Vrlo dobro kuhanje u čarobnom ambijentu

U rovinjskom sam Monteu prvi put jeo prije sedam ili osam godina. Hrana je bila prilično očajna, bezukusna i neopravdano pretenciozna. Mislim da sam o ondašnjoj verziji Montea napisao jednu od zločestijih recenzija otkako se bavim ovim poslom.

Skoro desetljeće kasnije Tjitske i Danijel Đekić, nizozemsko-hrvatski par koji vodi Monte, stvorili su, u uistinu fenomenalnom prostoru ispod glavne rovinjske crkve, jedan od najmaštovitijih i najboljih istarskih restorana.

U Monteu sam ovo proljeće jeo dvaput: jedne neobično hladne travanjske večeri u društvu Ivice Matoševića, i prije tri tjedna, u nedjelju popodne, kada se nakon nekoliko beznadno kišnih dana nad zapadnom Istrom konačno pojavilo sunce.

Monteov gastronomski stil - za kuhinju je odgovoran gospodin Đekić - mogao bi se definirati kao “modernoeuropski”. “Modernoeuropski” je termin što ga britanski kritičari koriste kako bi opisali lokalne i sezonske sastojke propuštene kroz iskustva i postupke suvremenih, internacionalnih stilova kuhanja.

Razočarao jedino biftek

Ovome treba dodati da se u Monteu, i u prezentaciji i u samom kuhanju, trude i uspijevaju biti duhoviti.

Karakterističan je primjer riba u barriqeu: jelo koje se tako zove zapravo je jako fini komad raže u omotaču od hrastovine. Monteovi se meniji sastoje, ako se dobro sjećam, od pet i od sedam sljedova, ali se može naručivati a la carte.

Tartar od tune serviran u ribljoj konzervi (takvo se posluživanje malih ribljih zalogaja već pretvara u trend) ostao mi je u dugom sjećanju, baš kao i riblji barrique.

Ono što Monte definitivno čini drukčijim od velike većine istarskih restorana (ne računajući, naravno, Valsabbion), jesu jela poput 24 sata pečenog odojka koji je bio doista izvanredan: neodoljivo, uzorno hrskava kožica, i slatko meso koje se rastapalo.

Biftek, koji je predstavljao drugu mesnu opciju na samom kraju višesljednog i jako seksi menija, nije, nažalost, osobito uspio. Pretpostavljam da me chef nije htio opteretiti viškom mesa, ispravno rezonirajući da sam već blizu prejedenosti, pa mi je zapravo ispekao goveđi medaljon, koji naprosto nije podsjećao na biftek.

Sred lijepih kamenih kuća

Bilo bi bolje da se odlučio za turnedo, dakle, za malen ali debeo steak.

Osim poigravanja grdobinama, ražama, tunom, škampima, lignjama ili jastogovim medaljonima, koji se svi stavljaju u relativno elaborirane ili originalne kontekste (tuna s crvenim njokima, crni rižoto s lignjom punjenom tartufima), Monte na jelovniku drži i jednu posve bazičnu opciju: ribu s krumpirom iz pećnice za dvoje. Ponekad, u bilo kojem restoranu, poželite pojesti nešto sasvim jednostavno i perfektno ukusno.

Kvaliteta i okus kruha u Monteu toliko su dobri da vas posve neizbježno tjeraju na unos suvišnih kalorija.

Vinska se lista tijekom našeg zadnjeg posjeta upravo bila mijenjala. Monte, uz dobar izbor lokalnih butelja, drži, primjerice, Brundlemayerove rizlinge i veltlince, ponešto Movijinih vina, Antinorijev Tignanello, nekoliko solidnih Bordeauxa, a šampanjac koji se toči na čaše jest temeljni Billecartov brut.

Monte je smješten nekoliko stepenica ispod crkve Sv. Eufemije, među starim, prelijepim kamenim kućama.

Isplati se posjetiti ga

Interijerom dominira bijela boja, a cijeli jedan dio zida zapravo je velika staklena stijena koja se, naravno, može otvoriti.

Monte, u sadašnjem izdanju, doista spada u malu grupu onih istarskih restorana, poput San Rocca ili Pepenera (Valsabbion je, ponavljam, izvan svake konkurencije) koji predstavljaju stvarnu, ozbiljnu gastronomsku atrakciju, do koje se vrijedi voziti nekoliko sati.