ZAGREB - Neraspoloženje zbog krajnje neudobna položaja u kojemu sam se zatekao privezan za sjedalo transportnog dvomotorca što već pola sata urla motorima zakvačen za palubni katapult atomskog nosača aviona CVAN 69 DWIGHT D EISENHOWER nije moglo popraviti ni to što mi je iza leđa dopiralo tiho skičanje dopisnika “Nacionala” Srećka Jurdane.
On nikad ne leti avionom, pa je i ovamo, do Dubrovnika, stigao autom, a pristao je da ga prebace na nosač jedino helikopterom - velikim, sporim marinskim zrakomlatom CH-53 u koji se utrpalo dvadeset novinara koji će pratiti posjet hrvatskog predsjednika Republike i premijera zapovjednom brodu Šeste flote. No, na kopno će nas ipak vraćati Greyhoundom, avionom koji se katapultira s palube, što je zbilja velika fora, jer te ruknu u zrak s ubrzanjem od 7 G!
Princ špijuna
Kako ni sam američki ambasador u Republici Hrvatskoj, William Dale Montgomery, koji je ovamo dopratio državnu delegaciju, predsjednika Mesića i premijera Račana, to nikad prije nije doživio, iako je padobranac i zajebani bivši komandos Zelenih beretki, inzistirao je na toj paradi, pa smo se neočekivano našli u neugodnom položaju, ja napola pridavljen gurtnom, a akrofob Jurdana terminalno prestravljen. Iza mojih leđa tiho je cvilio kao životinjica uhvaćena u zamku. Turbopropelerski motori transportnog aviona urliču, ali Greyhound još ne polijeće, jer jak maestral šiba morsku pjenu preko palube...
Montgomery nikoga nije pitao hoće li ga pratiti u toj pustolovini - kad se s njim u nešto uvališ, to ti je kao rolerkoster, iz kojega ne izlaziš dok vožnja ne završi. Tu su lekciju naučili mnogi balkanski političari u deset godina dok je ordinirao po regiji. Prvo je uredio Bugarsku, zatim je isprašio HDZ. Naposljetku je dao uhititi i izručiti Miloševića. No, u Beogradu stali su Montyju na rep.
Isprva, činilo se da su beogradska čaršija i Montgomery stvoreni jedno za drugo - ona, balkanska špijunska metropola i on, princ špijuna, politički obavještajac s biografijom koja ga je trebala dovesti na sam vrh vašingtonskog zigurata. Tko ih, bre, zavadi - što je pošlo u krivo?
Na državnoj stipendiji
William Dale Montgomery rodio se u Carthagi, varoši od dvanaest tisuća stanovnika na tromeđi Missourija, Kanzasa i Oklahome, toliko zakutnoj da ju je zaobišao čak i Građanski rat što je orgijao u misurijskoj dolini, kuda je prošla Shermanova konjica.
Bit će da Montyjeva familija nije bila tako siromašna, ili je već bio na državnoj stipendiji, kad su ga poslali da studira na Istočnoj obali, u prilično finom provincijskom Lewisburgu, na skupi Bucknell College, koji se, doduše, nalazi u središnjoj Pennsylvaniji, podalje od velikih gradova. Isti je faks završio glasoviti američki pisac Philip Roth, a valjda najbolji japanski učenik bio je potonji predsjednik multinacionalne kompanije “Sony”.
Kad je 1967. diplomirao i dobio poziv u vojsku, Bill Montgomery nije pao u šezdesetosmaški amok, raspleo duge kose, zapalio objavu i zbrisao u Kanadu, nego se, naprotiv, prijavio u Zelene beretke, poput Roberta de Nira u “Lovcima na jelenove”. Sad njegov život dobiva definitivnu putanju, na kojoj će ostati do danas, iako se o tome, zapravo, malo može pozdano doznati, jer su sve referencije te njegove ratne i paradiplomatske karijere pažljivo izbrisane iz javnih izvora.
Zna se samo ono što je rekao u jednom intervjuu (Igoru Alborghettiju u “Globusu”) i ono što sadrži službeni curriculum vitae koji je State Depertment poslao Kongresu u sklopu procedure potvrde na njegov prvi ambasadorski položaj u veleposlanstvu u Sofiji. To je službeni dokument, pa ga vlast ne smije krivotvoriti radi “maskirovke”.
Ulazak u State Department
Odlikovani veteran s diplomom ekonomije s baknelskog koledža, on 1970. naizgled neočekivano napušta vojsku, pa zatim iz njegove biografije nestaju dvije godine.
Iduće dvije proveo je na postdiplomskom studiju na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, gdje će 1974. magistrirati vanjsku trgovinu, pa ga primaju u State Department i odmah imenuju za ekonomskog atašea u Beogradu.
Kad je kao tridesetogodišnjak stigao u Beograd, diplomatski važan punkt između Istoka i Zapada, gdje su se tada stvarale karijere, naišao je ondje na čovjeka koji će ga poslije lansirati u najvišu orbitu. Naime, 1977. predsjednik Carter imenuje ambasadorom u Jugoslaviji Lawrencea Eagleburgera, šefa kabineta prethodnog državnog sekretara dr. Henryja Kissingera.
Trgovački ataše u Moskvi
Kad su Carterovi demokrati osvojili Bijelu kuću, malo su počistili State Deparmnet od najgrđih republikanaca poput Larryja, pa su ga poslali na Balkan, lontano dai occhi, lontano dai cuore, daleko od očiju, daleko od srca. No, Eagleburger će se lijepo snaći, a kad se vrati u Ameriku, te napusti državnu službu, ući će kod dr. Kissingera u savjetodavnu tvrtku “Kissinger Associates”, a poslije, kad predsjednikom postane bivši direktor CIA-e George Bush stariji, postati njegov ministar vanjskih poslova. Veza koju je Monty, mladi operativac, tada uspostavio s Larryjem, diplomatom i političarom u usponu, pokazat će se poslije ključnom za njegovu karijeru.
Sada, međutim, nakon runde u Beogradu, predvidivo napreduje u Moskvu, gdje će ostati dvije ture, kao “trgovački ataše”, prijelomnih osamdesetih, dok ondje neviđeno kuha, počinje glasnost… No, bit će da mu se “cover” malo pohabao iza željezne zavjese, pa su ga fijuknuli u Afriku, sad već kao zamjenika šefa misije, u Dar es Salaam, glavni grad Tanzanije. Mora da mu je glavni posao bio u susjednom Zimbabveu, bivšoj Južnoj Rodeziji, gdje je upravo završavao građanski rat između dvije-tri crnačke kreature kolonijalne i postkolonijalne politike.
