Kakvo se to kazalište spominje, pitam se. Uz Vjerana Zuppu vežem "jedino" Teatar ITD. S njegovim zlatnim godinama kada se ondje okupljala mladost. Teatar je, očito, dio njegove obiteljske tradicije. Zapravo, ništa nisam znao o njegovim roditeljima. Ako mu je "pape" bio umirovljen kao činovnik, kako ga je sam doživljavao?
- Ne, nije on meni ništa bio čudan. Sve drugo je meni postalo čudno na osnovi mojih roditelja, prije svega na osnovi tate, ali i mame koja je bila vrsna glumica - njena su se pisma, Vike Podgorske njoj, dugo čuvala i čitala u ovoj kući. Oni su se upoznali u teatru. Pape je bio stalno umočen, da tako kažem, okupan u nekakvoj književnosti, teatru, u kojem je i sam igrao. U Splitskim kazališnim dobrovoljcima, tako se to zvalo, koje je vodio Tijardović. Iz toga se razvio HNK Split.
Znači li to da su Zuppe pripadale redu bogatih Splićana, poput Betizza, samo što je njihova cementara ostala nevidljiva oku? Pa je onda 'Pismo ćali' tek pjesnička mašta sa snagom stvarnosti. U njoj se sin obraća ocu koji se nalazi negdje daleko: "Vrati se, ćale, puno te molim, barem prez šoldi jerbo te volin".
U stvarnosti nije bilo mjesta mašti. Ivan Zuppa zaputio se preko oceana u potrazi za kruhom. - Baba Marija je djedu morala poslati novac u Trst da se može vratiti. Jer, od Trsta do Splita više nije imao novca. Imam njegovu jako zgodnu stvar (pokazuje na polici). To je nekad bila rudarska lampa. Zato su mnoge eksplodirale jer si tu stavio onaj fitilj. To je gorilo i kad si s tim ušao u plin, u rudnik, odletijo je i rudnik i čovik. To je bilo jedino što je djed donio iz Amerike - ispričao je Vjeran o svom djedu.
- Pape mi je iz Italije pisao jednu sličnu pjesmu. To je bio, zapravo, pretekst za 'Ćalu'. On već toga 'Ćalu', na neki način, '45. šalje materi, kao pismo. "Ćale" je dvojnik Vjeranova djeda Ivana koji je s bakom Marijom imao šestero djece, pet sinova i jednu kćer.
- Sam dida Ivan bio je svašta: rudar u Americi, pisar - još imam neke njegove dnevnike, ovako krasnim pisarskim, austrougarskim rukopisom napisane. Potpisivao se Ivan Kr., dakle Krstitelj Zuppa. Vrlo pobožan je bio. A baba po tati bila je rođena Palmiro, iz obitelji Capogrosso Kavanjin, i uopće nije znala hrvatski.
Odakle im, onda, novac za školovanje djece: svih šestero, naime, završilo je fakultete. - To sam tek kasnije shvatio. Bili su iz vrlo siromašne obitelji. Ta su djeca nekako nastajala u ritmu od tri do četiri godine, da tako kažem. Najprije je teta Ema, koja je bila najstarija i završila preparandiju, jedina sestra, školovala najstarijeg brata, a to je bio Vilko. Završio je arhitekturu.
Onda je Vilko preuzeo na sebe Antuna, Tonča Zupu (s jednim 'p', poznati slikar), i školovao ga u Pragu i Münchenu. Tonči je preuzeo na sebe Branka koji je diplomirao francuski i hrvatski, a on Mirča koji je diplomirao latinski i grčki. Za njim dolazi moj otac Tomislav koji je bio najmlađi brat, i diplomirao talijanski i engleski.
Pape je bio knjigovođa s istom takvom voljom kao što bih ja bio sada, recimo, nuklearni fizičar. Daleko je bio od toga, i morao je činit posal ča mu nije drag. To je istina. A volio je pisat, volio je sve što je pripadalo umjetnosti.
Profesor Tomislav Zuppa otišao je iz Splita u partizane 1943. Sljedeće godine bio je u Bosni ranjen, pa prebačen na Vis. Odande je prešao u Lecce, pa u Bari gdje je postao oficir za vezu pri engleskom štabu. Preko Leccea je prebacivao u egipatski El Shatt naše ljude. Tamo je, među ostalima, prebacio Savku Dabčević-Kučar, Ranka Marinkovića i Šimu Vučetića.
- E onda se pape brodom vraća iz Italije među zadnjima. Došao sam ga dočekati u Split, nakon što ga tri godine nisam vidio. Onda je on, kako se kaže, dobro stajao. Odmah je bio poslan u Beograd gdje je jedno vrijeme radio u ministarstvu vanjskih poslova.
