Ovih je dana iz tiska izašao treći tom knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. -1946.”, u izdanju Hrvatskog instituta za povijest iz Slavonskog Broda i Zagreba. S jednim od voditelja istraživanja, povjesničarom dr. Vladimirom Geigerom, razgovarali smo o tim još uvijek traumatičnim danima hrvatske povijesti kraja Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća.
- Knjiga sadrži isključivo izvorno arhivsko gradivo jedinica i ustanova NOV-a i PO-a Jugoslavije/Hrvatske, organa KPJ i KPH te DF/FNR Jugoslavije, odnosno FD/NR Hrvatske. Uzeli smo godine 1944.-46. zato što smo smatrali da su upravo one ključne. Tada je KP osvajala, odnosno preuzimala vlast u državi, dakle radi se o represiji i zločinu koji su počinjeni u trenucima, i zbog preuzimanja vlasti. “Partizanska” represija bila je i sudska i izvansudska. Ona nije bila usmjerena samo protiv stvarnog ratnog neprijatelja, nego i protiv pretpostavljenog neprijatelja, svakog onog kojeg su smatrali da im može onemogućiti preuzimanje ili ih ometati u izvršenju vlasti.
Zato je u svibnju 1944. osnovana politička policija Ozna, preteča Udbe. Zadatak Ozne bio je politička sigurnost te obavještajna i protuobavještajna djelatnost na okupiranim područjima Jugoslavije te u inozemstvu. S istim ciljem osnovan je i KNOJ u kolovozu 1944., u čijim dokumentima stoji da su osnovani sa zadaćom održavanja reda na oslobođenim područjima, ali i zbog “likvidacije četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi”. U dokumentima cijeli je niz potvrda u kojima se izvještava kako su “pobijeni zarobljeni narodni izdajnici”. Postoji, primjerice, dokument u kojem je Opunomoćeništvo Ozne Hrvatske divizije KNOJ-a izvijestilo Oznu Hrvatske o izvansudskoj likvidaciji i bacanju “bandita” u jamu kod Slunja. Dakle, sve je dokumentirano - kaže na početku razgovora Vladimir Geiger.
Koliko god to možda grubo zvučalo, ali do kojih ste brojki došli tijekom svog istraživanja te koliko je uopće bilo stradalih tijekom rata i u neposrednom poraću u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji?
- Brojke od oko milijun žrtva u Jugoslaviji na svim zaraćenim stranama te među civilima koje su iznijeli Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić su najrelevantnije. Na području NDH, što se Hrvata tiče, stradalo je od 180 do 240 tisuća osoba. Od toga, oko 65 tisuća su žrtve nacifašističkog, ustaškog i četničkog terora, a oko 45 tisuća je poginulih partizana. Ostali su, otprilike 70 do više od 100 tisuća, stradali kao pripadnici vojnih formacija NDH, uglavnom u borbama s partizanima, te kao žrtve komunističkih represija tijekom rata i u neposrednom
Klikni za uvećanje
poraću, posebno na križnom putu i u zarobljeničkim logorima. U NDH je poginulo oko 330.000 Srba, oko 82.000 kao pripadnici partizanskih formacija, oko 23.000 kao kvislinzi i kolaboracionisti te oko 217.000 kao žrtve terora nacista i suradnika. Razmjere stradanja pojedinih kategorija hrvatskog stanovništva, prije svega onih koji su bili progonjeni na temelju rasnih zakona, pokazuje stradanje Židova i Roma. Primjerice, u logoru Jasenovac stradalo je, prema svim dostupnim pokazateljima, najmanje 17.000 Židova i najmanje 10.000 Roma, što je, s obzirom na populaciju navedenih skupina, zastrašujuće. U ta stradanja moramo zbog brojnosti pribrojiti i stradanje hrvatskih folksdojčera, vojnika i civila, i tijekom rata, a posebice u poraću.
U Hrvatskoj se Bleiburg uzima kao simbolički događaj koji potvrđuje komunističku represiju.