Amerikanci su tu podržavali slikovitog afričkog četnika Sama Nujomu, a komunistički svijet vedetu nesvrstanosti Roberta Mugabea. U drugoj pak susjednoj zemlji, Mozambiku, još traje rat s Južnoafričkom Republikom, pa Dar, regionalna metropola u kojoj privremeno vlada mir, vrvi od diplomata, špijuna, komandosa, kontraša i ruskih agenata. Misija je bila svakako obilovala raznim uzbudljivim i romantičnim epizodama - tu je, primjerice, upoznao svoju drugu ženu, Engleskinju Lynn Germaine.
Ona je bila udana za nižeg britanskog diplomata - sad smo, ako ne u filmu, a ono u romanu, Le Carreovu “Constant Gardiner” (Brižni vrtlar). Čim ju je zaokupio niski, nevjerojatno prodorni, intenzivni i samouvjeren 41-godišnji Amerikanac, stariji od nje četrnaest godina, ispustila je odmah svog dosadnog Engleza, a Monty se pak rastavio s prvom ženom, Irkinjom, koja mu se negdje putem ukrcala u biografiju.
Tako su Monty i Lynn iz stečajne mase prošlih brakova unijeli u novi njenog dvogodišnjeg sina Alexandera. S Lynn će, kasnije, u Washingtonu, gdje su ga uskoro povukli, Monty dobiti dvije kćeri, Amelie i Cathy.
A u američku bazu vratio se jer je upućen u - Ratnu školu.
Svrha školovanja u Nacionalnoj ratnoj školi izobrazba je vodećih kadrova za menadžeriranje jedne ozbiljne velesile. Uči se i razmatra strategija - nuklearna i ekonomska, “elektronsko izviđanje”, nafta, religija, sateliti, novac, svi sastojci “velike igre”, koja je poprimila globalne razmjere. Opet smo u filmu - to su sad “Ljudi u crnom”, koji imaju uvid u ono što se zbilja događa na Zemlji. Sa svojim kurikulumom, Montgomery se tu lijepo uklopio.
Poslije Ratne škole poslan je u Sofiju da od naučenog nešto primijeni u praksi. Dok je ondje boravio kao zamjenik šefa misije od 1989. do 1991., raspada se, naime, Živkovljev režim, jedna od najtvrđih utvrda Varšavskog pakta. Zatim je raspoređen u State Department, gdje je postao šef kabineta samoga Lawrencea Eagleburgera. A Larry je u međuvremenu postao nevjerojatno utjecajna figura.
Ambasador u Zagrebu
Dok je u doba demokratske vladavine sjedio u hladu, s Brentom Scowcroftom, partnerom u “Kissinger Associates”, zasnovao je Yugo-America, izvozni posao koji su, preko tada aktualnog ambasadora u Beogradu, Johna D. Scanlona, izdilali s utjecajnim mladim srpskim bankarom, direktorom Beobanke, Slobodanom Miloševićem.
Tu kisindžerovsku diplomatsku ekipu nazivali su u State Departmentu - ali sasvim ispotiha - “Belgrade Mafia”. No nije to bila nikakva novotarija - najugledniji američki novinar, Christopher Hitchens, opisao je u svom bestseleru “The Trial of Henry Kissinger” (Suđenje Henryju Kissingeru) slične operacije koje su s raznim trećesvjetskim tiranima, primjerice s indonezijskim Suhartom, proveli isti ljudi, pa zaradili milijarde prodajući političko pokriće preko raznih trgovačkih poslova.
Bavili su se najunosnijim biznisom na svijetu: reketirali su diktatore.
Sad je Monty sjedio uz Larryja, koji se vratio u politiku na mjesto ministra vanjskih poslova dok je počinjao rasap komunizma. No, kako je istodobno počeo i rasap republikanaca, šef ga je još samo dospio nominirati za ambasadora u Sofiji, što je potvrdila dolazeća Clintonova administracija.
Montyjeva rola u pacifikaciji istočnobalkanske regije tako je visoko ocijenjena da su ga imenovali predsjednikovim savjetnikom za provedbu Daytonskog sporazuma, a zatim uputili za ambasadora u Zagreb.
To je bila misija sasvim drukčijeg tipa od prethodne diplomatske zadaće u Sofiji. Na istočnobalkanskoj pozornici djelovalo se, naime, preventivno - prokušanom metodom containmenta, izolacije žarišta, koju je za vođenje hladnog rata izumio George Kennan, pedesetih godina također ambasador u Beogradu. No, sada, poslije Daytona, u Zagrebu i Beogradu, zaključeno je, valja pokrenuti ofenzivnu diplomatsku akciju, pa sasjeći stvari u korijenu i likvidirati uzročnike, dva najveća zlikovca: Tuđmana i Miloševića.
Strategija posrednog prilaženja Liddela Harta, koja se, nesumnjivo, naučava u vašingtonskoj Ratnoj školi kao klasični tekst vojne i političke strategije, nalaže da se prvo obradi manji problem i slabiji protivnik, pa je tako Montgomery prvo došao u Hrvatsku.
Vanjskopolitičkim tukcima, koji su okruživali Tuđmana, isprva nije bilo jasno što će biti zadatak čovjeka koji je zamijenio bogomdanog Petera “Peru” Galbraitha, koji je u najgore doba rata pomagao - naravno po zadatku svoje administracije - da na zagrebački aerodrom svaki tjedan sleti iranski jumbo-jet s oružjem za Bosnu...
Mislili su da će se sad, kad je Hrvatska “prava”, svjetski priznata zemlja, s ambasadorom Sjedinjenih Američkih Država, natezati i prenemagati kao s eurobezveznjacima koje bi malo musali, malo šarmirali, malo potplaćivali, dok ne odu s milim bogom, puštajući na miru Balkaniju i ispravljanje krive Drine.
Ali, sasvim ubrzo, postalo im je jasno da taj niski Amerikanac, što stalno kreira publicitet, a pojavljuje se sa ženom, koja i sama kreira dvostruki publicitet, te s djecom, koja pohađaju domaće škole, zapravo stvara alternativnu, oporbenu društvenu scenu, koja će pomalo potisnuti društveni monopol tuđmanovske dvorske kamarile jako uozbiljenih hercegovačkih lupeža u smokinzima s upadljivo namazanim ženama, za kojima se bunde vuku po podu, dok idu svi skupa u kazalište da vide novu Araličinu antieuropsku povijesnu dramu “Propast Magnuma”...
