PIŠE VIKTOR VRESNIK

Vlade padaju pod teretom očekivanja. Može li Plenkovićeva preživjeti?

 Goran Mehkek / CROPIX

Podcjenjujemo opasnost od prevelikih očekivanja. Mogu li Andrej Plenković, Zdravko Marić, Ivana Maletić i Tomislav Ćorić, bez sumnje vodeći protagonisti HDZ-ove predizborne kampanje, izdržati pritisak kakav je prije njih već uništio Zorana Milanovića i njegov početni tandem prekaljenih pobočnika - Slavka Linića i Radimira Čačića?

Kada su stigli, nakon izbora 2011. godine, od članova Kukuriku koalicije očekivalo se čišćenje sustava od korupcije i loših, prošlosti orijentiranih politika, kao i završetak transformacije Hrvatske u modernu europsku državu. Ulazak u EU bio je već dogovoren, trebalo je samo, po uzoru na uspješne prethodnike, iskoristiti priliku koja se pruža jednom u povijesti.

Kriza eurozone koja je staru Europu učinila pojačano osjetljivom na pridošlice nije dovoljno uvjerljiv razlog za sve njihove promašaje. Osjećaj nadmoćnosti zbog početne popularnosti čini se da je i njih same prevario. Problemi su krenuli kad su počele pucati slabe karike. Radimir Čačić morao je otići, Slavko Linić, pogrešno uvjeren u vlastitu političku moć, prestao je biti timski igrač, Branko Grčić možda nikad nije točno razumio što mu se događa. Budućnost je bila izgubljena.

Od njihovih prethodnika, Vlade Jadranke Kosor, osim nje same vjerojatno nitko nije očekivao ništa. Kako bi se dokazala sebi i javnosti, pozvala je stručnjake i dala izraditi kompleksan program oporavka, vjerojatno najkvalitetniji nakon Valentićevog, nikad završenog, paketa reformi i pokrenula pravosudnu lavinu protiv korupcije.

Pokazalo se da njena Vlada nije dorasla tim ambicijama. Antikorupcijska lavina prvo je otkrila neslućene razmjere društvene korumpiranosti, a onda putem skrenula u nepoznato i dalje rušeći sve na što je naišla. Za, budimo iskreni, doista vrlo lošu Vladu, pritisak očekivanja nastao je, međutim, tek nakon objave Programa gospodarskog oporavka. Bitka je bila izgubljena u trenutku kada je objavljen rokovnik reformi. Bilo je jasno da nema nikoga tko bi se tog posla ozbiljno prihvatio.

Kakva je, međutim, bila uloga Mosta u Vladi Tihomira Oreškovića? Neki od najboljih političkih analitičara, poput Josipa Glaurdića, pisali su uoči prošlih izbora o poštenju i integritetu Bože Petrova i njegovih partnera. Rezultat njihova ulaska u politiku bila je, međutim, zbunjujuća destrukcija, koja nas je, doduše, na kraju oslobodila jedne loše Vlade, a posredno i dva donedavno nedodirljiva stranačka šefa, ali upravo je takva, izgubljena, Vlada u velikoj mjeri bila rezultat Mostova manjinskog kadroviranja i skupa Mostovih, danas još prilično nejasnih ideologija.

Ideja o velikoj koaliciji, s kojom je Most krenuo u svoju prvu kampanju i odakle, navodno, stranka vuče ime, propala je prije nego što su počeli pregovori. Očekivanja su bila velika, rezultat, ako političku entropiju ne smatramo postignućem, nikakav.

Živi zid izgorio je kad se iz građanskog pokreta protiv deložacija pretvorio u političku stranku, a danas ga još nagriza koalicijsko udruživanje s bivšim mostovcima i “frankovcima”, koji su, za razliku od članova Mosta, u toj koaliciji prepoznali svoju zadnju životnu šansu da se ukrcaju u visoku politiku.

Od Živog zida siromašan i socijalno ugrožen dio glasača očekivao je socijalnu pravdu i barem malo sigurnosti. Ništa od toga ne vidi se u rezultatima njihova političkog djelovanja. Kao građanska udruga za pritisak, Živi zid je imao daleko više pozitivnog odjeka u javnosti.

Očekivanja mogu biti iznevjerena i zbog neočekivane promjene vanjskih faktora. Pokrene li Bruxelles “dvotračnu EU”, pa Hrvatska ostane izvan Schengena i eurozone, a to znači i izvan granica slobodnog protoka ljudi, znanja i kapitala, vrlo je vjerojatno da će gospodarski rast podbaciti. U tom kontekstu ne smije se zaboraviti da i mi sjedimo u Bruxellesu i da, kad se otvaraju važna pitanja, pregovori ne uključuju samo Njemačku i Francusku kao dvojac najjačih. Teško da ćemo ih moći preglasati, ali uvjeti prema kojima ćemo sudjelovati i u takvoj, zasad hipotetskoj, dvotračnoj Europi ovise i o našim sposobnostima pregovaranja.

Ako možemo govoriti o pozitivnom naslijeđu Zorana Milanovića, onda je to prije svega upravo ono što mu se najviše zamjera - njegova izravnost u komunikaciji neugodnih političkih činjenica i nespremnost da priznaje autoritet koji bi bio iznad njega, a u vrijeme dok je bio premijer, iznad Hrvatske. Pitanje je može li ta, Hrvatima ne baš tipična osobina, biti nasljedna. Njega samog, uspješno je politički ubila.

Od kvarteta Plenković, Marić, Maletić, Ćorić javnost danas očekuje ne samo novi HDZ, nego i novu, ideji Europske unije bližu Hrvatsku. Zemlju čiji politički vrh razumije demokraciju i važnost njenih institucija, koja je otvorena prema budućnosti i čija je politika usmjerena prema kvaliteti života svih građana.

Nakon neuspjeha tima Orešković, Petrov, Karamarko, biračko tijelo je u obrazovanom i pristojnom Andreju Plenkoviću i njegovu timu obrazovanih “briselskih” suradnika prepoznalo šansu, ako ne za brzi uspjeh, onda za povratak zdravom razumu. Upravo ta njihova, zasad samo pojavna, civiliziranost, na kraju je Pametno, malu, budućnosti okrenutu stranku u usponu, na kraju izgurala iz sabornice. Od velikih se, zasad, očekuje više.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2022 04:47