- Da, Bleiburg je u današnjem tumačenju mitska i simbolička razina. No, različita su tumačenja pojma Bleiburg. Nije to samo događaj na bleiburškom polju, već je to razdoblje od završnih ratnih operacija u travnju i pogotovo prvim tjednima svibnja 1945. uz slovensko-austrijsku granicu, pa sve do kolovoza 1945. godine, kada su nove vlasti proglasile prvu amnestiju ratnih zarobljenika i kada je na slobodu pušten manji broj zarobljenih, među njima i Hrvata, u prvom redu domobrana. Da budem precizniji, to je period kraja rata i povlačenja njemačkih, ustaško-domobranskih, slovenskih belogardejskih te raznih četničkih, bošnjačkih i još nekih drugih postrojbi koje su na području Jugoslavije na različite načine surađivale s nacifašističkim snagama kroz Sloveniju prema Austriji u nakani da se predaju Britancima. Uz njih se povlačio i velik broj civila, uglavnom Hrvata, Bošnjaka i Slovenaca. To je zatim njihovo zarobljavanje kojim započinje križni put. No, treba napomenuti da među stradalima nisu bili samo Hrvati, mada se može prihvatiti da je njih bilo najviše.
Često se u Hrvatskoj želi predstaviti da je ta represija bila usmjerena samo prema Hrvatima, jeste li došli do takvih saznanja tijekom rada na knjizi?
- Željeli smo utvrditi je li bilo sustava u tome i jesu li stvarno samo Hrvati bili meta. Moj odgovor je negativan. Cilj represije nisu bili Hrvati kao takvi, ali su bili pripadnici postrojbi NDH te pripadnici stranaka ili pokreta koje su komunisti smatrali političkim protivnicima. Na meti su iz istih razloga bili i pripadnici drugih naroda. Komunistička represija nije bila antihrvatska u smislu uništenja svega hrvatskog, jer bila je i antisrpska i antislovenska u istoj onoj mjeri borbe za vlast kao i antihrvatska. Hrvati su stradavali u represijama u mjeri u kojoj su bili protiv tog režima, kao i drugi. No, ne mogu komunistički zločini umanjiti i opravdati ustaške i obratno.
Koliko je, dakle, žrtava Bleiburga u tom vremenskom rasponu?
- Najbliži sam prihvaćanju brojki koje iznosi austrijski povjesničar Michael Portmann - 80 tisuća, premda je najniža brojka stradalih od koje svi kreću 50 tisuća. Demograf Vladimir Žerjavić te autori mnogih studija i knjiga o gubicima u Drugom svjetskom ratu došli su do prihvatljivih zaključaka da je među onim što zovemo žrtvama Bleiburga bilo oko 55 tisuća Hrvata.
Jesu li danas dostupni svi relevantni dokumenti vezani za to razdoblje?
- Nažalost, još ne. Nedostupni su mnogi dokumenti iz Vojno-istorijskog arhiva u Beogradu, a i britanski dokumenti iz tog vremena, koji su uz jugoslavenske najrelevantniji, bit će dostupni tek 2020.
Kada se govori o Bleiburgu, neki su skloni sve svesti na odmazdu i ekscesne osvetničke pohode partizana protiv poraženog neprijatelja, kako kažu - riječ je bila o “oholosti pobjednika”, dok drugi, pak, govore o planskoj političkoj likvidaciji Hrvata, kako bi možda izjednačili stvari s Jasenovcem.
- Neupitno se radilo i o činu osvete. Imate poraženog neprijatelja na dlanu i nekažnjeno s njima možete raditi što hoćete. No, taj se čin, imamo nepobitne dokaze u literaturi i dokumentima, poticalo raznim proglasima i govorima nižih, ali i najviših državnih i vojnih dužnosnika. Cilj je bio uništiti što veći broj neprijateljskih vojnika, tzv. domaćih izdajnika, koji su predstavljali potencijalnu opasnost za novi režim. Nije bilo naredbi niti se može govoriti da su cilj bili Hrvati samo zato što su Hrvati. Rekli smo da je tamo bilo i puno pripadnika drugih naroda. Osim toga, na tom je području bilo i mnogo hrvatskih partizana. No, svi oni koji poslijeratna “čišćenja” objašnjavaju samo osvetom, navodeći primjere od najdalje do bliže prošlosti, ili ne razumiju ili, pak, ne žele prihvatiti karakter KP Jugoslavije koja je organizirala i vodila NOV i POJ, nametnuvši svoj monopol.
