Hrvatska traži da Srbija ukine nadležnost za ratne zločine na području cijele Jugoslavije i osigura prava hrvatskoj manjini te da ta dva uvjeta uđu kao mjerilo pristupnih pregovora s EU - rekao je hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač. Hrvatska tako blokira Srbima otvaranje poglavlja 23. Dakle, reklo bi se, ništa novo na našim prostorima. Nakon naše muke sa Slovencima, mi smo sada taj sindrom “dobrosusjedskih želja i odnosa” prenijeli na Srbiju. Tako da to ima bljutav okus malicioznog balkanskog ponašanja - zašto ne smjestiti Srbima kad su to nama već učinili Slovenci. A možemo!
Hrvatska je obećala, doduše bivša vlast, da neće praviti probleme Srbiji baš zbog nedobronamjernog i nepoštenog iskustva sa Slovenijom. ( Vučić se radovao dolasku HDZ-a na vlast). No ovu vlast možda to ne obvezuje. Hrvatska je članica EU i ima donekle mogućnost stopiranja, dok poput Slovenije ne dobije po prstima. Želimo li to riskirati pa da nam se Srbi smijulje kao i mi Slovencima!? Naime, podsjetimo: o našem ulasku u europsku obitelj nije odlučivala Ljubljana pa tako ni mi nećemo biti ključni čimbenik srbijanskog, ne tako skorog članstva. Podsjetimo, Hrvatska je primljena kada je Angela Merkel na jednom skupu u Bruxellesu podvukla crtu. Slovenci su onda pokušali otezati s ratifikacijom pa im je na Brnik banula tadašnja državna tajnica Hillary Clinton te rekla da Bijela kuća želi pozdraviti Hrvatsku kao članicu 1. srpnja 2013. godine. Sjetimo se, slovenska vlada bila je tada na izdisaju, ali su je reanimirali - zbog ratifikacije.
No, to je naš par rukava. Što je sa Srbima? Oni se moraju suočiti prvenstveno sa svojom budućnošću. Čekaju ih teški i mukotrpni pregovori, a na kraju svega, pa i kad ispregovaraju, kao jureća oštrica giljotine, čeka ih na krivini - Kosovo. Godinama će se njihove novine, javnost i političari natezati s pitanjem: hoćemo li za briselsku kartu morati priznati Kosovo, koje ionako već nezavisno od Srbije živi dobrih 17 godina. A gdje je tek Rusija, pa NATO, a manjine!
Drugo, malo jest, blago rečeno, smiješno, da se Srbija, kao zemlja pokretač svih ratova u bivšoj Jugoslaviji, s ljudima na vlasti koji su tada bili gospodari rata, postavlja kao ultimativni pravosudni arbitar u regiji te svima sudi izigravajući “mali Haag”. Srbija je naime sama sebi dala te ovlasti bez dogovora sa zemljama na koje se to odnosi. Oni tako sebi daju nadležnost da gone one koje su, tijekom ratova, kvalificirali kao srpske neprijatelje. Poprilično je znakovito da time izgravaju neku vrstu moralno-pravne vertikale, one snage koja sređuje uokolo nered prouzročen ratovima, kao da njihove odgovornosti nema, kao da su izvan i iznad toga. Na našim prostorima, nitko se ne može postavljati u poziciju da nekome soli pamet, a teško da Srbija, pogotovo sadašnje vodstvo, Aleksandar Vučić koji se naoružan prešetavao iznad Sarajeva, ili Tomislav Nikolić koji se hvalio svojim ratnim pohodima po Hrvatskoj mogu biti autoriteti koji će uredovati ratne tarume.