Dražen Budiša opet se, mimo svoje volje, našao u središtu pažnje hrvatske javnosti. Donekle zahvaljujući i autoru ovoga teksta. U utorak oko podne ugledao sam Budišu dok je automobilom prolazio pokraj zgrade Sabora. Pred zastupnikom Markom Turićem rekao mi je kako ide na sastanak u Vladu. Kasnije sam saznao da je Budiša bio na trosatnom ručku kod Sanadera. Nisam smatrao to nekom "važnom viješću" pa sam tek u četvrtak svom glavnom uredniku u telefonskom razgovoru spomenuo tu informaciju. Nakon što su novinari Jutarnjeg tražili izjavu glasnogovornika Vlade Mačeka vezano uz taj ručak, Maček je o tome obavijestio i glavnog urednika Večernjaka Manjkasa. A o čemu se zapravo radi?
Sanader je već prije godinu dana u jednom telefonskom razgovoru predložio Budiši rutinski sastanak i ručak. To se tada nije realiziralo, pa je tek sada, u dogovoru s predsjednicom HSLS-a, došlo do ručka. Međutim, prema mojim informacijama, bez ikakvih konkretnih ponuda i dogovora i bez Sanaderova pokušaja da Budišu prevrbuje i iskoristi u predizborne svrhe.
Budiša, dakle, nije razmišljao o nekakvom povratku na javnu scenu, niti je išta tražio. Međutim, zbog njegove vlastite krutosti, Budišu prati loš glas, a njegovo uporno odbijanje medijskih kontakata samo dodatno dolijeva vatru na loše raspoloženje dijela medija prema njegovoj osobi. Hrvatska javnost uvjerena je da je Budiša političku scenu napustio u znak protesta, umirovljenjem na vlastiti zahtjev, napuštanjem Zagreba i povlačenjem u samotnički život na selu.
No, Budiša sa suprugom živi na svom imanju u jaskanskome kraju jer u Zagrebu više nema stan. Stan koji je imao u zagrebačkom naselju Špansko prodao je kako bi pripomogao trojici netom oženjenih sinova u kupovini stanova za njihove nove obitelji. Na svom imanju Budiša i njegova supruga Nada, po struci agronom, godišnje proizvedu nekoliko tona povrća. To je naprosto način da prikrate vrijeme, a da se ujedno i dalje osjećaju korisnima.
Što se tiče umirovljenja, Budiša nije izabrao mirovinu, nego je umirovljen po sili zakona. Prije petnaest godina, kad se politički angažirao, dao je otkaz u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, pa se na to mjesto više ne može vratiti. Na posljednjim parlamentarnim izborima nije izabran u Sabor, a u tom trenutku imao je 55 godina. Po sili zakona mogao je izabrati ili odlazak na burzu ili prijevremeno umirovljenje. Da je imao godinu manje, još je mogao godinu dana primati plaću, kao i drugi vladini dužnosnici ili pak saborski zastupnici. Ovako, pak, njegovo je umirovljenje doživljeno u dijelu javnosti na zlonamjeran i tendenciozan način. Na isti način na koji je dio javnosti protumačio i zadnji sastanak Sanader - Budiša. U svojim špekulacija na razini wishfull thinkinga, pojedini komentatori već su odabrali Budiši novu poziciju i to na mjestu predsjednika Matice iseljenika.
Svojedobno je Ivica Račan Budiši ponudio mjesto šefa Leksikografskog zavoda, što je Budiša tada odbio. Kako Tomislavu Ladanu dolazi uskoro vrijeme umirovljenja, špekulira se o tome tko će ga naslijediti na tome mjestu, no Budiša sigurno neće. Jedino što bi on mogao prihvatiti, s obzirom na godine, političku poziciju u društvu, ali i životne prilike, moglo bi biti mjesto predsjednika Matice iseljenika, no bez obzira na njegov tvrdi stav prema Haagu, Budišina pozicija u hrvatskoj emigraciji od vremena Franje Tuđmana nije "briljantna". Za to su se svojedobno pobrinuli Tuđman, Manolić i Mesić. Jer, dok je govorom u Švicarskoj Mesić zagovarao podjelu Bosne, te govorio o tome kako je NDH bila dobro rješenje, Budišu su zbog njegova stava prema Bosni u Hrvatskoj proglašavali "ajatolahom". No, Budiša ne može sebi dopustiti, s obzirom na svoju predsjedničku kandidaturu, ali i na sve funkcije koje je obnašao u hrvatskoj vlasti, prihvaćanje neke dužnosti koju bi hrvatska javnost doživjela kao marginalnu.
A mjesto predsjednika Matice iseljenika to zasigurno jest. Pogotovo stoga što bi prihvaćanje takve dužnosti najveći dio javnosti doživio kao stavljanje u službu Sanadera i HDZ-a, a protiv dugoročnog interesa HSLS-a, čiji je Budiša bio predsjednik. Budišu uz to prati zla kob, činjenica da je bio u Račanovoj kolacijskoj Vladi, što je dio javnosti i danas doživljava kao služenje onima koji su ga svojedobno zatvorili.