Već je imao imenovanje da bude ambasador u Rimu. Mama je bila strašno protiv toga, do te mjere da se on vratio u Split i rekao da neće prihvatiti akreditaciju ambasadora. Vratio se i postao knjigovođa u Splinapu, u Splitskom nabavnom poduzeću. To je bilo po kazni.
Obitelj je ponovno bila na okupu.
- Pape je bio knjigovođa s istom takvom voljom kao što bih ja bio sada, recimo, nuklearni fizičar. Daleko je bio od toga, i morao je činit posal ča mu nije drag. To je istina. A volio je pisat, volio je sve što je pripadalo umjetnosti. U Zagreb nas je preselio 1948. jer se više nije dalo živjeti u Splitu. Dali su mu nekakvu službu ovdje, dozvolili su mu, pa je bio u Komisiji državne kontrole. I to mu isto nije bilo drago, ali je bila nešto veća plaća. U ovom stanu na Trešnjevki živjeli smo teta, tetak, mama, tata i ja.
Dugo vremena u ove dvije sobe. Međutim, nekako se uspio probiti. Osnovao je Croatia film i prvi filmski časopis u Jugoslaviji, a zvao se Filmski vjesnik. Kad god bi se nekakva slika koje filmske glumice u kupaćem kostimu pojavila, odmah su ga zvali na sud. Tamo je opet imao neke gnjavaže, političke, pa je iz toga otišao u turizam. Osnovao je Turistički biro u kojem je radio s Piceljom, Vulpeom, nizom naših grafičara. Iz njega je otišao u penziju. I baš navalio na pisanje pjesama, sasvim se okrenuo od novelistike.
Teatrolog je 70-ih upoznao i kćerku Eugeneo Ionesca
Vjeran Zuppa i Danilo Kiš u Parizu 1980. godine
Sada već nešto bolje razumijem Tomislava Zuppu. Na prvome mjestu vječito mu je bila obitelj. Plesao je po rubu umjetnosti, ali nije mu padalo napamet da joj se posveti u punom vremenu. Možda ga je plašila očeva neizvjesna sudbina, i neimaština.
U tijesnom stanu Vjeran Zuppa je paralelno s ocem gradio sasvim drugačiju spisateljsku karijeru, daleku popularnoj ili pučkoj kulturi. Eseje "Isprika za pjesmu" objavio je 1966., "Liriku i naviku" 1970., a pjesme "Prijatelj Silvestar" 1976. godine. Osobno mi je bio najznačajniji njegov posao s Antom Stamaćem na "Novoj europskoj kritici" od 1968. do 1972.
- Naravno da je znao da se ja bavim teorijom, odnosno kritikom, a ja sam isto tako znao da on piše pjesme. Jer, svaki put kad je nešto napisao, imao je kućni konzilij oko toga pa smo mama i ja morali razgovarati s njim o toj pjesmi koju je napisao. Mama je bila vrlo oštar kritičar, ja ne - priča Vjeran i gleda kroz prozor s čijeg je odmorišta poletio prepoznatljiv galeb čežnje za zavičajem. Dodirujući onim drugim, beskrajnim krilom daleki Split.
- Mislim da sam uvažavao njegovu predilekciju prema literaturi, koja je bila puno starijeg datuma. Tata je uvijek nešto volio pisati. Pisao je novele, pa onda to objavljivao 1957. ili 1958. u Vjesniku i Borbi. Nešto... sjećam se da je objavio dvije dosta velike novele iz partizana.
Jedna se zvala 'Konjovodac Marko', to je iz Bosne, iz vremena Drugog svjetskog rata. O jednom konjovodcu koji je njemu dao svoje rukavice da se ne smrzne, a kasnije su konjovodcu otkinuli obje ruke jer su mu se smrznule.
U svojoj prigodnoj pjesmi na čakavici, u "Pismi papi", sin Vjeran konstatirao je očevu podvojenost između pozicije uredskog činovnika i himničkog pjesnika. Bija je činovnik, iz ureda išao, a pod stare je dane zaživio novim plamenom. To je bio njihov jedini, takoreći, susret stihovima.
- Je, jedini takav. Ta pisma je imala svoj kontekst. I na moj račun se on volija malo šaliti. Ovo je bilo zamišljeno kao jedna mala splitska šala, da tako kažem. Naravno da ona ima svoj sadržaj: to je bio papin 70. rođendan, a ja sam mu kao htio reći: ajde, stari, guraš se u klape, a cio si život prošao...
Vjeran se višekratno vraćao na očevu kažnjeničku poziciju. Kome je, doista, trebalo da Tomislavovu želju da bude sa svojima osudi dilemom: ili ambasador ili knjigovođa.