Monty otvara Balkanski ured u Budimpešti. Ondje se, u jedinoj zemlji u koju su Srbi mogli doći bez vize, počela stvarati antimiloševićevska politička i informativna mreža financirana neograničenim američkim financijskim sredstvima. Na vratima Ureda s nelagodom su se susretali novinari, oporbeni prvaci, te razni uglednici, koji su svi dolazili po istome poslu, tj. da podignu novac: pedeset ili sto milijuna dolara dobro upravljenih dotacija učinili su čuda...
Puč na Miloševića
Oporbenu mrežu organizirao je genijalni ulični agitator dr. Zoran Đinđić, jedan od najnadarenijih političara europske tranzicije, koji, međutim, nije imao šanse da opstane u opakom Beogradu. On i Montgomery bili su osovina koja je omogućila listopadski puč, narodnu revoluciju što je izbila kad je Milošević, izgubivši izbore, pokušao poništiti rezultate i nametnuti svoju volju policijskom intervencijom.
Kad je Sloba pukao, sam ga je Legija došao uhititi te odveo u centralni zatvor istim bijelim kombijem kojim je, malo ranije, izvršio otmicu Miloševićeva kuma i arhineprijatelja Ivana Stambolića, ubijenog na Fruškoj gori. Deset dana poslije izručenja Montgomery trijumfalno ulazi u ambasadu na Dedinju te priređuje divovsko primanje za tout Belgrade, gdje se svi moraju postrojiti - od predsjednika Republike Vojislava Koštunice do admirala i generala upravo izbombardirane JNA te pravoslavnih vladika i princeze Karađorđević, koja je, valjda, jedina došla bez grča u želucu.
Vlast je preoteta, no kako je konsolidirati?
Monty staje na stranu Đinđića, koji će na brzinu iz koalicije likvidirati “poštenog nacionalista” Koštunicu, pa ga dvaput poniziti neuspjelim predsjedničkim izborima, koji se nisu mogli provesti, jer dr. Zoki nije dopuštao potrebne tehničke promjene Ustava - blokirao ih je preko svoje političke parlamentarne mreže. Uopće, dr. Zoki stao se žestoko osamostaljivati - uspostavio je kompetentnu vladu stručnjaka dovedenih iz inozemstva, a vladajuću koaliciju, DOS, održavao čarobnjačkim trikovima, uz pomoć nekolicine svojih beskompromosnih pomoćnika, koji su uskoro sami postali sila nečista, jer su kontrolirali medije i protok novca.
Dvojica najmlađih, najinteligentnijih i najopasnijih, Čeda Jovanović, potpredsjednik vlade, koji još nije bio napunio trideset godina, i Vladimir Beba Popović, šef vladina press-biroa (ureda za zastrašivanje urednika novina i ostalih medija), po prirodi svoga zadatka komunicirali su s ekspoziturama podzemlja, koje su upravo stupile u međusobni rat za Miloševićevo nasljeđe.
Ubojstvo Đinđića
Kad su američki diplomati shvatili da mladi pametni dr. Đinđić, koji je doktorirao kod Jurgena Habermasa, preko dvojice problematičnih mladih žicara također drži vezu s mekim familijama beogradskog podzemlja, poludjeli su, pa na nj izvršili pritisak da se obračuna s kriminalom i srpsku politiku iznese na višu razinu, te oslobodi kronične korupcije i ostalih tranzicijskih zala... i to do idućeg četvrtka, ili tako nekako.
Dr. Đinđić pripremio je pravosudnu akciju čišćenja podzemlja, ali je dan prije nego je započela, ubijen u atentatu koji je izvršio Zvezdan Jovanović Zmija, potpukovnik specijalaca, pripadnik posebnih postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova. Čini se da je KOS istodobno spremao neki nedokuhan državni udar, ali je sve palo u vodu kad je nemeza napokon otkopčala lajbek - ona dvojica Đinđićevih pomoćnika, s novim predsjednikom vlade Živkovićem, koji je kao i car Konstantin, potjecao iz Nišvila, započeli su bespoštedni rat s gangsterima.
Za nekoliko dana uhićeno je na tisuće kriminalaca, Kum i Šiptar pobijeni kao psi, a njihova bespravno izgrađena viletina iste noći, pod nadzorom policije, srušena eksplozivom i bagerima.
Gdje je tu bio Montgomery? Nigdje, a u tome i jest problem, jer je cijela stvar počela izmicati kontroli... Monty se još ranije sukobio s Bebom i dao ga maknuti, a, za osvetu, beogradski tabloidi stali su obrađivati Lynn, koja je u srpskoj “Gloriji” nedužno opisivala kako se noću voli provoditi uz živu glazbu na savskim šlepovima, pa zna i zaplesati na stolu, ako je zbilja ponese raspoloženje. Navodno joj je Monty u nekoj od tih prilika udarao takt žlicom po dupetu.
To bi sve Montgomery, naravno, preživio da nije uslijedio politički debakl širih razmjera: bez Đinđića, koalicija se vladinovaca brzo raspala, a na izvanrednim izborima pobijedili su Šešeljevi radikali, filofašistička stranka čije masovno članstvo, odano šljivovici, hoda nakolo u starim cipelama, bez prednjih zubi.
Jedva se skrpala neka prozapadna vlada od međusobno zaraćenih stranaka demokratske, građanske i folklornonacionalističke alternative, ali i to samo uz podršku Miloševićevih socijalista! A premijer je postao Koštunica, iskreni nacionalist koji mrzi Amerikance, i ne bi ni za milijun godina pristao na neki praktičan aranžman oko ustavnog statusa Kosova ili Crne Gore.
E, pa to nije bilo ono za što su Montyja poslali na istočni limes Zapadnog Balkana, odnosno na zapadne granice Istočnog Balkana: ubili su mu premijera, a izbore su dobili nacionalistički trogloditi. Monty je od toga časa bio politički mrtav, bez obzira na činjenicu što su njegove vašingtonske veze još bile čvrste, pa je sprovodu premijera Đinđića, na čelu državne američke delegacije, nazočio Montyjev bivši šef i pokrovitelj, Slobin partner u Yugo-Americi, Lawrence Eagleberger, što je izazvalo zgražanje beogradske demokratske oporbe.
