Bilo je to tamo negdje koncem devedeset i prve, ili rane devedeset i druge. Hrvatska se borila za opstanak, vodio se grdi rat, a oni sretnici koji su si mogli priuštiti struju i povlasticu da sjede pred TV-om po čitava su popodneva moreni grižnjom savjesti piljili u program koji se zvao 'Za slobodu'. Na teveu je čuku, sjećate se, držao Mladen Trnski, i po sav dan odjeven u maskirni trliš baršunastim baritonom tumačio stanje na bojišnici. S vremena na vrijeme TV sliku bi zakrio žuti titl s popisom gradova u kojima je zračna uzbuna, a mislim da i danas negdje imam VHS Miliusova "Conana" na kojem, zamrznut u vječnom jučer, titl objavljuje uzbunu u Sisku, Županji, Šibeniku i Vinkovcima. U pauzama između Mladena Trnskog i filmova sa Schwarzeneggerom domoljubni je program te devedeset i prve davao muziku, mnogo muzike. Bili su to uglavnom domoljubni spotovi vodećih estradnih grla. Oni koji pamte tu ratnu jesen pamte tako Žanka kako u smokingu stoji na siki u kanjonu Cetine i pjeva "tu Hrvati dišu", baš kao i Đuku Čaića čija se koračnica i nesmiljeno borbeni izraz lica sudarao s upadljivim make upom i uvojcima koje su tete s Prisavlja tako brižno isfenirale. A onda se jednog popodneva u tom ajngemahtesu lakoestradnih "priloga obrani domovine" pojavila jedna gospođa koja se zvala Sanja Trumbić. Sjetite se - to je devedeset i prva, Njemačka je tobož jedina hrvatska saveznica, a Kohl i Genscher po hrvatskoj provinciji dobivaju prestižne ulice. Toj germanofiliji priključila se tako i rečena gospođa Trumbić i otpjevala u oskudnoj opravi pjesmu kojoj je naslov bio "Danke Deutschland". Čak i za dobro okorjele ondašnje hrvatske želuce Trumbićkin je estradno-politički uradak bio malo previše. Lakomislenu, sirotu pjevačicu val je javnog prijezira, ismijavanja i omalovažavanja otpuhao u zaborav, danas je se na njenu nesreću samo po "danke dojčland" sjećamo, a sjećamo je se i zato što je ulizivački song uskoro postao kolokvijalna kovanica: znate već, kad netko nekom neumjereno udvornički zahvaljuje, a vi to prokomentirate "vidi koji danke dojčland". Nama koji se tog doba sjećamo teško je potomstvu opisati taj stid kad se Trumbićka prvi put pojavila na teveu odjevena u volane i otpjevala svoju zahvalnicu. Osobno sam se samo još dvaput u devedesetima tako stidio: prvi put kad se Tuđman pojavio na paradi u bijeloj južnoameričkoj uniformi, i drugi put kad su Dolenčić i Zidić klasike Moderne galerije izveli na aerodrom da "dočekaju" Billa Clintona koji je iz Bosne stizao u kožnoj jakni i blatnim bakandžama.
Jazz pjevačica
Trumbićka i "Danke Deutschland", te Račić i Kraljević u čekaonici na Plesu - to su ta dva svjetla momenta hrvatskog udvorništva, dvije točke na kojima smo se najblistavije približili svojoj pravoj mentalitetnoj vokaciji - vokaciji kolonije. A kad iz današnje perspektive gledam te bisere iz "najboljih godina naših života", onda mi koji put nije jasno jesmo li mi stvarno isti ljudi ili nismo - jesmo li se opametili, promijenili, jesmo li ogrubjeli i postali cinični, ili smo naprosto u tih par godina ispucali sve grebatorske impulse pa nam je duša na mjestu. Kako god bilo, nekako mi se čini da smo se promijenili. Recimo, nekako mi se čini teško zamislivim da netko danas izvadi Sanju Trumbić iz ormara i da joj da otpjeva - danke što? Danke Brisel? Danke Ju Es?
