Vittorio Emanuele di Savoia, jedini sin posljednjega talijanskog kralja Umberta II, pušten je iz zatvora u Potenzi, glavnom gradu Basilicate, u kućni pritvor u stanu u Rimu koji su mu stavili na raspolaganje braća Fabbri, svojedobno poznati nakladnici.
Na tu odluku suda zasad su najogorčeniji stanari zgrade u Baconovoj ulici na Pariolima, luksuznoj rezidencijalnoj rimskoj četvrti poznatoj po razuzdanoj "zlatnoj mladeži", sklonoj desnici i katkad ritualnim ubojstvima. Ispred zgrade utaborili su se snimatelji i fotografi, nastojeći uloviti makar i sjenku zatočenog princa i njegovih ukućana - ali u međuvremenu snimaju sve što se miče, uključujući i rezidentne matrone kad bacaju smeće. Pa se one, noblesse oblige, nekako i urede i našminkaju za fatalan susret kod kontejnera, ali se ne prestaju uzrujavati: svaka uhvaćena na tome ekološkom zadatku zapravo indirektno priznaje da nema kućnu pomoćnicu, a to je nespojivo sa statusom kvarta. I stoga su se već požalile i kvestoru (načelniku rimske Policijske uprave), i princu osobno. Ljubezan kakav je već (dosta je vidjeti zapise njegovih prisluškivanih razgovora), knez je kneževski dao do znanja da već traži "neku kuću s vrtom, koji bi i njemu dobro došao". Otprilike kao da je kućni pritvor mondeno ljetovalište, koje se može birati.
Indirektno priznanje, kad smo već upotrijebili taj termin, omogućilo je izravnom nasljedniku generacija savojskih grofova, pijemontskih kneževa, pa sardinskih i napokon talijanskih kraljeva, da tamnicu u Potenzi zamijeni luksuznim stanom na Pariolima. Doduše, nije ni sluga nedalekoj Kvirinalskoj palači, gdje je kraljević rođen 1937, pod opsadom je reportera - ali je to manje zlo od rešetaka kroz koje su dopirali uvredljivi ili, pak, zafrkantski dozivi inih zatočenika.
Je li princ sve priznao, makar indirektno, samo da utekne iz tako ponižavajućeg ozračja? Potentinski tužilac ga je novinarima opisao, i on indirektno, preblesavim za tu vrstu lukavosti. "Ispitivanje je", odao je novinarima John Henry Woodcock, javni tužilac u Potenzi, "na momente zadiralo u sferu komičnoga. Princ očito nije jasno shvatio situaciju."
Koliko smo mogli razumjeti, on se svojim ispitivačima povjerio, kao muškarac s muškarcima, a stidljivo je poniknuo pogledom samo kad su čitani oni dijelovi prisluškivanih razgovora gdje Vittorio Emanuele dogovara kamo će mu uputiti prostitutku i kakvu. Sve ostalo će tužioci shvatiti - očito je računao princ.
Odvjetnici su insistirali da se brani šutnjom - pa neka se optužba polomi da nađe dokaze, koji će onda biti osporavani u prvom, pa u drugom, pa u trećem stupnju, rastežući proces i desetak godina i računajući kad-tad na zastaru. Savojski princ je odlučio drukčije: "Odgovorit ću na pitanja. Nisam učinio ništa čega bih se morao stidjeti!"
Za toga dugogodišnjeg pretendenta na nepostojeće talijansko prijestolje govorilo se (i pisalo) da je budala, znalo se da je arogantan, da je urotnik protiv demokracije (bio je u paramasonskoj loži P2 koju je vodio fašist Licio Gelli i u kojoj su bilo i drugi sumnjivi tipovi, pa i kasniji trostruki premijer Silvio Berlusconi), da je suđen zbog ubojstva slučajnog turista, da je pohlepan na novac (prinčev osobni tajnik Gian Nicolino Narducci kaže u telefonskom razgovoru da Vittoriju Emanueleu u očima zaiskri znak dolara kao i Disneyjevu Uncleu Scroogu, te da "pomahnita čim je riječ o novcu"; iz istrage proizlazi da je i karitativni Red svetih Maurikija i Lazara, koristio za osobno bogaćenje) - ali se nije pretpostavljalo da će zarađivati na vezama s mafijašima, ilegalnim dopusnicama za kockarske aparate i na uvozu prostitutki, ako je vjerovati Woodcocku.
