Pola je stoljeća prošlo otkako je
Domenico Modugno šlagerom "Nel blu dipinto di blu" (U plavetnilu obojen u plavo, u nas, ne zna se zašto, prevedenome: Plavo obojeno plavim) pobijedio na Sanremskom festivalu - i od tada talijanska zabavna muzika nije više bila ista.
Naravno, Modugno i njegov svjetski hit (poznatiji po pripjevu: Volare, oh oh!) nisu pali s nebesa. Puljiški kantautor je, naprosto, na talijanskoj estradi prvi i istodobno najsnažnije uspio uhvatiti dah novog vremena koji je popularnu glazbu iskrenuo kao rukavicu.
Hrvatski privjesak
estrada u pedesetima
bila privjesak i kopija talijanske estrade. Po uzoru na festival u Sanremu nastao je Zagrebački festival, pa
još sličniji Opatijski
festival, a
na splitskim Melodijama Jadrana
pobjeđivali
su i gosti iz Italije
U pedesete godine prošlog stoljeća ta je glazba uplovila zapravo ista kakva je bila i stotinjak godina ranije, ili barem od 1860. kada je lansiran prvi svjetski megahit, Yradierova "La paloma", koju su već iste godine svirali plesni orkestri po svemu "civiliziranom" svijetu, iako još nije bilo ni radija, ni gramofona, ni You Tubea, samo notni papir - i novine. Upravo su glasila, tada još samo u tiskanom mediju, mogla rastrubiti žalovitu priču kako je austrijskog cara brat, nadvojvoda
Maksimilijan, kratkotrajni marionetski meksički car, ulovljen u civilu dok je bježao pred trupama ustavnoga meksičkog predsjednika
Benita
Juareza, stoga osuđen na smrt kao špijun, kao posljednju želju prije strijeljanja u Queretaru zatražio, i ishodio, da mu mariachi odkriješte posljednji put tu jeftinu i prijamčivu habaneru. Tulili su je zatim tenori i tenorini svega svijeta, čak i poneki bariton (
Ivo Robić, na primjer: "Moj brod, kad je pošô u dalek južni kraj…") - a po istoj špranci su se desetljećima proizvodile pjesme i pjesmuljci, nešto ritmiziraniji otkako je na plesališta prodro jazz (američka mornarica raznijela ga je po svijetu, sve do Splita, gdje se infiltrirao i u
Tijardovićev "Spli'ski akvarel" - parabola civilizacije od afričke prašume preko Amerike do takoreći Tijarice).
Možda to sve ne bi bilo uopće zanimljivo za našu publiku, da i hrvatska estrada u ta doba - a u pedesetima više nego ikada prije ili poslije - nije bila privjesak i kopija talijanske estrade. Po uzoru na festival u Sanremu, koji je bio potreba i proizvod talijanske diskografske industrije, nastao je Zagrebački festival, pa još sličniji Opatijski festival, a u Splitu su Melodije Jadrana (prerani pokušaj uklapanja u ono što će tek mnogo kasnije postati World Music) midemovci pretvorili u još sanremastiju priredbu, na kojoj su i pobjeđivali gosti iz Italije, ne samo Sergio Endrigo (ipak iz Pule) nego i Claudio Villa, jedan od posljednjih estradnih tenorina (preskočimo li Marka Novosela i osobito Mirka Cetinskoga). Ono što je Tereza Kesovija zazivala "O nono, nono, nono, dobri moj nono…" u Villinoj verziji je zvučalo "Vorrei tornare indietro per un momento" (Htio bih se vratiti nazad načas) - što bi moglo biti geslo te retro(gardne) glazbene produkcije.