Skandal s tajnicom
Kad su ugledali toga Slobina bivšeg poslovnog partnera, kojega je, nepokretnog, Monty vozio u kolicima, morao im je izgledati kao sam dr. Strangelove. Larry je Montyju sigurno sugerirao da brzo sklopi neke poslove sa srpskom vojnom industrijom, što su zaista ubrzo i potpisani... Ali, sve će to brzo otići u vražju mater, jer je igra u međuvremenu prešla na drugi nivo.
Novi skandal u ambasadi razvukle su sve beogradske novine.
Kad se Lynn, naime, neočekivano vratila iz Cavtata pa nazvala u rezidenciju, javila joj se na telefon Biljana Jović (38), Montyjeva tajnica. Kao furija, Lynn je dojurila i bacila se na nju, pa je stala udarati uz vrisak i uvrede koje čovjek ne bi očekivao od dame što je netom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu doktorirala s tezom “Filozofija braka”. Navodno je Lynn već i prije znala za tu ljubavnu vezu, ali joj nije pridavala važnost dok se kriza srednjih godina njenoga muža koji je upravo navršavao 59 godina, odigravala u diskreciji, podalje od bračnog loga. Čak mu je, u intimnom društvu, prišivala nadimak “Free Willy”.
No, oboje su, očito, nervozni, slute kraj uzbudljive pustolovine, pošto se neumitno bliži mirovina - u koju su Montyja zbilja šutnuli kad se Bilja, američka državljanka, požalila u Washingtonu. Ondje im je to dobro leglo. A beogradski tabloidi su divljali, te stalno izvlačili nove kompromitirajuće detalje - kao, primjerice, da Lynn predaje za visok honorar na privatnom Univerzitetu “Braća Karić”, što ga je držao najkrupniji srpski tajkun i šef novokomponirane političke stranke, Bogoljub, beogradski Kerum, koji se branio od napada da je primitivan jer zna samo četiri padeža govoreći kako “četiri od ukupno šest i nije tako loše”!
Po špranci koji su “Kissinger Associates” davno uspostavili, Monty je sad trebao iz Cavtata, gdje je imao krasnu vilu na obali, zujati po regiji, te sklapati razne lukrativne poslove za račun republikanske kabale - samo što su se i tu stvari stubokom promijenile, jer su stare kenjce “beogradske mafije” u Washingtonu uto zamijenili Bushovi neokonzervativci, neocons, adepti puno žešće ideologija. A bez političkog utjecaja neće ići, što možeš, dakle, predvidjeti scenarij umirovljenja kao iz Albeejeve drame i filma “Tko se boji Virginije Woolf?”.
Mirniji pogled na stvari
A opet, Monty se ne da. Nije on takav. Susreo sam ga na zagrebačkom aerodromu - ja sam išao u Sarajevo, a on je letio u Skoplje. Nije se puno promijenio - jedino više nije onako uredno ošišan, počešljan i dotjeran poput umirovljenih američkih visokih časnika i vospovskih intelektualaca, na taj neki novoengleski način koji odrasle ljude čini nalik velikim dječacima.
“An old hand, really an old hand”, pomislio sam i kroz glavu mi je prošlo još milijun filmova, prvi “Visoki Amerikanac” s Radom Šerbedžijom... Montgomery je imao na sebi lagani kišni mantil, ali više nije bio onako agilan, stalno u nervoznom pokretu, nalik na igračku na navijanje, na sljepoočnicama, primijetio sam, imao je sijede... Kao da je mirnije promatrao stvari oko sebe, gotovo filozofski rezigniran, ili sam to učitavao, zbog jedne stare priče, koju sam čuo nekoliko godina prije.
Tada smo naime on i ja zajedno dospjeli u Podgoricu - istodobno, ali odvojeno, jer ja sam išao preko Dubrovnika, Debelog brijega, Cetinja, dugom, zavojitom cestom, automobilom, a on je doletio iz Beograda, avionom na redovnoj liniji. S njim je letio i britanski ambasador Crowford. Stigli su da pritisnu Đukanovića. Đinđić je još bio živ...
- Ne razumem zašto to rade - reče mi prijatelj s kojim sam se došao naći tu u Podgorici. On je s njima letio iz Beograda, a čim ih je spazio, shvatio je da se događa nešto važno. Taj moj prijatelj savršeno dobro razumije zbivanja na beogradskoj političkoj sceni, što znači, ne na onoj javnoj, nego pozadinskoj, gdje se vuku najvažniji potezi.
Nakon diplomatske misije William Montgomery danas vrijeme provodi kao član nekoliko nadzornih odbora, drži predavanja na sveučilištima, piše kolumne. Zadnja - u New York Timesu - podigla je popriličnu buru. Fizički se dosta promijenio - osijedio je i smršavio, živi bez protokola i znatno mirnije
Susreti s novinarima
Uvečer, šetali smo alejom ispod zapuštenih kestenova, pa preko mosta na Morači, minijaturnim središtem minijaturne crnogorske metropole, koja je tada još bila južni pol kompozitne postmiloševićevske države Srbije i Crne Gore. Govorili smo otvoreno, ali on nije bio spreman do kraja formulirati svoje opasne misli.
- Zoki, Milo Đukanović i Čanak napravili su koaliciju, koaliciju za promene - imaju većinu u svim ključnim državnim telima. Izbori, neizbori, nitko im ne može oduzeti vlast jer savezna država ima federalne institucije, koje oni kontrolišu... No, ako je točno ono što piše po tabloidima, i ako to povežem s dolaskom Montgomeryja i Crowforda, koji su ovamo doputovali da naprave pritisak na Mila...
- Oko cigareta, šverca, poslije tekstova objavljenih u zagrebačkom “Nacionalu”?
- To u “Nacionalu” izlazi zato što im je Montgomery dao da objave...
Znao sam da je istina što govori - Montgomery se počeo redovno nalaziti s Pukanićem, izdavačem “Nacionala” i svi novinari u Zagrebu bili su uvjereni da mu pribavlja materijal koji je počeo izlaziti kao niz senzacionalnih otkrića o velikoj crnogorskoj duhanskoj aferi, koja čitatelje u Hrvatskoj i nije naročito zanimala. A posrijedi su bile, ukratko, optužbe da je preko Đukanovića i preko Crne Gore išao najveći transfer krijumčarenih cigareta na Mediteranu... Samo što to nije bilo ništa novo, nego, naprotiv, staro, jer šverc su organizirali još Milošević i njegovi paragoni u podzemlju, a Đukanović je taj porto franco u barskoj luci samo preuzeo kad se osamostalio od Miloševića, pa krenuo protiv njega s potporom Amerikanaca, koji su dobro znali za te ilegalne poslove, kojima se financirala montenegrinska paradržava bez ikakve industrije. Zašto je Đukanović, koji je do jučer bio rješenje, odjednom postao njihov problem, a istodobno i Đinđić?