- Ja sam, zapravo, danas dosta poznat po papi, a ne po sebi. U jednoj radioemisiji, u kojoj je nastupao s Perom Gotovcem, rekao je nešto zabavno u svom stilu. Gotovac je rekao: 'Ja sam Pero Gotovac, manje poznati sin poznatog oca Jakova Gotovca'. Moj otac je rekao: 'Ja sam Tomislav Zuppa, manje poznati otac poznatog sina Vjerana Zuppe'. Imao je taj autoironijski stav kome su se svi veselili. Ali, činjenica jest - možda do ovog trenutka nisam razmišljao o ovoj kupki za umjetnost u kući.
Asocijacija na Marinkovićevu "Zajedničku kupku" vratila me svojevrsnom postmodernom štihu stana Zuppinih u kome sjedimo. U stilu one poštapalice: sve prolazi. Jer, tu su istovremeno nastali razlogovski eseji i kritike te sretni trenuci onoga što danas zovemo dalmatinskom pismom, ponekad šansonom. Dvije kulturalne krajnosti, ali i uspostavljene činjenice koje smo prihvatili svi, pa i mi nedalmatinci. Teško da bi bez tekstova za zabavnu glazbu Zuppe starijeg, koji su prvotno bili "puke pjesme", nastao cijeli aktualni splitski krug utorkaša iz Hvaranina. Teško da bi čakavski imao osigurano toplo mjesto u našim srcima. Pa onda, evo glupog, a samonametnutog pitanja: jesu li za hrvatsku kulturu bitniji 'Ćale' i 'Galeb' ili razlogovski pjesnici?
- To ste pitanje prije postavili, pa kako se vozimo u svim smjerovima - uzvraća Zuppa. Točno, samo nisam dobio odgovor.
- Ja sam volio Heideggerove eseje o jednom pjesniku koji se zove Hebbel (Christian Friedrich, 1813. - 1863.) gdje on objašnjava, zapravo, taj aspekt njemačke dijalektalne poezije. Dakle, dijalekta u poeziji, dakle tog kućnog govora. Ja sam na drugi način iz tog svog obrazovanja došao do dijalekta. Taj Hebbel je meni bio drag jer je čak i tako povezao papinu ozbiljnost sa mnom. Ima nekih njegovih pjesama koje nikad nisu izašle, koje su vrlo značajne:
Svi mi na malom škoju
znamo nevolju svoju
kad jugo puvat stane
To je jedna vrsta ozbiljnog pjesništva, u svojim najboljim momentima. Ja nikad nisam razumio zbog čega se toliko dugo raspravljalo o faktičkim vrijednostima Dedića, na koga se u zadnje vrijeme navalilo svim mogućim nagradama. A Dedić je od početka izvanredan pjesnik, i kad pjeva - on kasnije tek objavljuje pjesme u knjigama. Ali, ponavljalo se stalno kako je ono otvorija usta i počeja pivat, tako je ono bija šansonijer. Dakle, ono za klasu ispod. Čega, Cesarića, Tadijanovića?
Za moj pojam Dedić je puno važniji pjesnik od ovih koje sam nabrojio. A što se pape tiče, mislim da mu pjesma 'Pisnik' pokazuje punu dubinu, on je to. Pjesma je autoironijska, vješta i iskrena. O tome zanatu.
Pape je taj zanat pisnika itekako ispekao. Uzimao je nešto što zna raditi. Ali, nije on do toga držao da bi sad to gurnija, pa idemo mi napravit knjigu: Ma nemoj mi o knjizi govorit, knjiga je za prave ljude.
Zvuči doista nevjerojatno da jedan od velikih čakavskih pjesnika 20. stoljeća, na liniji koja se vuče od Marulića, preko Tina Ujevića do Dedića, nema ništa na knjižnom papiru.
- Nikad nisam uspio ustanoviti je li to akt za njega ili protiv njega. Ne u smislu u kojem danas svatko štampa što god se stigne. Imali smo taj problem, on i ja. Sigurno bi on volio da ga se štampalo, bio je strašno ponosan na časopis Mogućnosti, na taj izbor ('Izbor pjesama sa splitskih festivala zabavne glazbe' Momčila Popadića iz lipnja 1980.).
Ali, on je govorio: Ma čuj, nemam ja za zbirku. Stalno je imao jedan otpor prema tiskanju toga jer on je stalno u tom znojenju jezika koje onda ispari kroz pjesmu. On je ostao uz efemerilije. On ih je i podržavao, nešto od toga sam i ja dobio, ne znam. Sigurno je bio osoba koja je smatrala da bi više povrijedio jednu književnost takvom knjigom, nego što bi joj pridonio. Sada, to je bilo, možda, idiotski. On nije pokušao ništa takvo ne zato što ne bi htio, nego je imao jednu... imao je dvije osobine koje su bile protiv njegove knjige ili protiv objavljivanja, nažalost. To su skromnost i mudrost. Bio je izuzetno skromna i dosta povučena, premda duhovita osoba. I topla. I bio je mudar. Često puta je malo dulje čekao na reakcije nego moja mama koja je bila vrlo bistra.