Sanremo i 'Patkice'
Hrvatska je tako prilježno slijedila talijanske stope u toj djelatnosti, da je i gorku talijansku satiru pretakala u pobožnu ikonu. Eklatantan primjer je sanremska pobjednica "Papaveri e papere" (pjevao ju je i Beniamino Gigli), u pjesmuljak umotana gorka ironija na račun režima ("alti papaveri" su žargonski naziv za visoke dužnosnike, a "papere" su u žargonu nespretne pogreške, od kojih sada na primjer živi televizijska emisija "Paperissima"). U nas je to postala dječja pjesmica "Patkice i makovi" (pjevao ju je, ako dobro pamtim, Slaven Smodlaka), "alti papaveri" prevedeni su doslovce kao makovi (i tako su postali, posve nenamjerno, farsična replika Miškininih tragičnih "Crvenih makova"), "papera" je ostala bukvalna "patkica", pa se to vrtjelo po Radio Zagrebu i pjevalo po svim dječjim vrtićima, dok ih napokon nije potisnuo domaći (i pomalo hrvatski okrutan) "Zeko i potočić".
Dobro, nije ni u nas sva estradna glazba u ta doba lila suze, Stjepan Stanić je unio ironiju ("Kauboj Jimmy prerijska je sila…"), pa je i u Opatiji 1957. pobijedila sličica iz života "Moja mala djevojčica" (i ta poznatija po pripjevu "Tata, kupi mi auto!"). Ipak, Modugno je značio preokret - dakako i za nas. Zapravo i za njega samoga.
Već prije nego je "Volare" pobijedio u Sanremu i ukrcao se na prvo mjesto hitova u Sjedinjenim Državama (kao prvi i jedini talijanski proizvod ) Domenico Modugno je već lansirao nekoliko svojih izvrsnih skladbi ("La donna riccia", "Lu pisci spada"), pa čak i jedno remek djelo ("Vecchio frac", koji će tek naknadno postati hit) - ali nije polučio ni približno takav odjek kao "Nel blu dipinto di blu".
'O sole mio' na nov način
Razlog se čini očitim: to je prva pjesma koju Modugno nije samo otpjevao uz gitaru, nego ju je interpretirao, i rukama i tijelom (gitaru nije smio imati u Sanremu, na svoju nevolju i sreću). Kao glazbenik on je bio amater, ali profesionalno je bio glumac, obrazovan u istoj Eksperimentalnoj školi koja je iznjedrila interprete u talijanskim oscarovcima. Preokret je bio baš u tome - Modugno je, instinktivno, napravio prvi videoclip, vizualnu prezentaciju teksta i glazbe, neku vrstu suvremenoga Gesamtkunstwerka. Dakako da je to bilo tehnički savršeno primitivno, prilagođeno pozornici - ali zahvaljujući televiziji taj uradak je ne samo "probio rampu" nego i prodro u svijet.
Na drugoj strani Atlantika to isto je učinio Elvis Presley, koji nije revolucionirao estradnu ponudu toliko svojim glasom, a kamoli kompozicijama (njemu je izvrsno poslužila i Di Capuina ekološka napolitanska kancona "O sole mio", pretvorena u udvarački mijauk "It's now or never"), koliko gibanjem kukova po uzoru na Josephinu Baker. Publika XX stoljeća je zahtijevala svoj Gesamtkunstwerk (daleko laganiji i daleko kraći nego je to mogao i zamisliti tvorac tog pojma Richard Wagner): dakle ono što se kasnije nazvalo happening.
Sama izvedba nije više bila dovoljna za doživljaj, za nj je trebao događaj, što silniji, kadar "baciti u trans". Publika je, zapravo, samo čekala i čeznula da je netko baci u trans, da je drogira zvukom, ritmom, pokretom, možda i svjetlima. Trebalo je samo naslutiti tu potrebu.
Svaki novitet se tako mogao doimati revolucionarnim. Gilbert Becaud, kultiviran i decentan francuski šansonjer, manje inovativan od Jacquesa Brela a kamoli od Georgesa Brassensa (s kojima je činio 3B nakon Aznavourova A), već je samom bojom svoga glasa znao raspomamiti mlade cure: razorile su parišku Olympiju na njegovu prvom koncertu ondje u mitskim pedesetima, priskrbivši mu naziv "Mr. 10.000 Volts" (Gospodin 10.000 volta), kao da je bio na struji visokog napona, a ne na akustičnoj gitari. Netom je struja zaista doprla u gitare, bilo je dovoljno da četiri uredno očešljana mladića nešto duljih kosa (odmah prozvani "čupavcima") otpjevaju mekušnim falsetom svojih nekoliko pjesmuljaka, pa da histerija postane univerzalna (poznati su kao "The Beatles").
