Više nitko neće govoriti kao Boa

Umrla je Boa Sr (da, tako se zvala i tako je njezino ime upisano u službenim dokumentima). Imala je oko 85 godina. Malo tko je čuo za nju dok je bila živa, ali je vijest o njezinoj smrti obigrala svijet, barem onaj njegov dio koji žali kada nenadoknadiv dio kulturne baštine ode u nepovrat.

Smrću Boe Sr na Andamanskim otocima u Bengalskom zaljevu Indijskog oceana umro je i bo (ili: aka-bo), jedan od jezika kojim se govorilo na Zemlji i kojim nitko više neće govoriti. A ipak je posrijedi jedan od najstarijih jezika na svijetu.

Andamani su, naime, ako je vjerovati antropolozima, naseljeni prije otprilike 65.000 godina. Bili su, po njihovim zaključcima, jedna od važnih međustanica u prvom naseljavanju jugoistočne i istočne Azije iz Afrike, preko Arabije. Haplotip D, koji dominira među Adivasima na Andamanima, dominira još samo u jednome azijskom narodu: japanskim Ainuima. Ainui su bijele puti, Andamanci tamne - što, dakako, ne znači ama baš ništa i nije nikakva “rasna” oznaka, već i zato što je dovoljno desetak tisuća godina na prostoru snažne insolacije da potomcima koža obiluje melaminom, kao što je desetak tisuća godina na sjeveru dostatno da potomcima koža izblijedi (svima su nam, pa i najžešćim rasistima, preci jednom bili crnci, htjeli-ne htjeli, dok su se još verali i gombali po “rogu Afrike”).

Andamanski jezici su se dakle svih tih 65.000 godina razvijali kao posve samostalna skupina - a onda je prispjela civilizacija i potamanila što je mogla. Kada su Britanci kolonizirali te otoke, 1858., ondje je živjelo barem 5000 osoba. Danas je na Andamanima više od 300.000 stanovnika upisanih u matične knjige i s osobnim ispravama - ali među njima je manje od tisuće potomaka stanovništva koje je ondje boravilo i preživljavalo sve te silne tisuće godina prije britanske kolonizacije - a samo ih, tvrdi se, 52 govori andamanskim jezicima. Svi ostali govore jezicima naseljenika s indijskog potkontinenta, uglavnom hindijem, bengalijem, tamilskim i pandžabskim.

Domoroci su ili ubijeni, ili istrijebljeni boleštinama donesenima s kontinenta, na koje nisu bili imuni. Posrijedi je bio genocid, kao i u Americi. Genocid je zatim nastavljen suptilnijim metodama, poznatima iz Sjeverne Amerike: preživjeli su potrpani u rezervat, da žive od pomoći, da nemaju svoje društvo, da zamjenu za humana zadovoljstva nalaze u alkoholnim pićima koja ih desetkuju, baš kao u rezervatima u Sjedinjenim Državama Amerike. Emancipacija Indije nije emancipirala Andamance. Za razliku od došljaka, koje je tsunami 2004. zatekao nespremne i pobio, potomci domorodaca znali su oslušnuti prirodu, znali su razumjeti kretanje životinja i pravodobno se maknuti dalje od obale kamo se sručio gorostasni smrtonosni val.

Dio tih znanja zapreten je u jeziku - i nestao s njime.

Gubitak jezika znači gubitak dijela memorije, od koje samo ponešto uspijeva vegetirati u supstratima, obično posve skriveno nepažljivu suvremeniku.

Dalmacija, koja ove godine bilježi (zasad jedva i da komemorira, kamoli da slavi) 2000 svoga trajanja pod tim imenom, doživjela je dva ili čak tri vala takva brisanja memorije. Čak i kad nije bilo genocida, taj je kulturocid prebrisao tragove prethodnih znanja, naizgled efemernih onima koji su prevladali.

Prije 2001. godinu, porazom Batona i njegovih “ilirskih makabejaca”, ilirski govori izgubili su prestiž - a naš narod je, bojim se, više držao do tuđega pamćenja nego do svoga, pa tako i do prestiža u tuđim očima nego do svog bogatstva, makar oskudnoga.

Niti četiri stoljeća kasnije, najučeniji Dalmatinac svoga i mnogih inih vremena, filolog Sofronije Euzebije Jerolim nije žalio truda ovladati latinskim i grčkim, hebrejskim i aramejskim, prevesti svu Bibliju na latinski - ali mu nije palo na pamet zapisati barem “Oče naš” na svome materinskome ilirskom jeziku i tako potomstvu osigurati barem nekakav uvid u njegovu strukturu.

I potomci tih koji su prigrlili latinski i formirali svoje dalmatske jezike na obali (s oko 50.000 govornika u XI. stoljeću, po De Castru), a vlaške u unutrašnjosti, nisu propustili popustiti prestižu novih došljaka čim su oni formirali državu, pa su se priklonili tko hrvatskome, tko venetskome talijanskome.

Ostavili su nam samo fragmente labeatskoga i jadertinskoga dalmatskoga (koje je pažljivo prikupljao Muljačić), dok je posljednji govornik veljotskoga dalmatskoga, Tuone Udaina Brbur, poginuo 1898. Na njega nas može podsjetiti smrt Boe Sr.