Pa Srbija se još nije bila konsolidirala, a to što je na ulici carevala mafija i sve bilo puno gangstera, te Slobinih ražalovanih eskadrona smrti, nije bilo neko krizno stanje, nego normalno stanje stvari, a prilike su se čak malkice sređivale i ja sam počeo - s vizom - putovati u Beograd. Dakle, ako ti sad uzmeš klimati nogu na tronošcu, možeš biti siguran da će se cijela stvar srušiti. Strateška trijada bili su Milo, koji drži Crnu Goru, ravničarski karizmatik Nenad Čanak koji se kao antislobist bio prilično učvrstio u Vojvodini, te vižljasti dr. Zoki, koji je u Beogradu žonglirao s jedno desetak loptica u zraku. Nisam bio naivan pa pomislio da je borba protiv kriminala u tom času i na tom mjestu bila prioritet američke diplomacije, a ne izlika... Morao je biti još kakav motiv.
- On se jako emancipovao, mislim, Zoki - reče moj upućeni prijatelj - on je tu instaliran kao američki čovek, a zapravo je po svojoj formaciji evropski, nemački igrač i, u poslednje vrijeme, sve se više približava Nemcima... Što se Amerikancima sigurno ne dopada.
Teorije zavjere
Razgovaraš deset minuta sa srpskim novinarom ili analitičarom, i odmah dođete do teorije zavjere. - Dobro, ali ja ne vjerujem da će sad Ameri krenuti na njega samo zato što se približio Europskoj Uniji. Kakvog to ima smisla?
- Ne znaš ti. Oni žele da ih slušaju, ne sviđaju im se tipovi koji se pokušavaju emancipovati. Oko Zokija su sad sve ovi lovaši, recimo Zepter, preko kojih se moć osamostaljuje od politike, a u ambasadi žele raditi samo s državnim činovnicima, dakle, kad ga makneš s funkcije, da više ne postoji...
Prešavši Moraču, ušli smo u zonu nekih novogradnji novog podgoričkog centra. Tu smo u prilično ispražnjenom kafiću s velikim, modernim foteljama ugledali Mila, s kojim smo se trebali susresti. Sjedio je ondje i razgovarao s nekim frajerom, a kad smo došli do zastakljenog ulaza, samo nam je prišao momak u tenisicama, pa kad smo ostvarili eye-contact, bez riječi nas je pustio da uđemo. Na cesti je bio drugi, još jedan stajao je kod auta, a kako mi je objasnio ovaj moj prijatelj koji mnogo zna, na okolnim krovovima ležali su snajperisti.
U bijelom džemperu s rol-kragnom i u crnoj kožnoj jakni, Milo je visok, pristojan mladić, pravi XXL-Crnogorac, svoj čovjek na svom terenu, koji je uspio preživjeti Miloševića, što je gotovo nevjerojatno postignuće. Razgovarali smo neizravno o politici, ali nismo spomenuli Montgomeryja i njegov posjet.
Nisam tada, dakle, dobio nikakvu izravnu potvrdu za ono što mi je rekao prijatelj, ali sad sam uvjeren da je bio u pravu oko smjera razvoja događaja. To je bio ključni trenutak recentne balkanske povijesti. Reformsku koaliciju koja je mogla ekspresno preokrenuti Srbiju na put demokratske konsolidacije, razbio je Montgomery.
Prvo je pustio onaj materijal u “Nacional”, a zatim došao pritisnuti Milu, i tako deklarirao da američka politika više ne stoji iza Đukanovića - nije to bilo javno, ali znali smo mi, što znači da su znali i svi koji trebaju u Srbiji i Crnoj Gori.
Treći čin bit će pritisak na Zokija Đinđića - demonstrirat će nezadovoljstvo američke diplomacije zbog nerazmrsivih kriminalnih afera, koje su se u Beogradu dnevno zapetljavale. Pokazat će da više nije njihov zlatni dečko. To je apsolutno smrtonosno - čim su zle sile pojmile da dr. Zoki više ne uživa potporu dobre magije, počele su pripremati atentat. Monty je stvorio političke prilike koje su to omogućile...
Je li to bio naprosto pogrešan potez američke diplomacije, posljedica njihovog mikromenadžementa, pokušaja da političke prilike u neokupiranom Beogradu kontroliraju samo preko ljudi na koje imaju utjecaj? Ne bih rekao, američku diplomaciju na terenu vodi američki ambasador, a State Deparment ne može mu dati veliku analitičku potporu, pogotovo ako je riječ o ovako beznačajnim, malim zemljama.
Pogrešan potez
Dakle, te poteze - pritisak na Đukanovića i Đinđića - inicirao je Montgomery. Kad je Đinđić ubijen, a radikali ubrzo pobijedili na izborima, Monty je dobio nogu. I tada je učinio ono što valjda nije učinio nijedan američki ambasador u povijesti Sjedinjenih Država - ostao je u Beogradu, i tu počeo raditi ne za “Kissinger Associates” ili bilo kakvu vašingtonsku ili stranu lobističku tvrtku, što je sasvim prihvatljivo, ako se obavlja decentno, i u okvirima politike i diplomatske etikete koju propisuje sljedeći veleposlanik, nego se zaposlio kod - Bogoljuba Karića.
Bogi Karić, brkati primitivac, koji je počeo karijeru u rodnoj Peći kao šef ciganske kapele u kojoj je pjevao i svirao s braćom i njihovim ženama - pa se hvalio da je prvi na Balkanu imao na repertoaru “Betalese” - neizmjerno se obogatio kad mu je Sloba Milošević stavio na raspolaganje najveći državni telekom-servis, Mobtel. Bogi ga je kupio za petsto tisuća maraka, nevažećim ugovorom s fiktivnom firmom, potpisanim u Moskvi. Naravno, Bogi je bio paravan - s njim su se u taj posao utalili bezbrojni mračni likovi miloševićevske obavještajno-poslovno-gangsterske scene.