Tek će pravomoćan ishod postupka pokazati je li Vittorio Emanuele di Savoia u zbilji još bedastiji negoli se doima, ili je prefriganiji i od vlastitih odvjetnika. Oni tvrde da princ nije ništa priznao u istrazi. Tužilac Woodcock pak tvrdi da je princ priznao sve bitne činjenice i da je nakon njegova ispitivanja optužna hipoteza mnogo čvršća. Moguće je da ne lažu ni odvjetnici ni tužilac.
Princ nije priznao, na primjer, da je primio mito - ali je priznao da je primio "dragovoljni karitativni prilog". On je priznao da je Robertu Salmoiraghiju, načelniku općine Campione d'Italia (talijanske eksklave okružene švicarski teritorijem), isplaćena "komisija" - što po talijanskim zakonima jest mito, jer javni dužnosnik ne smije raditi kao posrednik za poduzeća na području na kojemu je izabran ili imenovan. Princ to može ne znati, ali može se i praviti da ne zna. Osobito kada se mito za ugovore smatra uvriježenom praksom. Princ je priznao da su ga policajci pustili prenijeti oružje bez dozvole i bez carine, ali je obrazložio da je "samo" htio izbjeći da plati PDV, te da se to ionako dogodilo na švicarskom ozemlju - a tužilac ima snimak da je rečena puška unesena u prtljažnik kneževa auta u Milanu i da je, dakle, s time ipak prešao državnu granicu. I tako dalje.
U krajnjoj liniji, djela za koja je Vittorio Emanuele optužen u Potenzi i nisu najstrašnija, prijeti mu u najgoru ruku 5-6 godina zatvora, što znači da nisu usporediva s ubojstvom mladoga njemačkog turista pred Korzikom, za što je posljednji talijanski kraljević odgovarao pred francuskim pravosuđem.
Dio prisluškivanih razgovora vjerojatno neće na sudu ni imati značenje krunskog dokaza.
Ipak, iz svega zajedno: iz nedjela za koja je optužen, iz tipa ljudi kojima je okružen, iz razine razgovora koje je vodio preko telefona (a onda je zamislivo što je tek govorio u četiri oka), iz prostačkih primjedaba koje je iznosio na račun poznatih i nepoznatih žena i muškaraca, iz načina kako je žene tretirao kao objekte - proizlazi baš bijedna slika duhovne i moralne snage nasljednika jedne od dviju najstarijih postojećih evropskih dinastija (uz Habsburge), a i svega tog svijeta plemenštine i biznisa u kojemu mogu imati neko značenje.
Biznis je na prvom mjestu: u prisluškivanim razgovorima princ kaže kako će inkasirati 20.000 eura provizije za neki (možda i legalni) posao, "pa ću time do kraja otplatiti avion"; za prebacivanje u Švicarsku 25 milijuna eura koje je neki Sudanac sakupio u Dubaiju princ očekuje "barem 12.000 dolara, pa ću time kupiti barku". Za istražitelje riječ je o "pranju" ilegalno stečena novca. Pritom princ - koga su Talijani prisluškivali dvije godine - pametno kaže da neće "osobno razgovarati preko telefona s tom Arapčinom", jer "bi mogao snimati". Oprez je majka mudrosti.
A jedan od njegovih odvjetnika našao je za shodno da izjavi kako "princ gorljivo gaji katolička moralna načela".
Prinčev istoimeni djed, cinični Vittorio Emanuele III, minirao je monarhiju serijom odvratnih zločina: popeo je na vlast fašiste, potpisao je rasne zakone, omogućio da Italija bude uvučena u niz ratova i da u njima strašno strada.
Vittorio Emanuele sa suprugom Marinom Doriom
 |
Princ je, u međuvremenu, već naišao na razumijevanje svoje supruge, barem pred javnošću. Marina Doria, nekadašnja skijaška šampionka radi koje je Vottorio Emanuele prekršio Statut Savojske kuće i naredbe svog oca Umberta, oženivši je iako nije plemkinja, možda je sve to uzela u obzir - iako jamačno nije blistala dok je po novinama čitala da joj je muž dogovarao posjete prostitutki kad je ona izbivala iz rezidencije u Gčnčvi, a još manje da je optužen da je to bio samo dio paketa prostitutki koje je princ, kao dio "pune usluge", osiguravao kockarima u kockarnici za koju se starao. "Princ je priznao da je kompletan paket usluga podrazumijevao i djevojke", rekao je novinarima istražni sudac Alberto Ianuzzi.
Princ je naišao i na razumijevanje svoga "duhovnog oca", katoličkog svećenika Luigija Abdida Sida, koji se doimao prilično opskurno dok je na televiziji obrazlagao katolički duh svoga "duhovnog sina" razmetnoga. Teško da je naišao na razumijevanje Talijana, pa čak i onih koji čine isto što i on - jer se dao ukebati.