A eto, drugdje se to može dogoditi, i to bogme ne u nekom boratovskom Kazahstanu ili nekoj banana republici nastaloj prekjučer. Novo poglavlje u "danke dojčland" kronici kolonijalog udvorništa ovaj su put ispisali Česi, narod koji se s dosta prava diči kako s jedinom ozbiljnom demokratskoj tradicijom u istočnoj Europi, tako i s tradicijom humora koji nagriza pompu i ljušti smrtne ljudske mane. Uloga češke Sanje Trumbić ovaj je put pripala nikom nego češkoj ministrici obrane Vlasti Parkanovoj, gospođi za čijeg će mandata SAD u Češku instalirati proturaketna postrojenja zbog kojih je trenutno u zavadi pola svijeta. Spomenuta gospođa Parkanova bivša je klupska jazz pjevačica.
Odvraćanje neprijatelja
U povodu Bushova dolaska u Češku odlučila je reaktivirati svoju staru profesiju. Snimila je stoga CD na kojem pjeva melodiju pjesme "Dobar dan, Jurje Gagarine", prorežimske pjesmice kojom se nekad u Češkoj slavilo vodeću zemlju realnog socijalizma. Ministrica Parkanova Bushu je u čast preinačila tekst sovjetske budnice i otpjevala "Dobar dan, zemljo zvijezda i pruga" na istu melodiju. Nakon što je panu Bushu predala svoj glazbeni uradak, Parkanova se našla na meti javne poruge. "Ispali smo najgore ulizice", orilo se češkim tiskom. "Lidove novine" objavile su šaljivi dramolet u kojem CIA Bushu suflira kako su "Česi i dosad neprijatelje odvraćali pjevanjem", a šef opozicije Vlastin je singl u parlamentu opisao kao "vrhunac rektalnog alpinizma", što je metafora koja lako prelazi granice i poprima savršenu razumljivost u većini meni znanih kultura.
Iskreno, kad sam ovog tjedna u novinama čitao o sanja-trumbićevskom uzletu češke gospođe ministra, u jednom sam trenutku mislio da me zafrkavaju, čekao sam da me netko uštipne i kaže mi kako je zapravo riječ o nekom Menzelovu ili Formanovu filmu, a ne o stvarnosti. Nažalost, čini se da je ovaj put ipak riječ o zbilji, a ne o proizvodu svenagrizajuće hašekovske satire. Kao da su malo naprednija slavenska braća odlučila sve po spisku i katalogu reprizirati svaku iz antologijskog izbora naših hrvatskih budalaština. Česi su, eto, za ministricu obrane izabrali Sanju Trumbić, Slovenci mašu tisućljetnim povijesnim pravom i historijskim dugom, a Poljaci na vlasti imaju ona dva blizanca talibana koji Krista misle proglasiti poljskim kraljem, a za Kafku i Goethea drže da bi mogli načađiti djevičanski bijele učeničke dušice. Dodate li još one mađarske skinhede koji u Pešti repriziraju splitske mitinge, evo ti ispada da smo bili generator trenda. Punk, novi val i nogometno huliganstvo možda smo uvezli sa Zapada sa zakašnjenjem, ali zato smo sad brajko bili stjegonoše, i svi nas imitiraju. E, Česi - od svih smo ovo očekivali, ali od vas ne. Uvijek ste se znali sprdati s bahatim autoritetom, nijedna titula i uniforma ne postoji a da nije u češkoj satiri izvrgnuta ruglu, pa je čak i uniforma željezničkog prometnika za Čehe bila dovoljno uniforma da je se filmski ismije. Rugali ste se lijepo s odorama, činovima, zastavama i službenim pečatima, sve dok croonerica Vlasta nije otpjevala Star spangled banner i cijelu jednu kulturnu tradiciju prevrnula kao sič vode.
Jurica Pavičić
Jazz pjevačica
Trumbićka i "Danke Deutschland", te Račić i Kraljević u čekaonici na Plesu - to su ta dva svjetla momenta hrvatskog udvorništva, dvije točke na kojima smo se najblistavije približili svojoj pravoj mentalitetnoj vokaciji - vokaciji kolonije. A kad iz današnje perspektive gledam te bisere iz "najboljih godina naših života", onda mi koji put nije jasno jesmo li mi stvarno isti ljudi ili nismo - jesmo li se opametili, promijenili, jesmo li ogrubjeli i postali cinični, ili smo naprosto u tih par godina ispucali sve grebatorske impulse pa nam je duša na mjestu. Kako god bilo, nekako mi se čini da smo se promijenili. Recimo, nekako mi se čini teško zamislivim da netko danas izvadi Sanju Trumbić iz ormara i da joj da otpjeva - danke što? Danke Brisel? Danke Ju Es?
