Vozilo političara je i stvar kulture i tradicije

Jedan stari diplomat u Bruxellesu, s dugogodišnjim iskustvom još iz Ženeve i New Yorka, ispričao mi je svojedobno kako u sjedištu UN-a znaju koliko je jedna država siromašna. “Što je veći auto ili limuzina kojom se vozi njihov ambasador, to je siromašnija država iz koje on dolazi.” Ne znam je li to samo diplomatska anegdota, ali taj me poznanik uvjerava da i osobno zna kako su se mnoge misije pri UN-u u New Yorku zaduživale da bi unajmile veće limuzine ne bi li ostavile dobar dojam. On smatra da je to kompleks i proporučuje mi da i u Bruxellesu usporedim političare iz skandinavskih država i one iz južne Europe, a o balkanskima da i ne govorimo.

I doista, političari i diplomati iz južne i jugoistočne Europe voze veće automobile nego oni iz sjeverne. No to je više stvar kulture, ekološke osviještenosti, političke senzibilnosti nego same štednje. Mnogim visokopozicioniranim političarima u Europi nije problem koristiti javni prijevoz, pa čak i u Bruxellesu. U Nizozemskoj vladini ministri i dalje često na posao idu biciklom. U Danskoj čak 63 posto zastupnika parlamenta ide na posao biciklom.

U Švedskoj smo se tijekom jednog boravka s grupom novinara iz Bruxellesa uvjerili da i premijer i ministri znaju bez tjelesnih čuvara pješačiti gradom. To je stvar njihove kulture i tradicije, od koje ne žele odustati iako je ta mirna i sigurna Švedska imala dva najveća politička ubojstva u modernoj Europi. Ubijeni su im predsjednik Olof Palme i ministrica vanjskih poslova Anna Lindh.

- Nismo dopustili ni da nam te tragedije promijene stil života - rekao nam je jedan švedski političar.

Premijer Finske nam je opisao kako on, u Helsinkiju, kad god treba održati govor u parlamentu, iz sjedišta vlade ide pješice. Bivši belgijski premijer Verhofstadt prije nekoliko je godina vozio bicikl uz park, bez tjelesnih čuvara, naravno. Kad ga je udario auto, pao je i slomio lakat. I bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi znao je biciklom i javnim prijevozom doći na posao.

Ali svi ti visoki europski političari ne žele nikome nametnuti svoje navike. Nije kultura svagdje ista. I sigurnost političara nije u svakoj državi ista. Njima bi vjerojatno bilo simpatično da neki političar na posao dođe i kočijom, iako bi to, primjerice u Bruxellesu, bilo znatno skuplje nego nekim drugim sredstvom. Ali nitko se neće smijati ni jednom prijevoznom sredstvu.

Jednom nizozemskom zastupniku u Europskom parlamentu bilo je čudno kako je kolegama iz istočne Europe, nakon proširenja 2004. godine, bilo smiješno što on na posao dolazi biciklom. Šokirao se kad je čuo da bi nekima od njih to bilo ispod časti. I u samoj Europskoj komisiji svi članovi nemaju iste navike korištenja prijevoznih sredstava. Neki od njih voze aute koji zagađuju okoliš znatno više nego što Komisija preporučuje drugima. Sam Barroso je na to svojedobno odgovorio da “poštuje i slobodu izbora kao jednu od europskih vrijednosti”.