Prema optužnom prijedlogu, u zločinačku organizaciju udružili su se knez Vittorio Emanuele di Savoia (69) i Rocco Migliardi (53), višekratno osuđivani mafijaš iz Messine. Uz pomoć Roberta Salmoiraghija, načelnika općine Campione d'Italia (2500 stanovnika u eksklavi na Luganskom jezeru okruženoj švicarskim teritorijem, od kojih 500 radi u mjesnoj kockarnici), knez i mafijaš su organizirali posjete imućnih poduzetnika, a u "potpuni paket usluga" su uključene i prostitutke iz "tranzicijskih zemalja", koje je pribavljala, navodno, Vesna Tošić.
Tu ima još mnogo toga: protuzakonito nabavljanje dozvola za kockarske aparate (za što je uhićen i jedan iz Državnih monopola), "namještanje" tih aparata da se na njima dobiva manje često nego zakon jamči (uz nepovlasnu zaradu vlasnika), "pranje" mafijaški stečena novca preko kockarnice, ulaganje u nekretnine i telefoniju u Bugarskoj (gdje je šef demokratske vlade bio Vittoriov bratić ekscar Simeon Saksekoburggotski)…
Navodno je Vittorio Emanuele koristio svoje veze - i dinastičke, i poslovne, i masonske - da sredi "papire", nađe podrške, navede ponekoga da proglead kroz prste, a po onome što je dosad prodrlo u javnost, preko njega su stizale i prostitutke s istoka, gdje mu nije manjkalo rodbinskih veza (pradjed mu je bio posljednji crnogorski kralj Nikola Petrović Njegoš).
Posrednik u podmićivanju ljudi iz Monopola je, navodno, Salvatore "Salvo" Sottile, glasonoša tadašnjeg vicepremijera Gianfranaca Finija, koji je odmah smješten u kućni pritvor i ništa nije priznao, čak ni to da je na Raiju namještao posao lijepim curama koje su mu prethodno pružile spolne usluge (jedna je pred Woodcockom priznala da se sa Sottileom intimno družila i u Palači Farnesini, sjedištu Ministarstva vanjskih poslova, a i u Palači Chigi, sjedištu Predsjedništva vlade - sve za novac poreznih obveznika, prisiljenih i na pretplatu Raiju).
U ponedjeljak je Rocco Migliardi priznao da je princu dao 20.000 eura mita, i da su mu tek nakon toga talijanski Državni monopoli dali odobrenje za postavljanje 5000 aparata za videopoker, na koje je prethodno čekao mjesecima.
Doznaje se da je i talijanska država koristila posredničke usluge toga savojskog princa, pa i u godinama u kojima mu je bio zabranjen ulazak u Italiju na temelju prijelaznih odredaba talijanskog Ustava.
Vittorio Emanuele je pak na nezakonit način koristio i usluge države: pod istragom su karabinijeri koji su mu dostavljali povjerljive podatke o tome što policija zna i misli o nekim njegovim suradnicima (od reda mutnim tipovima), zatim policajac koji mu je omogućivao da prelazi državnu granicu bez pregleda, pa i kad je krijumčario manje količine oružja.
Čini se da je istraga prikupila poprilično dokaza da je princ davao i primao mito, te posredovao u podmićivanju, spreman da učini protuzakonitu svinjariju i za 100-200 eura, ali i da primi isplatu "u naturi", u koju svrhu su mu slane prostitutke u Gčnčvu, Gstaad i na druga mjesta.
Poslije otprilike dvije godine prisluškivanja, praćenja, slikovnog i zvučnog snimanja, policajci su Vittorija Emanuele spopali 17 lipnja u Varenni, na južnoj obali Comskog jezera na sjevernom rubu Italije, netom je završio neki svoj "dobrotvorni nastup", te ga posjeli na stražnje sjedalo sivog "punta" s (ugašenom) rotirkom, i onda 12 sati vozili do južnog kraja Italije, do Potenze. Stigli su sljedeći u ranu lipanjsku zoru, a prozori na "puntu" bili su zastrti novinama. U istražnom zatvoru ostao je tjedan dana. Ispitivan je samo jednom, šest sati.
To je bilo dovoljno da se, nesumnjivo, spasi (zasad) daljnjeg boravka u ćeliji, ali i da se (vjerojatno) usosi. Vidjet će se kad (i ako) sjedne na optuženičku klupu.
