljedicu ima veliku izbornu apstinenciju. U medijima, slabu prodaju.

Veliki Konsenzus dvijetisućitih počivao je na preduvjerenju da je vrijeme ideologija prošlo, da se društvo razvija u neupitno najmanje lošem smjeru, te da taj razvoj ima svoje principe, dinamiku, alate i tehnike. To uvjerenje kako ste “iznad ideologije” - dakako - samo je po sebi najčišća ideologija. Stoga, ako hrvatska politika i hrvatski mediji žele odgovoriti na rasap Velikog Konsenzusa, onda moraju dići ruke od te iluzije kako “ideologija više nema”. I u hrvatsku politiku i u hrvatske medije treba vratiti ideološku debatu, unutar njih se treba kritički pretresti ama baš svaku “neupitnu” pretpostavku. Jedino tako hrvatska će politika postati reprezentativna, a mediji relevantni.