Postoji ta jedna mala vijest koja se pojavila, a prema kojoj bi stranke do novih izbora mogle ostati bez novca iz proračuna. Ne znači to da bi zastupnici, nego njihovi kolege koji profesionalno rade u strankama ostali bez plaća. Nešto slično kao da je Zoran Milanović, nakon što je 2000. godine otišao iz Ministarstva vanjskih poslova i zaposlio se u SDP-u, ostao bez plaće jer zastupnici koji su sjedili u Saboru u doba kada je on bio zaposlenik stranke nisu odglasali ni za svoje interese.
Evo, sada je odmah mnogima ta ideja super - Zoki bez plaće. Parlamentarne stranke se, naime, kao što znamo, plaćaju iz proračuna, zavisno od broja osvojenih mandata. No, kako je s ovom Vladom sve šeprtljavo, tako je saborski Odbor za Ustav napravio raspored za isplatu strankama samo za prvih pola godine. Isplata u drugom dijelu bila je planirana po novom Zakonu prema kojemu bi se strankama isplatilo manje novaca, i to na temelju poreznih prihoda, a ne kao do sada na temelju proračunskih rashoda. To bi trebalo biti nešto kao poštenija varijanta. I onda se dogodio cijeli niz krivih pretpostavki. Most i HSLS su htjeli da Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe bude donesen u hitnoj proceduri, no Odbor i saborski zastupnici su, računajući na vječnost svojih položaja, odlučili da su zakonskom prijedlogu potrebna dva čitanja. Dva čitanja isto tako imaju smisla, makar se polako upoznaju sa zakonom, a građani nemaju dojam da ih je netko na brzinu smuljao kao komada u ljetnoj noći. Na drugoj jeftinoj cugi.
Ne, sve izgleda ozbiljnije. U raspravi se pojave Stazić i Ivan Šuker, neskriveno se nabacuju uvredama, prezirom i optužbama za diletantizam, časte se komplimentima za prijetvornost, podsjećaju na crne fondove, prošle rasprave, kratku pamet i dugo sjećanje na neprijatelja kada su, tvrde, oni drugi zastupali nešto treće, a sada pak nešto novo, pa se pojavi i netko iz HDSSB-a tko podsjeti na domoljublje, replicira se Glavaševim primjerom, tu negdje bi se javio i Sinčić koji bi napao banke i globalni kapital, da bi na kraju svi glasali za isto - neka se lova dijeli.
Sada su zakasnili. Jednostavno nisu računali na sebe, na vlastitu nesposobnost, loše živce, lomljivost financijskih interesa radi kojih su se uopće i uspjeli dogovoriti da glume zajedništvo, ego koji im trajno remeti moć rasuđivanja i uspjeli su srušiti Vladu i vlastiti mandat do kojega su jedva došli. Kao ono kad igraš nogomet na praznom parkiralištu ljeti i ne ide ti, pa umjesto bilo kuda u teren, ispucaš loptu u prozor na susjednoj zgradi. Ili zapališ vlastitu barku na pučini. Nije da su trebali ostati, ali veći dokaz isključivanja misaonih procesa teško je pronaći. Uglavnom, doveli su se do toga da im istječe vrijeme u kojem imaju pravo na jeftini saborski ručak i putne troškove, a da se nisu pobrinuli od čega će im živjeti stranke. Nešto kao da ih zgrabi sindrom kada ministrica Bernardić pokaže svoju toplu dušu i kaže "neka crknu" ili ministar Hasanbegović uskrati novac civilnoj sceni, s tom razlikom da ovi, zastupnici kratkog mandata, bez novca ostavljaju svoje stranke, ljude koji su im čestitali i nagovarali ih da ih zaposle negdje u javnoj upravi. A čekaju ih izbori. Izbori su im gomile plakata na kojima će Plenković i Brkić stisnutih pesnica poručivati biračima "ti i ja", Milanović i Grbin replicirati sa susjednog plota porukom na svom plakatu "vraćamo se odmah", a Petrov i Sinčić tvrditi "prvi do Pape". Jedino će Ilčić biti miran, on će se zahvaljujući vezama reklamirati kroz crkvene propovijedi. A sve je opet kriv/zaslužan Most.
Podolnjak, genijalno situirani zastupnik s nizom nekretnina u čije ispravno porijeklo sumnja Božo Petrov, šef je saborskog Odbora koji može rasporediti novac i u drugom dijelu godine. Time bi spasio stvar, omogućio bi strankama da pokupe lovu na koju računaju i sretno uplove u kampanju. Ne, neće. Ucjenjuje. Želi da prvo Sabor usvoji promjene Zakona prema kojemu bi se godišnji iznos za stranke limitirao na maksimalnih 48 milijuna kuna. Sabor je trenutno u fazi hibernacije, čeka raspuštanje za petnaestak dana. I stvar možda ne bude izglasana. Tu negdje je trenutak za suze za zastupnike. Ili podsjetnik na one građane koji ne mogu računati na to da će im se pojaviti bilo kakav novac.
A pritom su roditelji. I čeka ih nova školska godina. I obećali su sebi da će svojoj djeci omogućiti normalan život, bez toga da ih upoznaju s pojmovima "skupo je", "sljedeći mjesec" i slično. Ili na studente koji zbog birokracije ostanu bez stipendija. A država im ponudi samo objašnjenje kako je procedura propustila brinuti o njima. I ništa više. Ovi će dobiti novac, makar naknadno. Ali neće primijetiti da im je taj novac došao od roditelja te iste djece. I nije patetično, nego primjereno. Kao podsjetnik da do zastupničkih plaća dolaze bez kvalifikacija i natječaja. I da nisu bolji od posljednjeg neobrazovanog birača koji zaokruži njihovo ime.