Dražen Budiša ne nalazi se, kao što mnogi misle, pred hamletovskom dilemom biti ili ne biti, to jest pristati ili ne pristati. Za sada, bez obzira na vlastite "povijesne zasluge" koje i danas jedni uveličavaju, a drugi umanjuju prema vlastitom interesu ili potrebi, on ima samo jedan izbor. Ostati na svome imanju i time sačuvati vlastiti dignitet i dobro mišljenje među onima koji ga još uvijek cijene.
Zvonimir Čičak
Sanader je već prije godinu dana u jednom telefonskom razgovoru predložio Budiši rutinski sastanak i ručak. To se tada nije realiziralo, pa je tek sada, u dogovoru s predsjednicom HSLS-a, došlo do ručka. Međutim, prema mojim informacijama, bez ikakvih konkretnih ponuda i dogovora i bez Sanaderova pokušaja da Budišu prevrbuje i iskoristi u predizborne svrhe.
Budiša, dakle, nije razmišljao o nekakvom povratku na javnu scenu, niti je išta tražio. Međutim, zbog njegove vlastite krutosti, Budišu prati loš glas, a njegovo uporno odbijanje medijskih kontakata samo dodatno dolijeva vatru na loše raspoloženje dijela medija prema njegovoj osobi. Hrvatska javnost uvjerena je da je Budiša političku scenu napustio u znak protesta, umirovljenjem na vlastiti zahtjev, napuštanjem Zagreba i povlačenjem u samotnički život na selu.
No, Budiša sa suprugom živi na svom imanju u jaskanskome kraju jer u Zagrebu više nema stan. Stan koji je imao u zagrebačkom naselju Špansko prodao je kako bi pripomogao trojici netom oženjenih sinova u kupovini stanova za njihove nove obitelji. Na svom imanju Budiša i njegova supruga Nada, po struci agronom, godišnje proizvedu nekoliko tona povrća. To je naprosto način da prikrate vrijeme, a da se ujedno i dalje osjećaju korisnima.
Što se tiče umirovljenja, Budiša nije izabrao mirovinu, nego je umirovljen po sili zakona. Prije petnaest godina, kad se politički angažirao, dao je otkaz u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, pa se na to mjesto više ne može vratiti. Na posljednjim parlamentarnim izborima nije izabran u Sabor, a u tom trenutku imao je 55 godina. Po sili zakona mogao je izabrati ili odlazak na burzu ili prijevremeno umirovljenje. Da je imao godinu manje, još je mogao godinu dana primati plaću, kao i drugi vladini dužnosnici ili pak saborski zastupnici. Ovako, pak, njegovo je umirovljenje doživljeno u dijelu javnosti na zlonamjeran i tendenciozan način. Na isti način na koji je dio javnosti protumačio i zadnji sastanak Sanader - Budiša. U svojim špekulacija na razini wishfull thinkinga, pojedini komentatori već su odabrali Budiši novu poziciju i to na mjestu predsjednika Matice iseljenika.
Svojedobno je Ivica Račan Budiši ponudio mjesto šefa Leksikografskog zavoda, što je Budiša tada odbio. Kako Tomislavu Ladanu dolazi uskoro vrijeme umirovljenja, špekulira se o tome tko će ga naslijediti na tome mjestu, no Budiša sigurno neće. Jedino što bi on mogao prihvatiti, s obzirom na godine, političku poziciju u društvu, ali i životne prilike, moglo bi biti mjesto predsjednika Matice iseljenika, no bez obzira na njegov tvrdi stav prema Haagu, Budišina pozicija u hrvatskoj emigraciji od vremena Franje Tuđmana nije "briljantna". Za to su se svojedobno pobrinuli Tuđman, Manolić i Mesić. Jer, dok je govorom u Švicarskoj Mesić zagovarao podjelu Bosne, te govorio o tome kako je NDH bila dobro rješenje, Budišu su zbog njegova stava prema Bosni u Hrvatskoj proglašavali "ajatolahom". No, Budiša ne može sebi dopustiti, s obzirom na svoju predsjedničku kandidaturu, ali i na sve funkcije koje je obnašao u hrvatskoj vlasti, prihvaćanje neke dužnosti koju bi hrvatska javnost doživjela kao marginalnu.
A mjesto predsjednika Matice iseljenika to zasigurno jest. Pogotovo stoga što bi prihvaćanje takve dužnosti najveći dio javnosti doživio kao stavljanje u službu Sanadera i HDZ-a, a protiv dugoročnog interesa HSLS-a, čiji je Budiša bio predsjednik. Budišu uz to prati zla kob, činjenica da je bio u Račanovoj kolacijskoj Vladi, što je dio javnosti i danas doživljava kao služenje onima koji su ga svojedobno zatvorili.
Dražen Budiša ne nalazi se, kao što mnogi misle, pred hamletovskom dilemom biti ili ne biti, to jest pristati ili ne pristati. Za sada, bez obzira na vlastite "povijesne zasluge" koje i danas jedni uveličavaju, a drugi umanjuju prema vlastitom interesu ili potrebi, on ima samo jedan izbor. Ostati na svome imanju i time sačuvati vlastiti dignitet i dobro mišljenje među onima koji ga još uvijek cijene.
Zvonimir Čičak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....