Jedno od pitanja koje se tu često postavlja jest koliko je J. Broz Tito bio upoznat s tim što se tamo događalo.
- Nepobitno je utvrđeno da je on bio involviran u tamošnje događaje. Znao je za njih i primao izvješća. Brojni dokumenti pokazuju očitu razliku između propisanoga i činjenoga. Čini se da je ostala upitna provedba zapovijedi predsjednika NKOJ-a i vrhovnog zapovjednika NOV-a i PO-a Jugoslavije J. Broza Tita/Vrhovnog štaba NOV-a i PO-a Jugoslavije (primjerice, od 6. prosinca 1944. da “sa svim zarobljenicima ima [se] postupati po međunarodnom pravu” i od 14. svibnja 1945. da se poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca”), koje su najvjerojatnije bile samo za “javnu” i “vanjsku” uporabu, a da su tadašnje ozračje i razvoj događaja ostavili dosta slobode i prostora pojedincima na zapovjednim mjestima (zasigurno ne bez znanja najviših vojnih i političkih osoba i ustanova, uključujući i J. Broza Tita), kako bi se što prije obračunali s mnogim protivnicima i neistomišljenicima novog sustava.
Kako biste vi protumačili hrvatski antifašizam i koliko je on zapravo sporan jer je neodvojiv od hrvatskog komunizma?
- To je objektivna nevolja, pogotovo danas. Naravno da je Narodno-oslobodilački pokret bio nedvojbeno antifašistički, ali se sada rado zaboravlja komponenta komunističke revolucije, koja se tijekom postojanja Jugoslavije stalno isticala. Revolucija, kao ključna odrednica komunističke ideologije danas se u pravilu ne spominje. U različitim varijantama koristi se pojam “antifašizam”. No, osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila i antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji najprije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, krila iza borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa su svi neprijatelji i konkurenti progonjeni pod izlikom da su izdajnici i suradnici okupatora.
Nakon rata, postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike sve više progoniti zbog kontrarevolucije, to jest kao klasne neprijatelje. Naime, sada se želi istaknuti samo jedna komponenta NOB-a - antifašizam, dok se ova druga - komunistička borba za vlast i sve ono negativno što je ona nosila u sebi - želi zanemariti i umanjiti. NOB u sebi svakako sadrži jaku i na početku rata dominantnu antifašističku crtu, odnosno borbu protiv okupatora za oslobođenje zemlje. Borba za preuzimanje vlasti vremenom je postajala sve “ravnopravnija” antifašističkom, odnosno oslobodilačkom karakteru NOB-a. Danas je, pak, antifašizam krilatica kojom se treba prekriti i sve ono negativno što je bilo u NOB-u te opravdati i te represije i zločine. Mislim da današnji apologeti NOB-a čine istu pogrešku kao apologeti NDH koji sve ustaške zločine opravdavaju borbom za hrvatsku državu.
Dakle, u svom antifašističkom segmentu NOB je pozitivna tekovina hrvatske povijesti, ali ga kompromitira njegov revolucionarni dio.
- U neku je ruku tako. NOB je apsolutno neosporan u borbi protiv okupacije, ali to ne negira, a još manje ne opravdava zločine koje su partizani počinili krajem rata i u poraću. Ne postoji vaga na koju bismo sada mogli staviti sve ono pozitivno i negativno pa da vidimo gdje preteže. Partizani su se borili protiv jedne monstruozne rasističke ideologije, protiv okupacije, zločina. Konačno, stvarni su i priznati pobjednici Drugog svjetskog rata, dio su Savezničke antifašističke koalicije. Vratili su Hrvatskoj oduzete, odnosno otete teritorije. No, s druge strane donijeli su jedan nakaradni režim koji je također činio zločine i represiju nad ljudima koji su bili na drugoj strani i svima onima koje su smatrali potencijalnom opasnošću za svoju vlast.