Bogi je otvorio i banku, koja je sudjelovala u piramidalnim shemama, što su režimskim lojalistima omogućile da zgrnu kapital u doba njegove prvobitne akumulacije, a zatim, otvorio je televiziju, upleo se u sve novinsko-izdavačke projekte u Srbiji i, naposljetku, osnovao privatni “Univerzitet braće Karić”. To zvuči kao naslov neke epizode humorističkog serijala Radivoja Lole Đukića, a zapravo je velebna, lukrativna ustanova za iznamljivanje para sirotinji - i tu se namjestila Lynn, čim je doktorirala s “Filozofijom braka”. Monty je pak postao savjetnik. Putuje u Skoplje, dolazi u Zagreb, piše kolumne.
Denis Kuljiš
On nikad ne leti avionom, pa je i ovamo, do Dubrovnika, stigao autom, a pristao je da ga prebace na nosač jedino helikopterom - velikim, sporim marinskim zrakomlatom CH-53 u koji se utrpalo dvadeset novinara koji će pratiti posjet hrvatskog predsjednika Republike i premijera zapovjednom brodu Šeste flote. No, na kopno će nas ipak vraćati Greyhoundom, avionom koji se katapultira s palube, što je zbilja velika fora, jer te ruknu u zrak s ubrzanjem od 7 G!
Princ špijuna
Kako ni sam američki ambasador u Republici Hrvatskoj, William Dale Montgomery, koji je ovamo dopratio državnu delegaciju, predsjednika Mesića i premijera Račana, to nikad prije nije doživio, iako je padobranac i zajebani bivši komandos Zelenih beretki, inzistirao je na toj paradi, pa smo se neočekivano našli u neugodnom položaju, ja napola pridavljen gurtnom, a akrofob Jurdana terminalno prestravljen. Iza mojih leđa tiho je cvilio kao životinjica uhvaćena u zamku. Turbopropelerski motori transportnog aviona urliču, ali Greyhound još ne polijeće, jer jak maestral šiba morsku pjenu preko palube...
Montgomery nikoga nije pitao hoće li ga pratiti u toj pustolovini - kad se s njim u nešto uvališ, to ti je kao rolerkoster, iz kojega ne izlaziš dok vožnja ne završi. Tu su lekciju naučili mnogi balkanski političari u deset godina dok je ordinirao po regiji. Prvo je uredio Bugarsku, zatim je isprašio HDZ. Naposljetku je dao uhititi i izručiti Miloševića. No, u Beogradu stali su Montyju na rep.
Isprva, činilo se da su beogradska čaršija i Montgomery stvoreni jedno za drugo - ona, balkanska špijunska metropola i on, princ špijuna, politički obavještajac s biografijom koja ga je trebala dovesti na sam vrh vašingtonskog zigurata. Tko ih, bre, zavadi - što je pošlo u krivo?
Na državnoj stipendiji
William Dale Montgomery rodio se u Carthagi, varoši od dvanaest tisuća stanovnika na tromeđi Missourija, Kanzasa i Oklahome, toliko zakutnoj da ju je zaobišao čak i Građanski rat što je orgijao u misurijskoj dolini, kuda je prošla Shermanova konjica.
Bit će da Montyjeva familija nije bila tako siromašna, ili je već bio na državnoj stipendiji, kad su ga poslali da studira na Istočnoj obali, u prilično finom provincijskom Lewisburgu, na skupi Bucknell College, koji se, doduše, nalazi u središnjoj Pennsylvaniji, podalje od velikih gradova. Isti je faks završio glasoviti američki pisac Philip Roth, a valjda najbolji japanski učenik bio je potonji predsjednik multinacionalne kompanije “Sony”.
Kad je 1967. diplomirao i dobio poziv u vojsku, Bill Montgomery nije pao u šezdesetosmaški amok, raspleo duge kose, zapalio objavu i zbrisao u Kanadu, nego se, naprotiv, prijavio u Zelene beretke, poput Roberta de Nira u “Lovcima na jelenove”. Sad njegov život dobiva definitivnu putanju, na kojoj će ostati do danas, iako se o tome, zapravo, malo može pozdano doznati, jer su sve referencije te njegove ratne i paradiplomatske karijere pažljivo izbrisane iz javnih izvora.
Zna se samo ono što je rekao u jednom intervjuu (Igoru Alborghettiju u “Globusu”) i ono što sadrži službeni curriculum vitae koji je State Depertment poslao Kongresu u sklopu procedure potvrde na njegov prvi ambasadorski položaj u veleposlanstvu u Sofiji. To je službeni dokument, pa ga vlast ne smije krivotvoriti radi “maskirovke”.
Ulazak u State Department
Odlikovani veteran s diplomom ekonomije s baknelskog koledža, on 1970. naizgled neočekivano napušta vojsku, pa zatim iz njegove biografije nestaju dvije godine.
Iduće dvije proveo je na postdiplomskom studiju na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, gdje će 1974. magistrirati vanjsku trgovinu, pa ga primaju u State Department i odmah imenuju za ekonomskog atašea u Beogradu.
Kad je kao tridesetogodišnjak stigao u Beograd, diplomatski važan punkt između Istoka i Zapada, gdje su se tada stvarale karijere, naišao je ondje na čovjeka koji će ga poslije lansirati u najvišu orbitu. Naime, 1977. predsjednik Carter imenuje ambasadorom u Jugoslaviji Lawrencea Eagleburgera, šefa kabineta prethodnog državnog sekretara dr. Henryja Kissingera.
Trgovački ataše u Moskvi
Kad su Carterovi demokrati osvojili Bijelu kuću, malo su počistili State Deparmnet od najgrđih republikanaca poput Larryja, pa su ga poslali na Balkan, lontano dai occhi, lontano dai cuore, daleko od očiju, daleko od srca. No, Eagleburger će se lijepo snaći, a kad se vrati u Ameriku, te napusti državnu službu, ući će kod dr. Kissingera u savjetodavnu tvrtku “Kissinger Associates”, a poslije, kad predsjednikom postane bivši direktor CIA-e George Bush stariji, postati njegov ministar vanjskih poslova. Veza koju je Monty, mladi operativac, tada uspostavio s Larryjem, diplomatom i političarom u usponu, pokazat će se poslije ključnom za njegovu karijeru.
Sada, međutim, nakon runde u Beogradu, predvidivo napreduje u Moskvu, gdje će ostati dvije ture, kao “trgovački ataše”, prijelomnih osamdesetih, dok ondje neviđeno kuha, počinje glasnost… No, bit će da mu se “cover” malo pohabao iza željezne zavjese, pa su ga fijuknuli u Afriku, sad već kao zamjenika šefa misije, u Dar es Salaam, glavni grad Tanzanije. Mora da mu je glavni posao bio u susjednom Zimbabveu, bivšoj Južnoj Rodeziji, gdje je upravo završavao građanski rat između dvije-tri crnačke kreature kolonijalne i postkolonijalne politike.