Na njemu sam se i naučio razlici između inteligencije i mudrosti. A onda je na Splitskom festivalu nagrada za tekst dobila ime Tomislav Zuppa. To su predložili baš Pope (Popadić) i Fiamengo, i tako se to jedno vrijeme zvalo. Tada je došla 1990. Dolje je bio Vrdoljak kome se već grčilo lice od Zuppe i izlaska na scenu. Znalo se da sam ja na drugoj strani, i znalo se što se znalo - da nisam na strani HDZ-a. U svakom slučaju, nakon toga se naglo ta stvar prestala zvati nagrada Tomislava Zuppe. A bogami, niti sam više imao love, počeo je rat, niti je onda bilo šanse da se starome napravi tu knjigu - knjižicu od 30-ak pjesama, što objavljenih, što neobjavljenih - koju sam na neki način već počeo raditi. Zapravo, dosta je na to utjecala i politika, a onda je došao rat. Nakon 1995. na to me podsjetio Zdenko Runjić.
Vi i tata dijelili ste rebelski odnos prema vlastima?
- Svi su u obitelji na neki način pridonosili. Ima jedna vrlo zanimljiva njegova pjesma koju je poslao još iz Italije, i to baš iz ciklusa 'Ćale moj''. To je Hebrangova, hebrangovska pozicija. On objašnjava zašto je otišao i govori o Hrvatskoj, kako će biti slobodna.
Vrlo zanimljiva pjesma. Odjednom vidiš da se ta hebrangovska pozicija pojavljuje po samoj prirodi stvari čak i kod nekih ljudi za koje bi se prije reklo da su bili bliži partijskom dogmatizmu.
Štogod govorili o Tomislavu Zuppi, kojega su zvali Slavko, ne umijem zapisati toplinu kojom je Vjeran Zuppa govorio i šutio o njemu. Kao da je očeva ljubav postala sinovska šutnja pred strancem. Povezanost njih dvojice nekakva je utjeha poslije one beskrajne balade o očevima i sinovima, koju je među inima markirao Turgenjev.
- Kad smo jedanput razgovarali o tome, po papinu i mome mišljenju povezuje nas jedan stih Tonča Petrasova Marovića. Jedna podjela, na 'jazik ditinstva' i na 'ditinstvo jazika', dakle postoji jezik djetinjstva i postoji djetinjstvo jezika. U mom tati, papi se to slučilo, da tako kažem. On je dugo boraveći u Zagrebu, kao u jednoj Jurasovoj pjesmi, stalno sanjao more, i to je pjesma koju je moj pape najviše volio.
Duša mi je prazna
i do kraja bit će,
jer vremena nemam,
a ni snage više
da sadržaj nađem
za život što bježi.
Jedino još mogu
dva stiha da sročim:
'Tražio je sebe,
a on ovdje leži!'
Neobjavljena ojesma Tomislava Zuppe, napisana posljednjih dana njegovog života i priložena oporuci
Pape je ostao Dalmatinac u onom smislu u kojem je najprije jedan jezik njegova djetinjstva ostao jako sačuvan, jako pohranjen u njemu, u njegovoj memoriji. To ide do te mjere da se misli kako je jedna od njegovih najpoznatijih pjesama ("Romanca: Uvik kad sam s tobom, ja sam ka i dite") napisana nekoj ženi. To nije istina, to je napisano Splitu, gradu Splitu. To je njegov odnos prema Splitu.
Je li umirovljenik Tomislav Zuppa primijetio razliku u kućnom budžetu, koja je nastala od njegovih pjevanih tekstova?
- Primjećuje se to još i danas. Iz njegovih autorskih honora, koji još i danas stižu, stigne godišnje oko 30.000 kuna. A kad su htjeli zadnji put mama i pape mene povesti u Pariz, da budemo u Parizu svi zajedno jedno vrijeme, što je bilo '77., to je bilo od njegovih honorara.
Stavljao je na stranu i skupio nešto deviza. I prije nego što je umro, a ja sam onda bio u Grafičkom zavodu i trebao sam neki posao obaviti, bili smo on i ja zadnji put deset dana, baš u godini njegove smrti (1980.). On se družio s Rudijem Supekom, Dinkom Štambakom, Pierreom Navilleom. U proljeće smo bili, a on je na jesen umro.Na kraju, zaboravio sam pitati tko je bio prvi skladatelj Tomislava Zuppe. Bio je to - Pero Gotovac.