Je li u toj represiji bilo sustava?
- Prikupljeni dokumenti mogu pripomoći razjašnjavanju je li riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili, pak, samo o pojavama, kako to mnogi zagovaraju. Mi u knjizi donosimo i mnogo dokumenata iz kojih je razvidno da je bilo i kritika takvog ponašanja, pozivanja na odgovornost i u samom vrhu partije, ali isto tako i bezočnog prikrivanja zločina. Bilo je samovolje, ali i sustavne želje da se vojni, politički i klasni neprijatelj eliminira i učini neučinkovitim. Primjerice, za razumijevanje tih događaja slikovit je dokument koji navodi kako je s partijske konferencije 34. udarne divizije II. Jugoslavenske armije izviješten 5. kolovoza 1945. CK KPH o masovnom ubijanju zarobljenika i civila od strane Karlovačke brigade Franjo Ogulinac - Seljo. Tamo stoji kako se radi o “krupnim propustima”, “nedopustivom ponašanju”, “političkim pogreškama u ponašanju prema zarobljenicima”, a navodi se da su čak pobijeni i civili koji su “izgladnjelim zarobljenicima donosili hranu”. No, nije poznato da je netko za ovaj i slične događaje, o kojima objavljujemo dokumente, snosio odgovornost.
U zadnje se vrijeme često citira predsjednik Stjepan Mesić koji kaže kako su na Bleiburgu stradali mnogi krivci za Jasenovac, dok u Jasenovcu nije bilo krivaca za Bleiburg.
- To je politička bravura za osobnu i dnevnu uporabu. Bez obzira na to jesu li na Bleiburgu stradali i neki odgovorni za Jasenovac, njihove se likvidacije ne mogu opravdati. Naime, trebalo im je suditi, a ne rafalom po masi. Možda je među njima i bilo ustaških krvnika, ali možda i nije. Osim toga, znamo da su se mnogobrojni odgovorni za Jasenovac i druge zločine u NDH spasili i našli utočište u drugim zemljama. Čovjek je kriv kad mu se krivnja dokaže. Uz to, ne možemo raspravljati o “kvaliteti” žrtve. Razlika je, i to velika, ubiti protivnika u borbi, od ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka ili ratnog zarobljenika.
Zar uporno prešućivanje i negiranje tragičnih događaja, od kojih mnoge možemo nazvati zločinima, nije neoprostiva uvreda za tisuće i tisuće boraca antifašista, pripadnika NOV-a i PO-a Jugoslavije/Hrvatske, koji su izginuli u uvjerenju da se bore protiv okupatora za oslobođenje, za pravdu i za dobro naroda. No, kod nas je problem da obje zaraćene strane i njihovi sljedbenici još traže ono najdrastičnije kod suprotne strane, a to su za jedne Bleiburg, a druge Jasenovac.
Oni nisu usporedivi, ali su paradigmatički i simbolički međaši. Zagovornici komunističkog svjetonazora u Hrvatskoj, koji se danas nazivaju “antifašistima”, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava “antifašističku” sliku prošlosti. Ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Da bismo bili u stanju osuditi i suditi svaki zločin, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su se današnje hrvatsko društvo i pojedinac sposobni suočiti s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika.
Vlado Vurušić
- Knjiga sadrži isključivo izvorno arhivsko gradivo jedinica i ustanova NOV-a i PO-a Jugoslavije/Hrvatske, organa KPJ i KPH te DF/FNR Jugoslavije, odnosno FD/NR Hrvatske. Uzeli smo godine 1944.-46. zato što smo smatrali da su upravo one ključne. Tada je KP osvajala, odnosno preuzimala vlast u državi, dakle radi se o represiji i zločinu koji su počinjeni u trenucima, i zbog preuzimanja vlasti. “Partizanska” represija bila je i sudska i izvansudska. Ona nije bila usmjerena samo protiv stvarnog ratnog neprijatelja, nego i protiv pretpostavljenog neprijatelja, svakog onog kojeg su smatrali da im može onemogućiti preuzimanje ili ih ometati u izvršenju vlasti.