Policijska snimka razgovora princa i Rocca Migliardija
|
U 'paketu usluga' i prostitutke s Istoka
|
|
Vittorio Emanuele, kako proizlazi iz prisluškivanih razgovora, dogovarao je s tadašnjim premijerom Silviom Berlusconijem da se Savojskoj dinastiji vrati dio imutka koji joj je oduzet poslije protjerivanja. Princ je, pokazujući svoju tipičnu uljudnost i eleganciju, doslovno rekao: "…treba djelovati veoma brzo prije kraja veljače, jer on će izgubiti izbore, pa će nam ga oni drugi utjerati u g....u".
N Za novinarku Giulianu Sgrenu (pri čijem je oslobođenju ubijen šef inozemnog odsjeka vojne špijunaže Nicola Calipari) princ je rekao da bi alpinci "tu g....nu komunistkinju" morali silovati svi redom, pa je raskomadati i baciti niz litice.
N Da je Vittorio Emanuele ipak bio osjetljiv na vjeru pokazuje njegov telefonski razgovor s Migliardijem, dok su dogovarali izvoz kockarskih aparata u Libiju, Rusiju i Crnu Goru. Princ obavještava Migliardija kako mu je sugovornik u Libiji rekao da kockanje "nije protivno vjeri. Ne smiju piti, ali kocka je dopuštena". Sugovornik kaže dalje: "Svi nas dolaze gnjaviti radi ugovora o nafti koje ne znamo sklapati, ali kocka nas najviše veseli, već je bila tu pa je ukinuta, a sada ćemo je opet uvesti". Posao je siguran, kaže princ, jer taj sugovornik je "sin Broja Jedan. Qaddafijev sin."
N Kako su se lijepo organizirali poslovi svjedoči jedan razgovor s Ugom Bonazzom, posrednikom u poslu s kockarnicom. Veli njemu princ: "Idem u Milano, u grad, i kako imam tri četvrt sata, htio bih se k.....ti". I traži istu plavušu, "kako se ono zove". Alice, veli Bonazza, daje adresu, veli mu da zvoni na broj 18, gdje piše "Yoga". "Da joj dam 200 eura, ne više, a?", raspituje se knez. "Ma ne, zapravo ništa joj ne morate platiti." Naime, objašnjava Bonazza: "Recite joj da ću ja to srediti kasnije". I odmah traži protuuslugu: da ga princ predstavi nekom generalu Financijske straže. "Bit će učinjeno", jamči Vittorio Emanuele. Lakše je korumpirati generala nego platiti 200 eura.
N Po povratku s odmora, lani u rujnu, s tajnikom Narduccijem razgovara o nekoj milanskoj inicijativi za prikupljanje novca za maloljetnike. "Ima među njima valjda lijepih djevojčica, pa ćemo ih sodomizirati", veseli se tajnik, a princ hitro priklapa pun entuzijazma: "Smjesta, da, urlajući!"
N Ima još prinčevih karitativnih interesa: Neki partneri pokazuju interes da potroše "znatne cifre" za kupovinu lijekova koji bi bili poslani u Eritreju. Tajnik u ime princa naručuje "najjeftinije", može "i voda sa šećerom", "ionako je to za treći svijet".
N Rodoljublje dolazi do izražaja kada se posao s aparatima za poker blokira u Rimu. "Zašto?", retorički se pita Bonazza. "Jer su g...a kao i obično", veli princ koji im je htio biti kralj. "Uobičajena talijanska g...a", domeće upoznati Talijan Bonazza.
N Domoljublje se pak ogleda u politici: princ je u Berlusconija i kaže mu: "Gospodine predsjedniče, ne smijemo izgubiti ove izbore!" (izgubljeni su, ipak). A poslije se zgraža i psuje Rutellija koji "napada našeg ministra financija" (Tada je to bio Tremonti). Vittorio Emanuele ljut je na te "boljševike" jer: "Ne može se bez dostojanstva!". Točno, točno. I ruga se D'Alemi da provodi "komunizam s kavijarom", jer ima "najskuplju jedrilicu" i "tajne račune u Luksemburgu".
N Još domoljublja: uoči Zimskih olimpijskih igara u Torinu "antiglobalisti" prijete da će onemogućiti prolaz olimpijskoj baklji. Zabrinuti Vittorio Emanuele zove osobu iz institucija (ime nije navedeno) i očinski kaže: "Ako ti antiglobalisti nešto učine, tući će ih, nadam se". "Sve ćemo ih tući, prebit ćemo im kičmu", jamči princu dužnosnik. "Svima ćemo prebiti kičmu!", smije se zadovoljno princ karitativac.
Od Berlusconija je princ
tražio povrat dijela svoga imutka
Za D'Alemu kaže da provodi 'komunizam s
kavijarom'
|
Iz policijskih transkripata:
Korumpirao generala da ne plati prostitutku
|
|
|
|
|
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....