- To je nekakva splitska linija koja mi nije u detalje poznata - pomogao mi je Vjeran telefonom. Naime, Jakov Gotovac bio je "oko teatra" u Splitu baš kada i Tomislav Zuppa. U toj nekoj zabavnoj glazbi Jakovljev sin Pero bio je starijem Zuppi "jedina veza".
A njegove pjesme? Nedavno je Arsen Dedić pronašao među rukopisima u svojoj arhivi nepoznate pjesme Tomislava Zuppe, povjerio mi je Vjeran. Možda ćemo još pjevati, mimo svih poznatih, nepoznate stihove tog čakavskog pjesnika bez knjige.
Željko Ivanjek
- Ne, nije on meni ništa bio čudan. Sve drugo je meni postalo čudno na osnovi mojih roditelja, prije svega na osnovi tate, ali i mame koja je bila vrsna glumica - njena su se pisma, Vike Podgorske njoj, dugo čuvala i čitala u ovoj kući. Oni su se upoznali u teatru. Pape je bio stalno umočen, da tako kažem, okupan u nekakvoj književnosti, teatru, u kojem je i sam igrao. U Splitskim kazališnim dobrovoljcima, tako se to zvalo, koje je vodio Tijardović. Iz toga se razvio HNK Split.
Znači li to da su Zuppe pripadale redu bogatih Splićana, poput Betizza, samo što je njihova cementara ostala nevidljiva oku? Pa je onda 'Pismo ćali' tek pjesnička mašta sa snagom stvarnosti. U njoj se sin obraća ocu koji se nalazi negdje daleko: "Vrati se, ćale, puno te molim, barem prez šoldi jerbo te volin".
U stvarnosti nije bilo mjesta mašti. Ivan Zuppa zaputio se preko oceana u potrazi za kruhom. - Baba Marija je djedu morala poslati novac u Trst da se može vratiti. Jer, od Trsta do Splita više nije imao novca. Imam njegovu jako zgodnu stvar (pokazuje na polici). To je nekad bila rudarska lampa. Zato su mnoge eksplodirale jer si tu stavio onaj fitilj. To je gorilo i kad si s tim ušao u plin, u rudnik, odletijo je i rudnik i čovik. To je bilo jedino što je djed donio iz Amerike - ispričao je Vjeran o svom djedu.
|
 |
 |
|
Tri generacije: Ivan Zuppa, ćale iz 'Pisma ćali', njegov sin Tomislav i unuk Vjeran
|
- Pape mi je iz Italije pisao jednu sličnu pjesmu. To je bio, zapravo, pretekst za 'Ćalu'. On već toga 'Ćalu', na neki način, '45. šalje materi, kao pismo. "Ćale" je dvojnik Vjeranova djeda Ivana koji je s bakom Marijom imao šestero djece, pet sinova i jednu kćer.
- Sam dida Ivan bio je svašta: rudar u Americi, pisar - još imam neke njegove dnevnike, ovako krasnim pisarskim, austrougarskim rukopisom napisane. Potpisivao se Ivan Kr., dakle Krstitelj Zuppa. Vrlo pobožan je bio. A baba po tati bila je rođena Palmiro, iz obitelji Capogrosso Kavanjin, i uopće nije znala hrvatski.
Odakle im, onda, novac za školovanje djece: svih šestero, naime, završilo je fakultete. - To sam tek kasnije shvatio. Bili su iz vrlo siromašne obitelji. Ta su djeca nekako nastajala u ritmu od tri do četiri godine, da tako kažem. Najprije je teta Ema, koja je bila najstarija i završila preparandiju, jedina sestra, školovala najstarijeg brata, a to je bio Vilko. Završio je arhitekturu.
Onda je Vilko preuzeo na sebe Antuna, Tonča Zupu (s jednim 'p', poznati slikar), i školovao ga u Pragu i Münchenu. Tonči je preuzeo na sebe Branka koji je diplomirao francuski i hrvatski, a on Mirča koji je diplomirao latinski i grčki. Za njim dolazi moj otac Tomislav koji je bio najmlađi brat, i diplomirao talijanski i engleski.
Pape je bio knjigovođa s istom takvom voljom kao što bih ja bio sada, recimo, nuklearni fizičar. Daleko je bio od toga, i morao je činit posal ča mu nije drag. To je istina. A volio je pisat, volio je sve što je pripadalo umjetnosti.
|
- E onda se pape brodom vraća iz Italije među zadnjima. Došao sam ga dočekati u Split, nakon što ga tri godine nisam vidio. Onda je on, kako se kaže, dobro stajao. Odmah je bio poslan u Beograd gdje je jedno vrijeme radio u ministarstvu vanjskih poslova.
Već je imao imenovanje da bude ambasador u Rimu. Mama je bila strašno protiv toga, do te mjere da se on vratio u Split i rekao da neće prihvatiti akreditaciju ambasadora. Vratio se i postao knjigovođa u Splinapu, u Splitskom nabavnom poduzeću. To je bilo po kazni.