Zato je u svibnju 1944. osnovana politička policija Ozna, preteča Udbe. Zadatak Ozne bio je politička sigurnost te obavještajna i protuobavještajna djelatnost na okupiranim područjima Jugoslavije te u inozemstvu. S istim ciljem osnovan je i KNOJ u kolovozu 1944., u čijim dokumentima stoji da su osnovani sa zadaćom održavanja reda na oslobođenim područjima, ali i zbog “likvidacije četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi”. U dokumentima cijeli je niz potvrda u kojima se izvještava kako su “pobijeni zarobljeni narodni izdajnici”. Postoji, primjerice, dokument u kojem je Opunomoćeništvo Ozne Hrvatske divizije KNOJ-a izvijestilo Oznu Hrvatske o izvansudskoj likvidaciji i bacanju “bandita” u jamu kod Slunja. Dakle, sve je dokumentirano - kaže na početku razgovora Vladimir Geiger.
Koliko god to možda grubo zvučalo, ali do kojih ste brojki došli tijekom svog istraživanja te koliko je uopće bilo stradalih tijekom rata i u neposrednom poraću u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji?
- Brojke od oko milijun žrtva u Jugoslaviji na svim zaraćenim stranama te među civilima koje su iznijeli Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić su najrelevantnije. Na području NDH, što se Hrvata tiče, stradalo je od 180 do 240 tisuća osoba. Od toga, oko 65 tisuća su žrtve nacifašističkog, ustaškog i četničkog terora, a oko 45 tisuća je poginulih partizana. Ostali su, otprilike 70 do više od 100 tisuća, stradali kao pripadnici vojnih formacija NDH, uglavnom u borbama s partizanima, te kao žrtve komunističkih represija tijekom rata i u neposrednom
Klikni za uvećanje
|
U Hrvatskoj se Bleiburg uzima kao simbolički događaj koji potvrđuje komunističku represiju.
- Da, Bleiburg je u današnjem tumačenju mitska i simbolička razina. No, različita su tumačenja pojma Bleiburg. Nije to samo događaj na bleiburškom polju, već je to razdoblje od završnih ratnih operacija u travnju i pogotovo prvim tjednima svibnja 1945. uz slovensko-austrijsku granicu, pa sve do kolovoza 1945. godine, kada su nove vlasti proglasile prvu amnestiju ratnih zarobljenika i kada je na slobodu pušten manji broj zarobljenih, među njima i Hrvata, u prvom redu domobrana. Da budem precizniji, to je period kraja rata i povlačenja njemačkih, ustaško-domobranskih, slovenskih belogardejskih te raznih četničkih, bošnjačkih i još nekih drugih postrojbi koje su na području Jugoslavije na različite načine surađivale s nacifašističkim snagama kroz Sloveniju prema Austriji u nakani da se predaju Britancima. Uz njih se povlačio i velik broj civila, uglavnom Hrvata, Bošnjaka i Slovenaca. To je zatim njihovo zarobljavanje kojim započinje križni put. No, treba napomenuti da među stradalima nisu bili samo Hrvati, mada se može prihvatiti da je njih bilo najviše.
Često se u Hrvatskoj želi predstaviti da je ta represija bila usmjerena samo prema Hrvatima, jeste li došli do takvih saznanja tijekom rada na knjizi?
- Željeli smo utvrditi je li bilo sustava u tome i jesu li stvarno samo Hrvati bili meta. Moj odgovor je negativan. Cilj represije nisu bili Hrvati kao takvi, ali su bili pripadnici postrojbi NDH te pripadnici stranaka ili pokreta koje su komunisti smatrali političkim protivnicima. Na meti su iz istih razloga bili i pripadnici drugih naroda. Komunistička represija nije bila antihrvatska u smislu uništenja svega hrvatskog, jer bila je i antisrpska i antislovenska u istoj onoj mjeri borbe za vlast kao i antihrvatska. Hrvati su stradavali u represijama u mjeri u kojoj su bili protiv tog režima, kao i drugi. No, ne mogu komunistički zločini umanjiti i opravdati ustaške i obratno.
