Može li vjera postati nepodnosivi jaram? Danas čitamo kako apostol Petar govori: “Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni oci naši ni mi nismo mogli nositi?” (Dj 15,10). To priznanje moralo je za ponosne stare vjernike biti neugodno. Zar su smjeli priznati da su neki propisi njihove vjere bili nepodnosivi?
Onda je ponajprije bila riječ o obredu obrezanja - što je za Židove bio znak pripadnosti izabranom narodu. Mnogi od Židova koji prihvatiše Krista smatrali su da taj obred treba nametati svakome tko se obrati. Ali mnogi ljudi iz drugih naroda, religija i kultura htjeli su prihvatiti Isusa Krista ali ne i ono što su smatrali židovskim običajima. Da su apostoli tražili da se svaki vjernik ponaša kao Židov, Crkva se ne bi proširila. Petar jednostavno ukida stare običaje - makar su ih smatrali vrlo važnima. Za onoga tko je htio prihvatiti Krista bila je dovoljno da se jednostavno krsti. I da onda uđe u zajednicu koja se okuplja kao obitelj oko stola - euharistije.
To su mogli svi lako i rado prihvatiti. Apostoli su znali da im je Isus dao Duha koji ih trajno ovlašćuje za takve promjene. Tako su se razvili novi kršćanski obredi.
Promjena je uvijek bilo - ali često ih nije bilo ili su prekasno dolazile. Naprimjer: latinski jezik i rimski obred. Sav uglavnom iz duša i za duše europskoga zapada, ali kamo sreće da ga takvog nisu stoljećima nametali obračenicima iz Indije, Kine i drugih kultura. Vjerojatno bi se promišljenim promjenama kršćanstvo lakše širilo i ukorjenilo u druge kulture.
Čiril i Metod u 9. stoljeću stvorili su obred za mnoge slavenske narode. Kad već postoji rimski i grčki obred sa slavenskom inačicom - uz neke manje koji se ne šire - zašto nije stvoren i kineski i indijski i afrički...? Sad promicatelji obnove drugog vatikanskog koncila nastoje to popraviti - ne bez muke i otpora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....