A eto, drugdje se to može dogoditi, i to bogme ne u nekom boratovskom Kazahstanu ili nekoj banana republici nastaloj prekjučer. Novo poglavlje u "danke dojčland" kronici kolonijalog udvorništa ovaj su put ispisali Česi, narod koji se s dosta prava diči kako s jedinom ozbiljnom demokratskoj tradicijom u istočnoj Europi, tako i s tradicijom humora koji nagriza pompu i ljušti smrtne ljudske mane. Uloga češke Sanje Trumbić ovaj je put pripala nikom nego češkoj ministrici obrane Vlasti Parkanovoj, gospođi za čijeg će mandata SAD u Češku instalirati proturaketna postrojenja zbog kojih je trenutno u zavadi pola svijeta. Spomenuta gospođa Parkanova bivša je klupska jazz pjevačica.
Odvraćanje neprijatelja
U povodu Bushova dolaska u Češku odlučila je reaktivirati svoju staru profesiju. Snimila je stoga CD na kojem pjeva melodiju pjesme "Dobar dan, Jurje Gagarine", prorežimske pjesmice kojom se nekad u Češkoj slavilo vodeću zemlju realnog socijalizma. Ministrica Parkanova Bushu je u čast preinačila tekst sovjetske budnice i otpjevala "Dobar dan, zemljo zvijezda i pruga" na istu melodiju. Nakon što je panu Bushu predala svoj glazbeni uradak, Parkanova se našla na meti javne poruge. "Ispali smo najgore ulizice", orilo se češkim tiskom. "Lidove novine" objavile su šaljivi dramolet u kojem CIA Bushu suflira kako su "Česi i dosad neprijatelje odvraćali pjevanjem", a šef opozicije Vlastin je singl u parlamentu opisao kao "vrhunac rektalnog alpinizma", što je metafora koja lako prelazi granice i poprima savršenu razumljivost u većini meni znanih kultura.
Iskreno, kad sam ovog tjedna u novinama čitao o sanja-trumbićevskom uzletu češke gospođe ministra, u jednom sam trenutku mislio da me zafrkavaju, čekao sam da me netko uštipne i kaže mi kako je zapravo riječ o nekom Menzelovu ili Formanovu filmu, a ne o stvarnosti. Nažalost, čini se da je ovaj put ipak riječ o zbilji, a ne o proizvodu svenagrizajuće hašekovske satire. Kao da su malo naprednija slavenska braća odlučila sve po spisku i katalogu reprizirati svaku iz antologijskog izbora naših hrvatskih budalaština. Česi su, eto, za ministricu obrane izabrali Sanju Trumbić, Slovenci mašu tisućljetnim povijesnim pravom i historijskim dugom, a Poljaci na vlasti imaju ona dva blizanca talibana koji Krista misle proglasiti poljskim kraljem, a za Kafku i Goethea drže da bi mogli načađiti djevičanski bijele učeničke dušice. Dodate li još one mađarske skinhede koji u Pešti repriziraju splitske mitinge, evo ti ispada da smo bili generator trenda. Punk, novi val i nogometno huliganstvo možda smo uvezli sa Zapada sa zakašnjenjem, ali zato smo sad brajko bili stjegonoše, i svi nas imitiraju. E, Česi - od svih smo ovo očekivali, ali od vas ne. Uvijek ste se znali sprdati s bahatim autoritetom, nijedna titula i uniforma ne postoji a da nije u češkoj satiri izvrgnuta ruglu, pa je čak i uniforma željezničkog prometnika za Čehe bila dovoljno uniforma da je se filmski ismije. Rugali ste se lijepo s odorama, činovima, zastavama i službenim pečatima, sve dok croonerica Vlasta nije otpjevala Star spangled banner i cijelu jednu kulturnu tradiciju prevrnula kao sič vode.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....