Koliko je, dakle, žrtava Bleiburga u tom vremenskom rasponu?
|
Jesu li danas dostupni svi relevantni dokumenti vezani za to razdoblje?
- Nažalost, još ne. Nedostupni su mnogi dokumenti iz Vojno-istorijskog arhiva u Beogradu, a i britanski dokumenti iz tog vremena, koji su uz jugoslavenske najrelevantniji, bit će dostupni tek 2020.
Kada se govori o Bleiburgu, neki su skloni sve svesti na odmazdu i ekscesne osvetničke pohode partizana protiv poraženog neprijatelja, kako kažu - riječ je bila o “oholosti pobjednika”, dok drugi, pak, govore o planskoj političkoj likvidaciji Hrvata, kako bi možda izjednačili stvari s Jasenovcem.
- Neupitno se radilo i o činu osvete. Imate poraženog neprijatelja na dlanu i nekažnjeno s njima možete raditi što hoćete. No, taj se čin, imamo nepobitne dokaze u literaturi i dokumentima, poticalo raznim proglasima i govorima nižih, ali i najviših državnih i vojnih dužnosnika. Cilj je bio uništiti što veći broj neprijateljskih vojnika, tzv. domaćih izdajnika, koji su predstavljali potencijalnu opasnost za novi režim. Nije bilo naredbi niti se može govoriti da su cilj bili Hrvati samo zato što su Hrvati. Rekli smo da je tamo bilo i puno pripadnika drugih naroda. Osim toga, na tom je području bilo i mnogo hrvatskih partizana. No, svi oni koji poslijeratna “čišćenja” objašnjavaju samo osvetom, navodeći primjere od najdalje do bliže prošlosti, ili ne razumiju ili, pak, ne žele prihvatiti karakter KP Jugoslavije koja je organizirala i vodila NOV i POJ, nametnuvši svoj monopol.
Jedno od pitanja koje se tu često postavlja jest koliko je J. Broz Tito bio upoznat s tim što se tamo događalo.
- Nepobitno je utvrđeno da je on bio involviran u tamošnje događaje. Znao je za njih i primao izvješća. Brojni dokumenti pokazuju očitu razliku između propisanoga i činjenoga. Čini se da je ostala upitna provedba zapovijedi predsjednika NKOJ-a i vrhovnog zapovjednika NOV-a i PO-a Jugoslavije J. Broza Tita/Vrhovnog štaba NOV-a i PO-a Jugoslavije (primjerice, od 6. prosinca 1944. da “sa svim zarobljenicima ima [se] postupati po međunarodnom pravu” i od 14. svibnja 1945. da se poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca”), koje su najvjerojatnije bile samo za “javnu” i “vanjsku” uporabu, a da su tadašnje ozračje i razvoj događaja ostavili dosta slobode i prostora pojedincima na zapovjednim mjestima (zasigurno ne bez znanja najviših vojnih i političkih osoba i ustanova, uključujući i J. Broza Tita), kako bi se što prije obračunali s mnogim protivnicima i neistomišljenicima novog sustava.
Kako biste vi protumačili hrvatski antifašizam i koliko je on zapravo sporan jer je neodvojiv od hrvatskog komunizma?
- To je objektivna nevolja, pogotovo danas. Naravno da je Narodno-oslobodilački pokret bio nedvojbeno antifašistički, ali se sada rado zaboravlja komponenta komunističke revolucije, koja se tijekom postojanja Jugoslavije stalno isticala. Revolucija, kao ključna odrednica komunističke ideologije danas se u pravilu ne spominje. U različitim varijantama koristi se pojam “antifašizam”. No, osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila i antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji najprije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, krila iza borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa su svi neprijatelji i konkurenti progonjeni pod izlikom da su izdajnici i suradnici okupatora.