Obitelj je ponovno bila na okupu.
- Pape je bio knjigovođa s istom takvom voljom kao što bih ja bio sada, recimo, nuklearni fizičar. Daleko je bio od toga, i morao je činit posal ča mu nije drag. To je istina. A volio je pisat, volio je sve što je pripadalo umjetnosti. U Zagreb nas je preselio 1948. jer se više nije dalo živjeti u Splitu. Dali su mu nekakvu službu ovdje, dozvolili su mu, pa je bio u Komisiji državne kontrole. I to mu isto nije bilo drago, ali je bila nešto veća plaća. U ovom stanu na Trešnjevki živjeli smo teta, tetak, mama, tata i ja.
Dugo vremena u ove dvije sobe. Međutim, nekako se uspio probiti. Osnovao je Croatia film i prvi filmski časopis u Jugoslaviji, a zvao se Filmski vjesnik. Kad god bi se nekakva slika koje filmske glumice u kupaćem kostimu pojavila, odmah su ga zvali na sud. Tamo je opet imao neke gnjavaže, političke, pa je iz toga otišao u turizam. Osnovao je Turistički biro u kojem je radio s Piceljom, Vulpeom, nizom naših grafičara. Iz njega je otišao u penziju. I baš navalio na pisanje pjesama, sasvim se okrenuo od novelistike.
Teatrolog je 70-ih upoznao i kćerku Eugeneo Ionesca
Vjeran Zuppa i Danilo Kiš u Parizu 1980. godine
 |
 |
Sada već nešto bolje razumijem Tomislava Zuppu. Na prvome mjestu vječito mu je bila obitelj. Plesao je po rubu umjetnosti, ali nije mu padalo napamet da joj se posveti u punom vremenu. Možda ga je plašila očeva neizvjesna sudbina, i neimaština.
U tijesnom stanu Vjeran Zuppa je paralelno s ocem gradio sasvim drugačiju spisateljsku karijeru, daleku popularnoj ili pučkoj kulturi. Eseje "Isprika za pjesmu" objavio je 1966., "Liriku i naviku" 1970., a pjesme "Prijatelj Silvestar" 1976. godine. Osobno mi je bio najznačajniji njegov posao s Antom Stamaćem na "Novoj europskoj kritici" od 1968. do 1972.
- Naravno da je znao da se ja bavim teorijom, odnosno kritikom, a ja sam isto tako znao da on piše pjesme. Jer, svaki put kad je nešto napisao, imao je kućni konzilij oko toga pa smo mama i ja morali razgovarati s njim o toj pjesmi koju je napisao. Mama je bila vrlo oštar kritičar, ja ne - priča Vjeran i gleda kroz prozor s čijeg je odmorišta poletio prepoznatljiv galeb čežnje za zavičajem. Dodirujući onim drugim, beskrajnim krilom daleki Split.
- Mislim da sam uvažavao njegovu predilekciju prema literaturi, koja je bila puno starijeg datuma. Tata je uvijek nešto volio pisati. Pisao je novele, pa onda to objavljivao 1957. ili 1958. u Vjesniku i Borbi. Nešto... sjećam se da je objavio dvije dosta velike novele iz partizana.
Jedna se zvala 'Konjovodac Marko', to je iz Bosne, iz vremena Drugog svjetskog rata. O jednom konjovodcu koji je njemu dao svoje rukavice da se ne smrzne, a kasnije su konjovodcu otkinuli obje ruke jer su mu se smrznule.
U svojoj prigodnoj pjesmi na čakavici, u "Pismi papi", sin Vjeran konstatirao je očevu podvojenost između pozicije uredskog činovnika i himničkog pjesnika. Bija je činovnik, iz ureda išao, a pod stare je dane zaživio novim plamenom. To je bio njihov jedini, takoreći, susret stihovima.
- Je, jedini takav. Ta pisma je imala svoj kontekst. I na moj račun se on volija malo šaliti. Ovo je bilo zamišljeno kao jedna mala splitska šala, da tako kažem. Naravno da ona ima svoj sadržaj: to je bio papin 70. rođendan, a ja sam mu kao htio reći: ajde, stari, guraš se u klape, a cio si život prošao...
Vjeran se višekratno vraćao na očevu kažnjeničku poziciju. Kome je, doista, trebalo da Tomislavovu želju da bude sa svojima osudi dilemom: ili ambasador ili knjigovođa.