Današnja buka
Becaud, Modugno, Presley, The Beatles - svi su oni, komad po komad, otkrivali arhitekturu audiovizualnoga, glazbenoscenskog happeninga. Danas to već zna i svaka estradna šuša (nije bilo bez vraga što se na Madonninoj posljednjoj turneji daleko više pripovijedalo o raspelu nego o pjevu), pa se vrijedi sjetiti prvih koji su to otkrivali prije pedesetak godina.
Čini se neostvarivim zadatkom današnjemu mladom potrošaču objasniti kako je bilo moguće da Becaud, Presley, pa i Beatlesi, budu shvaćeni kao razarači, kako je Modugno sebi i generaciji koja ga je slijedila priskrbio naziv "urlatora". Čini se lakšim shvatiti da je Gluck bio revolucionar (ako ste slušali njegovu glazbu, a osobito njegove odjeke u Mozartovu djelu, znat ćete na što mislim).
U međuvremenu našim je ušesima projahao punk, a današnji srednjoškolci teško mogu razumjeti da je i to nekada bila revolucija.
Utješna je i zastrašujuća činjenica da će i današnja meni posve neprepoznatljiva buka za pedesetak godina biti zastarjela lirika, podobna za bake i djedove. Sva sreća da neću čuti što će onda biti normalno.
Dok preslušavam Modugnov klasik "Volare" iz 1958., zaboravljam da u ono davno doba nisam znao ni "a" od talijanskog. S nekoliko godina nisam znao ni hrvatski. Pa ipak, iz sve snage derao sam se refren te pjesme: "Volare (letjeti) - cantare (pjevati) oh! oh!"
Još nisam imao ni tranzistor. Crno-bijeli TV prijemnik u cijelom je kvartu imala samo mesarica. Možda sam tako ugledao Domenica Modugna u ono sveto vrijeme kada je Sanremo, gradić na zapadnoj talijanskoj obali, bio sinonim ne samo za muzički festival nego i za bogat i sretan Zapad. Nisam ni primjećivao da su mnogi dečki i muževi na prijelazu iz 50-ih u 60-e puštali brkove po uzoru na tog pjevača. I onda ih skrivali ispod vozačke kacige na mopedu. Budući naš "fićo" (Fiat 600) tek se spremao prijeći granicu. Bio je, doista, rijedak i u našem ga je kvartu vozio samo novinski fotoreporter Drago Lipić.
Šlager "Volare" ide mi kao cijepna podloga pod te davne slike. S njime je na rođendane došla majoneza i hula-hup - izumljen iste 1958. Vidim fotke na kojima smo se ko klinci slikali s hula-hupom oko struka i čujem Modugna.
Granata i Modugno
Kratko sam se dvoumio oko slavne "Marine" u izvedbi Rocca Granate, a onda jednostavno shvatio da je "Volare" mnogo jednostavnija, i da baš ta pjesma dolazi iz velikog zelenog oka još većeg radija na ultrapasnoj polici lokalne birtije u kojoj pijemo malinovec i jedemo perec. Ta pjesma šušti ko nekoć šuškavac sve do danas s onim uvodnim taktovima glasovira koji se na parove zbroj takmiči s gudačima uvjerljivo dočaravajući iznenadni zapuh vjetra. Zvuči mi gotovo nestvarno da se Mimmo - kako Italija familijarno zove Domenica Modugna - poveo za stvarnošću, za stvarnom olujom u skladanju uvodnih taktova te svoje slavne pjesme. I samo je tako stvorio kanconu koja je do danas prodana u više od 32 milijuna primjeraka, pa po popularnosti među svim talijanskim pjesmama zaostaje samo za jednom ("O sole mio"). Ili tako, barem, svjedoči njegova udovica Franca Gandolfi u povodu tog velikog, polustoljetnog jubileja popularne kulture, koji nama i ovdje nije manji od Robićeva svjetskog uspjeha sa šlagerom "Morgen". Obje pjesme, svakako, opisuju te nesretne 50-e i kopnjenje ratnih snjegova, kao i želju tadašnje omladine za boljim životom i ljubavi.
