Vulkan je u prvom redu otvor (krater) u Zemljinoj kori kroz koji izbijaju lava, piroklastično kamenje, užarene stijene, pepeo i plinovi, a zatim i brdo stvoreno materijalom izbačenim iz kratera. Izraz se koristi i u prenesenu smislu (“sjediti na vulkanu”, “vulkanski temperament” itd.).
Vulkanolozi dijele erupcije na više tipova: islandski (gdje lava izbija iz pukotina u ravnu tlu), havajski (gdje je tlo nešto uzdignutije ali lava mirno teče), strombolski (stalni niz ograničenih erupcija magme i plina), vulkanski (umjerene eksplozije plina i pepela), pelejski (eksplozija vrha vulkana i istjecanje lave i otrovnog plina niz padinu, poput one koja je razorila Mt. Pelée na Martiniqueu 1902.), te plinijski, najgori, poput eksplozije vrha Vezuva 79., sa strahovitim izbacivanjem magme, plinova i pepela sve do stratosfere, što je pomno opisao Plinije mlađi (pa po njemu taj oblik nosi naziv).
“Vulkan” je u hrvatskome posuđenica, internacionalizam deriviran iz latinskoga mitološkog imena “Vulcanus” ili “Volkanos”, čija je etimologija potpuno nejasna (sve dosadašnje pretpostavke su zabačene). Imenom tog boga nazvan je otok Vulcano (u arhipelagu Eolskih ili Liparskih otoka) koji su Grci zvali Therasía i gdje su smatrali da je Hefestova božanska kovačnica. Vulkan na tom otoku bio je u antici aktivniji nego danas. Rimski bog Vulkan, koliko god kasnije bio poistovjećivan s grčkim bogom Hefestom, nije bio kovač nego božanstvo vatre i čuvar od zloduha, dakle bog još špiljske vatre, za razliku od božice domaćeg ognjišta Veste (a žena mu nije Venera/Afrodita, nego Maja, božanstvo zemlje, po kojoj se zove mjesec maj).