- Ja sam, zapravo, danas dosta poznat po papi, a ne po sebi. U jednoj radioemisiji, u kojoj je nastupao s Perom Gotovcem, rekao je nešto zabavno u svom stilu. Gotovac je rekao: 'Ja sam Pero Gotovac, manje poznati sin poznatog oca Jakova Gotovca'. Moj otac je rekao: 'Ja sam Tomislav Zuppa, manje poznati otac poznatog sina Vjerana Zuppe'. Imao je taj autoironijski stav kome su se svi veselili. Ali, činjenica jest - možda do ovog trenutka nisam razmišljao o ovoj kupki za umjetnost u kući.
Asocijacija na Marinkovićevu "Zajedničku kupku" vratila me svojevrsnom postmodernom štihu stana Zuppinih u kome sjedimo. U stilu one poštapalice: sve prolazi. Jer, tu su istovremeno nastali razlogovski eseji i kritike te sretni trenuci onoga što danas zovemo dalmatinskom pismom, ponekad šansonom. Dvije kulturalne krajnosti, ali i uspostavljene činjenice koje smo prihvatili svi, pa i mi nedalmatinci. Teško da bi bez tekstova za zabavnu glazbu Zuppe starijeg, koji su prvotno bili "puke pjesme", nastao cijeli aktualni splitski krug utorkaša iz Hvaranina. Teško da bi čakavski imao osigurano toplo mjesto u našim srcima. Pa onda, evo glupog, a samonametnutog pitanja: jesu li za hrvatsku kulturu bitniji 'Ćale' i 'Galeb' ili razlogovski pjesnici?
- To ste pitanje prije postavili, pa kako se vozimo u svim smjerovima - uzvraća Zuppa. Točno, samo nisam dobio odgovor.
- Ja sam volio Heideggerove eseje o jednom pjesniku koji se zove Hebbel (Christian Friedrich, 1813. - 1863.) gdje on objašnjava, zapravo, taj aspekt njemačke dijalektalne poezije. Dakle, dijalekta u poeziji, dakle tog kućnog govora. Ja sam na drugi način iz tog svog obrazovanja došao do dijalekta. Taj Hebbel je meni bio drag jer je čak i tako povezao papinu ozbiljnost sa mnom. Ima nekih njegovih pjesama koje nikad nisu izašle, koje su vrlo značajne:
Svi mi na malom škoju
znamo nevolju svoju
kad jugo puvat stane
To je jedna vrsta ozbiljnog pjesništva, u svojim najboljim momentima. Ja nikad nisam razumio zbog čega se toliko dugo raspravljalo o faktičkim vrijednostima Dedića, na koga se u zadnje vrijeme navalilo svim mogućim nagradama. A Dedić je od početka izvanredan pjesnik, i kad pjeva - on kasnije tek objavljuje pjesme u knjigama. Ali, ponavljalo se stalno kako je ono otvorija usta i počeja pivat, tako je ono bija šansonijer. Dakle, ono za klasu ispod. Čega, Cesarića, Tadijanovića?
Za moj pojam Dedić je puno važniji pjesnik od ovih koje sam nabrojio. A što se pape tiče, mislim da mu pjesma 'Pisnik' pokazuje punu dubinu, on je to. Pjesma je autoironijska, vješta i iskrena. O tome zanatu.
Pape je taj zanat pisnika itekako ispekao. Uzimao je nešto što zna raditi. Ali, nije on do toga držao da bi sad to gurnija, pa idemo mi napravit knjigu: Ma nemoj mi o knjizi govorit, knjiga je za prave ljude.
Zvuči doista nevjerojatno da jedan od velikih čakavskih pjesnika 20. stoljeća, na liniji koja se vuče od Marulića, preko Tina Ujevića do Dedića, nema ništa na knjižnom papiru.
- Nikad nisam uspio ustanoviti je li to akt za njega ili protiv njega. Ne u smislu u kojem danas svatko štampa što god se stigne. Imali smo taj problem, on i ja. Sigurno bi on volio da ga se štampalo, bio je strašno ponosan na časopis Mogućnosti, na taj izbor ('Izbor pjesama sa splitskih festivala zabavne glazbe' Momčila Popadića iz lipnja 1980.).
Ali, on je govorio: Ma čuj, nemam ja za zbirku. Stalno je imao jedan otpor prema tiskanju toga jer on je stalno u tom znojenju jezika koje onda ispari kroz pjesmu. On je ostao uz efemerilije. On ih je i podržavao, nešto od toga sam i ja dobio, ne znam. Sigurno je bio osoba koja je smatrala da bi više povrijedio jednu književnost takvom knjigom, nego što bi joj pridonio. Sada, to je bilo, možda, idiotski. On nije pokušao ništa takvo ne zato što ne bi htio, nego je imao jednu... imao je dvije osobine koje su bile protiv njegove knjige ili protiv objavljivanja, nažalost. To su skromnost i mudrost. Bio je izuzetno skromna i dosta povučena, premda duhovita osoba. I topla. I bio je mudar. Često puta je malo dulje čekao na reakcije nego moja mama koja je bila vrlo bistra.