Tekstopisac i Chagall
Dovoljno im je dodati Robićev skladateljski evergrin na tekst Marija Kinela "Samo jednom se ljubi". Modugno je sjedio za klavirom do prozora svoje kuće, ispričala je njegova udovica talijanskim novinarima. Pred sobom je imao radnu verziju teksta pjesme koju je skladao.
Njegov tekstopisac zvao se Franco Migliacci i do tada nije pisao pjesme za zabavnu glazbu. Baš kao što Modugno nije odveć skladao. Dvojicu mladih ljudi zbližio je san, ali ne san o stvaranju kancona, nego san o glumi na filmskom platnu. Posjećivali su rimski Eksperimentalni centar kinematografije .
Početnik tekstopisac krenuo je u pisanje stihova od reprodukcija na vlastitim zidovima. A bile su to reprodukcije originalnih slika Marca Chagalla koje, usudio bih se reći, upravo vise u Klovićevim dvorima. Otud Migliacciju početni dvostih koji je ponudio prijatelju: "U plavom obojen plavim, letio sam nebom plavim". U djelu velikog slikara postoji ne samo "plavo u plavom" nego i gotovo ikonična pozicija lebdećih-letećih ljubavnika. Ljubav je ona snaga koja mladima daje krila za let, smatrao je Chagall, a preuzeo Migliacci. To je bila početna zamisao s kojom su Talijani započeli posao. I samo jedna od zapisanih varijanti šlagera "Volare" koji se u početku zvao "San u plavom".
Išla je ovako: "Jučer sam sanj'o najljepši san - zato što sam si pobojao ruke i lice plavim, a zatim sam poput lista papira ponesen jakim vjetrom - stao letjeti beskrajnim nebom". Umjesto danas proslavljenog i već citiranog refrena stajao je drugi: "Bio sam obojan plavim..." Možda sve ovo nije važno, niti je umjesno naširoko pričati o tekstu šlagera koji smo pjevušili ne znajući mu smisao. Njegova je melodija, napokon, sretno poživjela bez svakog i ikakvog smisla, kao sam nepoznati jezik. ( Željko Ivanjek)
Iz Rima Inoslav Bešker
Naravno, Modugno i njegov svjetski hit (poznatiji po pripjevu: Volare, oh oh!) nisu pali s nebesa. Puljiški kantautor je, naprosto, na talijanskoj estradi prvi i istodobno najsnažnije uspio uhvatiti dah novog vremena koji je popularnu glazbu iskrenuo kao rukavicu.
Hrvatski privjesak
estrada u pedesetima
bila privjesak i kopija talijanske estrade. Po uzoru na festival u Sanremu nastao je Zagrebački festival, pa
još sličniji Opatijski
festival, a
na splitskim Melodijama Jadrana
pobjeđivali
su i gosti iz Italije
|
Hrvatska je
|
Možda to sve ne bi bilo uopće zanimljivo za našu publiku, da i hrvatska estrada u ta doba - a u pedesetima više nego ikada prije ili poslije - nije bila privjesak i kopija talijanske estrade. Po uzoru na festival u Sanremu, koji je bio potreba i proizvod talijanske diskografske industrije, nastao je Zagrebački festival, pa još sličniji Opatijski festival, a u Splitu su Melodije Jadrana (prerani pokušaj uklapanja u ono što će tek mnogo kasnije postati World Music) midemovci pretvorili u još sanremastiju priredbu, na kojoj su i pobjeđivali gosti iz Italije, ne samo Sergio Endrigo (ipak iz Pule) nego i Claudio Villa, jedan od posljednjih estradnih tenorina (preskočimo li Marka Novosela i osobito Mirka Cetinskoga). Ono što je Tereza Kesovija zazivala "O nono, nono, nono, dobri moj nono…" u Villinoj verziji je zvučalo "Vorrei tornare indietro per un momento" (Htio bih se vratiti nazad načas) - što bi moglo biti geslo te retro(gardne) glazbene produkcije.