|
Nakon rata, postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike sve više progoniti zbog kontrarevolucije, to jest kao klasne neprijatelje. Naime, sada se želi istaknuti samo jedna komponenta NOB-a - antifašizam, dok se ova druga - komunistička borba za vlast i sve ono negativno što je ona nosila u sebi - želi zanemariti i umanjiti. NOB u sebi svakako sadrži jaku i na početku rata dominantnu antifašističku crtu, odnosno borbu protiv okupatora za oslobođenje zemlje. Borba za preuzimanje vlasti vremenom je postajala sve “ravnopravnija” antifašističkom, odnosno oslobodilačkom karakteru NOB-a. Danas je, pak, antifašizam krilatica kojom se treba prekriti i sve ono negativno što je bilo u NOB-u te opravdati i te represije i zločine. Mislim da današnji apologeti NOB-a čine istu pogrešku kao apologeti NDH koji sve ustaške zločine opravdavaju borbom za hrvatsku državu.
Dakle, u svom antifašističkom segmentu NOB je pozitivna tekovina hrvatske povijesti, ali ga kompromitira njegov revolucionarni dio.
- U neku je ruku tako. NOB je apsolutno neosporan u borbi protiv okupacije, ali to ne negira, a još manje ne opravdava zločine koje su partizani počinili krajem rata i u poraću. Ne postoji vaga na koju bismo sada mogli staviti sve ono pozitivno i negativno pa da vidimo gdje preteže. Partizani su se borili protiv jedne monstruozne rasističke ideologije, protiv okupacije, zločina. Konačno, stvarni su i priznati pobjednici Drugog svjetskog rata, dio su Savezničke antifašističke koalicije. Vratili su Hrvatskoj oduzete, odnosno otete teritorije. No, s druge strane donijeli su jedan nakaradni režim koji je također činio zločine i represiju nad ljudima koji su bili na drugoj strani i svima onima koje su smatrali potencijalnom opasnošću za svoju vlast.
Je li u toj represiji bilo sustava?
- Prikupljeni dokumenti mogu pripomoći razjašnjavanju je li riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili, pak, samo o pojavama, kako to mnogi zagovaraju. Mi u knjizi donosimo i mnogo dokumenata iz kojih je razvidno da je bilo i kritika takvog ponašanja, pozivanja na odgovornost i u samom vrhu partije, ali isto tako i bezočnog prikrivanja zločina. Bilo je samovolje, ali i sustavne želje da se vojni, politički i klasni neprijatelj eliminira i učini neučinkovitim. Primjerice, za razumijevanje tih događaja slikovit je dokument koji navodi kako je s partijske konferencije 34. udarne divizije II. Jugoslavenske armije izviješten 5. kolovoza 1945. CK KPH o masovnom ubijanju zarobljenika i civila od strane Karlovačke brigade Franjo Ogulinac - Seljo. Tamo stoji kako se radi o “krupnim propustima”, “nedopustivom ponašanju”, “političkim pogreškama u ponašanju prema zarobljenicima”, a navodi se da su čak pobijeni i civili koji su “izgladnjelim zarobljenicima donosili hranu”. No, nije poznato da je netko za ovaj i slične događaje, o kojima objavljujemo dokumente, snosio odgovornost.
U zadnje se vrijeme često citira predsjednik Stjepan Mesić koji kaže kako su na Bleiburgu stradali mnogi krivci za Jasenovac, dok u Jasenovcu nije bilo krivaca za Bleiburg.
|
Zar uporno prešućivanje i negiranje tragičnih događaja, od kojih mnoge možemo nazvati zločinima, nije neoprostiva uvreda za tisuće i tisuće boraca antifašista, pripadnika NOV-a i PO-a Jugoslavije/Hrvatske, koji su izginuli u uvjerenju da se bore protiv okupatora za oslobođenje, za pravdu i za dobro naroda. No, kod nas je problem da obje zaraćene strane i njihovi sljedbenici još traže ono najdrastičnije kod suprotne strane, a to su za jedne Bleiburg, a druge Jasenovac.
Oni nisu usporedivi, ali su paradigmatički i simbolički međaši. Zagovornici komunističkog svjetonazora u Hrvatskoj, koji se danas nazivaju “antifašistima”, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava “antifašističku” sliku prošlosti. Ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Da bismo bili u stanju osuditi i suditi svaki zločin, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su se današnje hrvatsko društvo i pojedinac sposobni suočiti s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika.
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....