Amerikanci su tu podržavali slikovitog afričkog četnika Sama Nujomu, a komunistički svijet vedetu nesvrstanosti Roberta Mugabea. U drugoj pak susjednoj zemlji, Mozambiku, još traje rat s Južnoafričkom Republikom, pa Dar, regionalna metropola u kojoj privremeno vlada mir, vrvi od diplomata, špijuna, komandosa, kontraša i ruskih agenata. Misija je bila svakako obilovala raznim uzbudljivim i romantičnim epizodama - tu je, primjerice, upoznao svoju drugu ženu, Engleskinju Lynn Germaine.
Ona je bila udana za nižeg britanskog diplomata - sad smo, ako ne u filmu, a ono u romanu, Le Carreovu “Constant Gardiner” (Brižni vrtlar). Čim ju je zaokupio niski, nevjerojatno prodorni, intenzivni i samouvjeren 41-godišnji Amerikanac, stariji od nje četrnaest godina, ispustila je odmah svog dosadnog Engleza, a Monty se pak rastavio s prvom ženom, Irkinjom, koja mu se negdje putem ukrcala u biografiju.
Tako su Monty i Lynn iz stečajne mase prošlih brakova unijeli u novi njenog dvogodišnjeg sina Alexandera. S Lynn će, kasnije, u Washingtonu, gdje su ga uskoro povukli, Monty dobiti dvije kćeri, Amelie i Cathy.
A u američku bazu vratio se jer je upućen u - Ratnu školu.
Svrha školovanja u Nacionalnoj ratnoj školi izobrazba je vodećih kadrova za menadžeriranje jedne ozbiljne velesile. Uči se i razmatra strategija - nuklearna i ekonomska, “elektronsko izviđanje”, nafta, religija, sateliti, novac, svi sastojci “velike igre”, koja je poprimila globalne razmjere. Opet smo u filmu - to su sad “Ljudi u crnom”, koji imaju uvid u ono što se zbilja događa na Zemlji. Sa svojim kurikulumom, Montgomery se tu lijepo uklopio.
Poslije Ratne škole poslan je u Sofiju da od naučenog nešto primijeni u praksi. Dok je ondje boravio kao zamjenik šefa misije od 1989. do 1991., raspada se, naime, Živkovljev režim, jedna od najtvrđih utvrda Varšavskog pakta. Zatim je raspoređen u State Department, gdje je postao šef kabineta samoga Lawrencea Eagleburgera. A Larry je u međuvremenu postao nevjerojatno utjecajna figura.
Ambasador u Zagrebu
Dok je u doba demokratske vladavine sjedio u hladu, s Brentom Scowcroftom, partnerom u “Kissinger Associates”, zasnovao je Yugo-America, izvozni posao koji su, preko tada aktualnog ambasadora u Beogradu, Johna D. Scanlona, izdilali s utjecajnim mladim srpskim bankarom, direktorom Beobanke, Slobodanom Miloševićem.
Tu kisindžerovsku diplomatsku ekipu nazivali su u State Departmentu - ali sasvim ispotiha - “Belgrade Mafia”. No nije to bila nikakva novotarija - najugledniji američki novinar, Christopher Hitchens, opisao je u svom bestseleru “The Trial of Henry Kissinger” (Suđenje Henryju Kissingeru) slične operacije koje su s raznim trećesvjetskim tiranima, primjerice s indonezijskim Suhartom, proveli isti ljudi, pa zaradili milijarde prodajući političko pokriće preko raznih trgovačkih poslova.
Bavili su se najunosnijim biznisom na svijetu: reketirali su diktatore.
Sad je Monty sjedio uz Larryja, koji se vratio u politiku na mjesto ministra vanjskih poslova dok je počinjao rasap komunizma. No, kako je istodobno počeo i rasap republikanaca, šef ga je još samo dospio nominirati za ambasadora u Sofiji, što je potvrdila dolazeća Clintonova administracija.
Montyjeva rola u pacifikaciji istočnobalkanske regije tako je visoko ocijenjena da su ga imenovali predsjednikovim savjetnikom za provedbu Daytonskog sporazuma, a zatim uputili za ambasadora u Zagreb.
To je bila misija sasvim drukčijeg tipa od prethodne diplomatske zadaće u Sofiji. Na istočnobalkanskoj pozornici djelovalo se, naime, preventivno - prokušanom metodom containmenta, izolacije žarišta, koju je za vođenje hladnog rata izumio George Kennan, pedesetih godina također ambasador u Beogradu. No, sada, poslije Daytona, u Zagrebu i Beogradu, zaključeno je, valja pokrenuti ofenzivnu diplomatsku akciju, pa sasjeći stvari u korijenu i likvidirati uzročnike, dva najveća zlikovca: Tuđmana i Miloševića.
Strategija posrednog prilaženja Liddela Harta, koja se, nesumnjivo, naučava u vašingtonskoj Ratnoj školi kao klasični tekst vojne i političke strategije, nalaže da se prvo obradi manji problem i slabiji protivnik, pa je tako Montgomery prvo došao u Hrvatsku.
Vanjskopolitičkim tukcima, koji su okruživali Tuđmana, isprva nije bilo jasno što će biti zadatak čovjeka koji je zamijenio bogomdanog Petera “Peru” Galbraitha, koji je u najgore doba rata pomagao - naravno po zadatku svoje administracije - da na zagrebački aerodrom svaki tjedan sleti iranski jumbo-jet s oružjem za Bosnu...
Mislili su da će se sad, kad je Hrvatska “prava”, svjetski priznata zemlja, s ambasadorom Sjedinjenih Američkih Država, natezati i prenemagati kao s eurobezveznjacima koje bi malo musali, malo šarmirali, malo potplaćivali, dok ne odu s milim bogom, puštajući na miru Balkaniju i ispravljanje krive Drine.
Ali, sasvim ubrzo, postalo im je jasno da taj niski Amerikanac, što stalno kreira publicitet, a pojavljuje se sa ženom, koja i sama kreira dvostruki publicitet, te s djecom, koja pohađaju domaće škole, zapravo stvara alternativnu, oporbenu društvenu scenu, koja će pomalo potisnuti društveni monopol tuđmanovske dvorske kamarile jako uozbiljenih hercegovačkih lupeža u smokinzima s upadljivo namazanim ženama, za kojima se bunde vuku po podu, dok idu svi skupa u kazalište da vide novu Araličinu antieuropsku povijesnu dramu “Propast Magnuma”...