Na njemu sam se i naučio razlici između inteligencije i mudrosti. A onda je na Splitskom festivalu nagrada za tekst dobila ime Tomislav Zuppa. To su predložili baš Pope (Popadić) i Fiamengo, i tako se to jedno vrijeme zvalo. Tada je došla 1990. Dolje je bio Vrdoljak kome se već grčilo lice od Zuppe i izlaska na scenu. Znalo se da sam ja na drugoj strani, i znalo se što se znalo - da nisam na strani HDZ-a. U svakom slučaju, nakon toga se naglo ta stvar prestala zvati nagrada Tomislava Zuppe. A bogami, niti sam više imao love, počeo je rat, niti je onda bilo šanse da se starome napravi tu knjigu - knjižicu od 30-ak pjesama, što objavljenih, što neobjavljenih - koju sam na neki način već počeo raditi. Zapravo, dosta je na to utjecala i politika, a onda je došao rat. Nakon 1995. na to me podsjetio Zdenko Runjić.
Vi i tata dijelili ste rebelski odnos prema vlastima?
- Svi su u obitelji na neki način pridonosili. Ima jedna vrlo zanimljiva njegova pjesma koju je poslao još iz Italije, i to baš iz ciklusa 'Ćale moj''. To je Hebrangova, hebrangovska pozicija. On objašnjava zašto je otišao i govori o Hrvatskoj, kako će biti slobodna.
Vrlo zanimljiva pjesma. Odjednom vidiš da se ta hebrangovska pozicija pojavljuje po samoj prirodi stvari čak i kod nekih ljudi za koje bi se prije reklo da su bili bliži partijskom dogmatizmu.
Štogod govorili o Tomislavu Zuppi, kojega su zvali Slavko, ne umijem zapisati toplinu kojom je Vjeran Zuppa govorio i šutio o njemu. Kao da je očeva ljubav postala sinovska šutnja pred strancem. Povezanost njih dvojice nekakva je utjeha poslije one beskrajne balade o očevima i sinovima, koju je među inima markirao Turgenjev.
- Kad smo jedanput razgovarali o tome, po papinu i mome mišljenju povezuje nas jedan stih Tonča Petrasova Marovića. Jedna podjela, na 'jazik ditinstva' i na 'ditinstvo jazika', dakle postoji jezik djetinjstva i postoji djetinjstvo jezika. U mom tati, papi se to slučilo, da tako kažem. On je dugo boraveći u Zagrebu, kao u jednoj Jurasovoj pjesmi, stalno sanjao more, i to je pjesma koju je moj pape najviše volio.
Duša mi je prazna
i do kraja bit će,
jer vremena nemam,
a ni snage više
da sadržaj nađem
za život što bježi.
Jedino još mogu
dva stiha da sročim:
'Tražio je sebe,
a on ovdje leži!'
Neobjavljena ojesma Tomislava Zuppe, napisana posljednjih dana njegovog života i priložena oporuci
|
EPITAF
|
Je li umirovljenik Tomislav Zuppa primijetio razliku u kućnom budžetu, koja je nastala od njegovih pjevanih tekstova?
- Primjećuje se to još i danas. Iz njegovih autorskih honora, koji još i danas stižu, stigne godišnje oko 30.000 kuna. A kad su htjeli zadnji put mama i pape mene povesti u Pariz, da budemo u Parizu svi zajedno jedno vrijeme, što je bilo '77., to je bilo od njegovih honorara.
Stavljao je na stranu i skupio nešto deviza. I prije nego što je umro, a ja sam onda bio u Grafičkom zavodu i trebao sam neki posao obaviti, bili smo on i ja zadnji put deset dana, baš u godini njegove smrti (1980.). On se družio s Rudijem Supekom, Dinkom Štambakom, Pierreom Navilleom. U proljeće smo bili, a on je na jesen umro.Na kraju, zaboravio sam pitati tko je bio prvi skladatelj Tomislava Zuppe. Bio je to - Pero Gotovac.
- To je nekakva splitska linija koja mi nije u detalje poznata - pomogao mi je Vjeran telefonom. Naime, Jakov Gotovac bio je "oko teatra" u Splitu baš kada i Tomislav Zuppa. U toj nekoj zabavnoj glazbi Jakovljev sin Pero bio je starijem Zuppi "jedina veza".
A njegove pjesme? Nedavno je Arsen Dedić pronašao među rukopisima u svojoj arhivi nepoznate pjesme Tomislava Zuppe, povjerio mi je Vjeran. Možda ćemo još pjevati, mimo svih poznatih, nepoznate stihove tog čakavskog pjesnika bez knjige.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....