Sanremo i 'Patkice'
Hrvatska je tako prilježno slijedila talijanske stope u toj djelatnosti, da je i gorku talijansku satiru pretakala u pobožnu ikonu. Eklatantan primjer je sanremska pobjednica "Papaveri e papere" (pjevao ju je i Beniamino Gigli), u pjesmuljak umotana gorka ironija na račun režima ("alti papaveri" su žargonski naziv za visoke dužnosnike, a "papere" su u žargonu nespretne pogreške, od kojih sada na primjer živi televizijska emisija "Paperissima"). U nas je to postala dječja pjesmica "Patkice i makovi" (pjevao ju je, ako dobro pamtim, Slaven Smodlaka), "alti papaveri" prevedeni su doslovce kao makovi (i tako su postali, posve nenamjerno, farsična replika Miškininih tragičnih "Crvenih makova"), "papera" je ostala bukvalna "patkica", pa se to vrtjelo po Radio Zagrebu i pjevalo po svim dječjim vrtićima, dok ih napokon nije potisnuo domaći (i pomalo hrvatski okrutan) "Zeko i potočić".
Dobro, nije ni u nas sva estradna glazba u ta doba lila suze, Stjepan Stanić je unio ironiju ("Kauboj Jimmy prerijska je sila…"), pa je i u Opatiji 1957. pobijedila sličica iz života "Moja mala djevojčica" (i ta poznatija po pripjevu "Tata, kupi mi auto!"). Ipak, Modugno je značio preokret - dakako i za nas. Zapravo i za njega samoga.
| Domenico Modugno i Dalida
|
Sergio Endrigo pobjeđivao je u Splitu |
 |
 |
Već prije nego je "Volare" pobijedio u Sanremu i ukrcao se na prvo mjesto hitova u Sjedinjenim Državama (kao prvi i jedini talijanski proizvod ) Domenico Modugno je već lansirao nekoliko svojih izvrsnih skladbi ("La donna riccia", "Lu pisci spada"), pa čak i jedno remek djelo ("Vecchio frac", koji će tek naknadno postati hit) - ali nije polučio ni približno takav odjek kao "Nel blu dipinto di blu".
'O sole mio' na nov način
Razlog se čini očitim: to je prva pjesma koju Modugno nije samo otpjevao uz gitaru, nego ju je interpretirao, i rukama i tijelom (gitaru nije smio imati u Sanremu, na svoju nevolju i sreću). Kao glazbenik on je bio amater, ali profesionalno je bio glumac, obrazovan u istoj Eksperimentalnoj školi koja je iznjedrila interprete u talijanskim oscarovcima. Preokret je bio baš u tome - Modugno je, instinktivno, napravio prvi videoclip, vizualnu prezentaciju teksta i glazbe, neku vrstu suvremenoga Gesamtkunstwerka. Dakako da je to bilo tehnički savršeno primitivno, prilagođeno pozornici - ali zahvaljujući televiziji taj uradak je ne samo "probio rampu" nego i prodro u svijet.
Na drugoj strani Atlantika to isto je učinio Elvis Presley, koji nije revolucionirao estradnu ponudu toliko svojim glasom, a kamoli kompozicijama (njemu je izvrsno poslužila i Di Capuina ekološka napolitanska kancona "O sole mio", pretvorena u udvarački mijauk "It's now or never"), koliko gibanjem kukova po uzoru na Josephinu Baker. Publika XX stoljeća je zahtijevala svoj Gesamtkunstwerk (daleko laganiji i daleko kraći nego je to mogao i zamisliti tvorac tog pojma Richard Wagner): dakle ono što se kasnije nazvalo happening.
