Sloboda udruživanja, sudjelovanje građana i zauzimanje za opće dobro bili su, osobito u drugim tranzicijskim zemljama, okosnicom razvoja civilnog društva početkom 1990-ih od kojeg su se očekivali odgovori na različite razvojne izazove. Zbog ratne agresije kod nas je ova tema bila zapravo u drugom planu. Do 1997. godine udruge se osnivaju i registriraju po Zakonu o društvenim organizacijama i udruženjima građana. U tom vremenu građani se samoorganiziraju i osnivaju brojne udruge te kao iskaz solidarnosti daju prepoznatljiv doprinos ublažavanju humanitarne krize, zbrinjavanju prognanika i izbjeglica te jačanju obrambenih potencijala zemlje.
U to vrijeme provodi se i kontrola slobode udruživanja nad skupinama koje su se isticale kao neovisne i koje vlast nije mogla nadzirati. Udruge koje su se bavile politički osjetljivom temom ljudskih prava bile su u otvorenom sukobu s vlašću.
Stav prema udrugama u tom vremenu očitovao se i u stavu predsjednika Tuđmana kao o žutim i zelenim vragovima, bezglavim smušenjacima i političkim diletantima koji se za Judine škude povezuju sa svim protivnicima Hrvatske.
U takvom ozračuju, bez uvažavanja argumenata iz rasprava i mišljenja dobronamjernih stranih stručnjaka, donosi se 1997. godine Zakon o udrugama. Jedini mogući odgovor na takvu drskost vlasti bilo je podnošenje Ustavnom sudu zahtjeva za ocjenu njegove ustavnosti. Na prijedlog CERANEA - Centra za razvoj neprofitnih organizacija i HPC - Hrvatskog pravnog centra Ustavni je sud početkom 2000. godine ukinuo 16 neustavnih odredbi ovog zakona.
Potom doneseni Zakon o udrugama iz 2001. godine udovoljavao je demokratskim standardima, a posebno je svrsishodan jer za osnivanje udruge umjesto ranijih deset dovoljna su tri građanina. Istraživanja govore da se kod nas, s aktivnošću udruga, uz odgovarajuće porezne poticaje, razvija srednjoeuropski tip civilnog društva gdje su građani stekli iskustvo samoorganizacije osnivanjem udruga da bi zaštitili i promicali svoje interese.
Udruge su postale okvirom volonterskog rada, zauzimanja za opće dobro te mrijestilištem socijalnog kapitala, dakle, obnovljivih resursa koji proizvode održivu društvenu promjenu. Može se reći da su udruge postale suvladarima. S druge strane, vlasti udruge doživljavaju, osobito na lokalnim razinama, kao one koji im podmeću klipove pod noge.
Premijer Milanović se obrušio na udruge i nazvao ih licemjerima jer su prosvjedovale zato što su on i predsjednik Josipović ugostili predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva, za kojeg su rekli da je korumpirani diktator.
U javnosti, očito kako bi se prikrili glavni igrači, udruge se počelo optuživati i za pranje novca. A koliko smo tek javnog novca mogli uštedjeti da smo imali sposobne i poduzetne udruge koje bi nadzirale trošenje javnog novca za autoceste ili tek sada nadzirati proces predstečajnih nagodbi?
Ministarstvo je uprave bez ikakvih valjanih razloga krenulo u donošenje novog Zakona o udrugama. Hrvatski je sabor na 9. sjednici, 22. listopada 2013., zaključio raspravu o Prijedlogu Zakona o udrugama, a HPC i CERANEO organizirali su tribinu 16. listopada 2013. u Zagrebu uz sudjelovanje i predstavnika Ministarstva uprave. Primjedbe i prijedlozi upućeni su Ministarstvu uprave, a one nisu uvažene u Konačnom prijedlogu zakona o udrugama koji je Vlada netom uputila u saborsku proceduru.
Cijeli posao donošenja zakona rukovođen je nakanom da se anglosaksonski model organizacija općeg dobra (public benefit organisations) prenese u našu praksu, ne znajući zapravo da ono što naše organizacije, u ovom slučaju udruge, dobiju registracijom kao neprofitne organizacije, efektivno je isto što dobiju britanske organizacije općeg dobra. Kod nas se primjenjuje europska kontinentalna praksa davanja dodatno povoljnijeg statusa humanitarnim organizacijama.
Sustav osnivanja i djelovanja udruga te nadzora nad djelovanjem je neizdiferenciran i nepotrebno pretjerano formaliziran. S ustavnopravnog je stajališta upitno je li tako detaljno reguliranje tijela udruge i detaljno propisane procedure nadzora sukladno načelu razmjernosti, pa i razumnosti sadržaja zakona u odnosu na željeni cilj?
U pojedinim odredbama Konačnog prijedloga ograničava se sloboda udruživanja. Naime, granice slobode udruživanja određene su stavkom 2. članka 43. Ustava i one se ne mogu dodatno ograničavati zakonom. Postavljanje pretjeranih organizacijsko-funkcionalnih zahtjeva pred udruge, u situaciji u kojoj one redovito neće raspolagati financijskim sredstvima potrebnim da bi se udovoljilo takvim zahtjevima, predstavlja realno ograničenje slobode udruživanja. Jednoobraznost i zahtjevnost uređenja unutarnje organizacije i djelovanja udruga nepotrebno će ograničavati slobodu udruživanja.
Detaljno propisati koja će tijela udruge morati imati i s kojim nadležnostima te kako će ona odlučivati znači zapravo negirati slobodu udruživanja. Valja napomenuti da se Ustavni sud 2000. godine jasno očitovao o pretjeranoj formalizaciji sadržaja statuta, koju treba svesti na minimum, a sve drugo prepustiti slobodnom odlučivanju članova udruge.
Inzistiranje na javnosti rada udruga nema opravdanja u Ustavom određenim ograničenjima slobode udruživanja. Isto tako, inzistiranje na načelu demokratskog ustroja udruga je suvišno i nema svog uporišta u Ustavom određenim ograničenjima slobode udruživanja.
Traži se da se u prijavi za registraciju udruga moraju navesti i podaci o likvidatoru. Čemu to kad to ne traži ni važeći zakon za trgovačka društva?
Zahtjevom za preregistracijom postojećih udruga u roku od godine dana ponovno se ograničava sloboda udruživanja. Nejasno je što je to bitno novo u predloženom zakonu glede ustavne slobode udruživanja u odnosu na važeći, a da se treba unijeti u statute udruga?
Postavlja se pitanje otkud državi sredstva za provedbu ovakvih restriktivnih odredbi zakona kojim se uređuje sloboda udruživanja? Koliko treba zaposliti novih osoba na ovim nepotrebnim i nesvrhovitim poslovima i koliki će biti nepotrebni ukupni trošak. Očito je, imamo jedinstvenu Vlada koja hoće učinkovito organizirati i civilno društvo. Elem, državotvorno civilno društvo, pod nadzorom i kontrolom vlasti, opcija je svih naših vlada.
Jedno je izvjesno, u odsutnosti dijaloga i konzultacija s kompetentnom javnošću o ograničavanju slobode udruživanja odlučivat će Ustavni sud i u tome ćemo biti jedna od rijetkih zemalja u kojima je Ustavni sud dva puta spašavao pravo na slobodu udruživanja.