Sama izvedba nije više bila dovoljna za doživljaj, za nj je trebao događaj, što silniji, kadar "baciti u trans". Publika je, zapravo, samo čekala i čeznula da je netko baci u trans, da je drogira zvukom, ritmom, pokretom, možda i svjetlima. Trebalo je samo naslutiti tu potrebu.
|
Elvis Presley je na drugoj strani Atlantika učinio isto što i Modugno
|
Claudia Villa, jedan od posljednjih estradnih tenora |
 |
 |
Svaki novitet se tako mogao doimati revolucionarnim. Gilbert Becaud, kultiviran i decentan francuski šansonjer, manje inovativan od Jacquesa Brela a kamoli od Georgesa Brassensa (s kojima je činio 3B nakon Aznavourova A), već je samom bojom svoga glasa znao raspomamiti mlade cure: razorile su parišku Olympiju na njegovu prvom koncertu ondje u mitskim pedesetima, priskrbivši mu naziv "Mr. 10.000 Volts" (Gospodin 10.000 volta), kao da je bio na struji visokog napona, a ne na akustičnoj gitari. Netom je struja zaista doprla u gitare, bilo je dovoljno da četiri uredno očešljana mladića nešto duljih kosa (odmah prozvani "čupavcima") otpjevaju mekušnim falsetom svojih nekoliko pjesmuljaka, pa da histerija postane univerzalna (poznati su kao "The Beatles").
Današnja buka
Becaud, Modugno, Presley, The Beatles - svi su oni, komad po komad, otkrivali arhitekturu audiovizualnoga, glazbenoscenskog happeninga. Danas to već zna i svaka estradna šuša (nije bilo bez vraga što se na Madonninoj posljednjoj turneji daleko više pripovijedalo o raspelu nego o pjevu), pa se vrijedi sjetiti prvih koji su to otkrivali prije pedesetak godina.
Čini se neostvarivim zadatkom današnjemu mladom potrošaču objasniti kako je bilo moguće da Becaud, Presley, pa i Beatlesi, budu shvaćeni kao razarači, kako je Modugno sebi i generaciji koja ga je slijedila priskrbio naziv "urlatora". Čini se lakšim shvatiti da je Gluck bio revolucionar (ako ste slušali njegovu glazbu, a osobito njegove odjeke u Mozartovu djelu, znat ćete na što mislim).
U međuvremenu našim je ušesima projahao punk, a današnji srednjoškolci teško mogu razumjeti da je i to nekada bila revolucija.
Utješna je i zastrašujuća činjenica da će i današnja meni posve neprepoznatljiva buka za pedesetak godina biti zastarjela lirika, podobna za bake i djedove. Sva sreća da neću čuti što će onda biti normalno.
Dok preslušavam Modugnov klasik "Volare" iz 1958., zaboravljam da u ono davno doba nisam znao ni "a" od talijanskog. S nekoliko godina nisam znao ni hrvatski. Pa ipak, iz sve snage derao sam se refren te pjesme: "Volare (letjeti) - cantare (pjevati) oh! oh!"
Još nisam imao ni tranzistor. Crno-bijeli TV prijemnik u cijelom je kvartu imala samo mesarica. Možda sam tako ugledao Domenica Modugna u ono sveto vrijeme kada je Sanremo, gradić na zapadnoj talijanskoj obali, bio sinonim ne samo za muzički festival nego i za bogat i sretan Zapad. Nisam ni primjećivao da su mnogi dečki i muževi na prijelazu iz 50-ih u 60-e puštali brkove po uzoru na tog pjevača. I onda ih skrivali ispod vozačke kacige na mopedu. Budući naš "fićo" (Fiat 600) tek se spremao prijeći granicu. Bio je, doista, rijedak i u našem ga je kvartu vozio samo novinski fotoreporter Drago Lipić.
Šlager "Volare" ide mi kao cijepna podloga pod te davne slike. S njime je na rođendane došla majoneza i hula-hup - izumljen iste 1958. Vidim fotke na kojima smo se ko klinci slikali s hula-hupom oko struka i čujem Modugna.
Granata i Modugno
Kratko sam se dvoumio oko slavne "Marine" u izvedbi Rocca Granate, a onda jednostavno shvatio da je "Volare" mnogo jednostavnija, i da baš ta pjesma dolazi iz velikog zelenog oka još većeg radija na ultrapasnoj polici lokalne birtije u kojoj pijemo malinovec i jedemo perec. Ta pjesma šušti ko nekoć šuškavac sve do danas s onim uvodnim taktovima glasovira koji se na parove zbroj takmiči s gudačima uvjerljivo dočaravajući iznenadni zapuh vjetra. Zvuči mi gotovo nestvarno da se Mimmo - kako Italija familijarno zove Domenica Modugna - poveo za stvarnošću, za stvarnom olujom u skladanju uvodnih taktova te svoje slavne pjesme. I samo je tako stvorio kanconu koja je do danas prodana u više od 32 milijuna primjeraka, pa po popularnosti među svim talijanskim pjesmama zaostaje samo za jednom ("O sole mio"). Ili tako, barem, svjedoči njegova udovica Franca Gandolfi u povodu tog velikog, polustoljetnog jubileja popularne kulture, koji nama i ovdje nije manji od Robićeva svjetskog uspjeha sa šlagerom "Morgen". Obje pjesme, svakako, opisuju te nesretne 50-e i kopnjenje ratnih snjegova, kao i želju tadašnje omladine za boljim životom i ljubavi.
Tekstopisac i Chagall
Dovoljno im je dodati Robićev skladateljski evergrin na tekst Marija Kinela "Samo jednom se ljubi". Modugno je sjedio za klavirom do prozora svoje kuće, ispričala je njegova udovica talijanskim novinarima. Pred sobom je imao radnu verziju teksta pjesme koju je skladao.
Njegov tekstopisac zvao se Franco Migliacci i do tada nije pisao pjesme za zabavnu glazbu. Baš kao što Modugno nije odveć skladao. Dvojicu mladih ljudi zbližio je san, ali ne san o stvaranju kancona, nego san o glumi na filmskom platnu. Posjećivali su rimski Eksperimentalni centar kinematografije .
Početnik tekstopisac krenuo je u pisanje stihova od reprodukcija na vlastitim zidovima. A bile su to reprodukcije originalnih slika Marca Chagalla koje, usudio bih se reći, upravo vise u Klovićevim dvorima. Otud Migliacciju početni dvostih koji je ponudio prijatelju: "U plavom obojen plavim, letio sam nebom plavim". U djelu velikog slikara postoji ne samo "plavo u plavom" nego i gotovo ikonična pozicija lebdećih-letećih ljubavnika. Ljubav je ona snaga koja mladima daje krila za let, smatrao je Chagall, a preuzeo Migliacci. To je bila početna zamisao s kojom su Talijani započeli posao. I samo jedna od zapisanih varijanti šlagera "Volare" koji se u početku zvao "San u plavom".
Išla je ovako: "Jučer sam sanj'o najljepši san - zato što sam si pobojao ruke i lice plavim, a zatim sam poput lista papira ponesen jakim vjetrom - stao letjeti beskrajnim nebom". Umjesto danas proslavljenog i već citiranog refrena stajao je drugi: "Bio sam obojan plavim..." Možda sve ovo nije važno, niti je umjesno naširoko pričati o tekstu šlagera koji smo pjevušili ne znajući mu smisao. Njegova je melodija, napokon, sretno poživjela bez svakog i ikakvog smisla, kao sam nepoznati jezik. ( Željko Ivanjek)
|
Glazba nastala u oluji
|
Iz Rima Inoslav Bešker