Monty otvara Balkanski ured u Budimpešti. Ondje se, u jedinoj zemlji u koju su Srbi mogli doći bez vize, počela stvarati antimiloševićevska politička i informativna mreža financirana neograničenim američkim financijskim sredstvima. Na vratima Ureda s nelagodom su se susretali novinari, oporbeni prvaci, te razni uglednici, koji su svi dolazili po istome poslu, tj. da podignu novac: pedeset ili sto milijuna dolara dobro upravljenih dotacija učinili su čuda...
Puč na Miloševića
Oporbenu mrežu organizirao je genijalni ulični agitator dr. Zoran Đinđić, jedan od najnadarenijih političara europske tranzicije, koji, međutim, nije imao šanse da opstane u opakom Beogradu. On i Montgomery bili su osovina koja je omogućila listopadski puč, narodnu revoluciju što je izbila kad je Milošević, izgubivši izbore, pokušao poništiti rezultate i nametnuti svoju volju policijskom intervencijom.
Kad je Sloba pukao, sam ga je Legija došao uhititi te odveo u centralni zatvor istim bijelim kombijem kojim je, malo ranije, izvršio otmicu Miloševićeva kuma i arhineprijatelja Ivana Stambolića, ubijenog na Fruškoj gori. Deset dana poslije izručenja Montgomery trijumfalno ulazi u ambasadu na Dedinju te priređuje divovsko primanje za tout Belgrade, gdje se svi moraju postrojiti - od predsjednika Republike Vojislava Koštunice do admirala i generala upravo izbombardirane JNA te pravoslavnih vladika i princeze Karađorđević, koja je, valjda, jedina došla bez grča u želucu.
Vlast je preoteta, no kako je konsolidirati?
Monty staje na stranu Đinđića, koji će na brzinu iz koalicije likvidirati “poštenog nacionalista” Koštunicu, pa ga dvaput poniziti neuspjelim predsjedničkim izborima, koji se nisu mogli provesti, jer dr. Zoki nije dopuštao potrebne tehničke promjene Ustava - blokirao ih je preko svoje političke parlamentarne mreže. Uopće, dr. Zoki stao se žestoko osamostaljivati - uspostavio je kompetentnu vladu stručnjaka dovedenih iz inozemstva, a vladajuću koaliciju, DOS, održavao čarobnjačkim trikovima, uz pomoć nekolicine svojih beskompromosnih pomoćnika, koji su uskoro sami postali sila nečista, jer su kontrolirali medije i protok novca.
Dvojica najmlađih, najinteligentnijih i najopasnijih, Čeda Jovanović, potpredsjednik vlade, koji još nije bio napunio trideset godina, i Vladimir Beba Popović, šef vladina press-biroa (ureda za zastrašivanje urednika novina i ostalih medija), po prirodi svoga zadatka komunicirali su s ekspoziturama podzemlja, koje su upravo stupile u međusobni rat za Miloševićevo nasljeđe.
Ubojstvo Đinđića
Kad su američki diplomati shvatili da mladi pametni dr. Đinđić, koji je doktorirao kod Jurgena Habermasa, preko dvojice problematičnih mladih žicara također drži vezu s mekim familijama beogradskog podzemlja, poludjeli su, pa na nj izvršili pritisak da se obračuna s kriminalom i srpsku politiku iznese na višu razinu, te oslobodi kronične korupcije i ostalih tranzicijskih zala... i to do idućeg četvrtka, ili tako nekako.
Dr. Đinđić pripremio je pravosudnu akciju čišćenja podzemlja, ali je dan prije nego je započela, ubijen u atentatu koji je izvršio Zvezdan Jovanović Zmija, potpukovnik specijalaca, pripadnik posebnih postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova. Čini se da je KOS istodobno spremao neki nedokuhan državni udar, ali je sve palo u vodu kad je nemeza napokon otkopčala lajbek - ona dvojica Đinđićevih pomoćnika, s novim predsjednikom vlade Živkovićem, koji je kao i car Konstantin, potjecao iz Nišvila, započeli su bespoštedni rat s gangsterima.
Za nekoliko dana uhićeno je na tisuće kriminalaca, Kum i Šiptar pobijeni kao psi, a njihova bespravno izgrađena viletina iste noći, pod nadzorom policije, srušena eksplozivom i bagerima.
Gdje je tu bio Montgomery? Nigdje, a u tome i jest problem, jer je cijela stvar počela izmicati kontroli... Monty se još ranije sukobio s Bebom i dao ga maknuti, a, za osvetu, beogradski tabloidi stali su obrađivati Lynn, koja je u srpskoj “Gloriji” nedužno opisivala kako se noću voli provoditi uz živu glazbu na savskim šlepovima, pa zna i zaplesati na stolu, ako je zbilja ponese raspoloženje. Navodno joj je Monty u nekoj od tih prilika udarao takt žlicom po dupetu.
To bi sve Montgomery, naravno, preživio da nije uslijedio politički debakl širih razmjera: bez Đinđića, koalicija se vladinovaca brzo raspala, a na izvanrednim izborima pobijedili su Šešeljevi radikali, filofašistička stranka čije masovno članstvo, odano šljivovici, hoda nakolo u starim cipelama, bez prednjih zubi.
Jedva se skrpala neka prozapadna vlada od međusobno zaraćenih stranaka demokratske, građanske i folklornonacionalističke alternative, ali i to samo uz podršku Miloševićevih socijalista! A premijer je postao Koštunica, iskreni nacionalist koji mrzi Amerikance, i ne bi ni za milijun godina pristao na neki praktičan aranžman oko ustavnog statusa Kosova ili Crne Gore.
E, pa to nije bilo ono za što su Montyja poslali na istočni limes Zapadnog Balkana, odnosno na zapadne granice Istočnog Balkana: ubili su mu premijera, a izbore su dobili nacionalistički trogloditi. Monty je od toga časa bio politički mrtav, bez obzira na činjenicu što su njegove vašingtonske veze još bile čvrste, pa je sprovodu premijera Đinđića, na čelu državne američke delegacije, nazočio Montyjev bivši šef i pokrovitelj, Slobin partner u Yugo-Americi, Lawrence Eagleberger, što je izazvalo zgražanje beogradske demokratske oporbe.
Skandal s tajnicom
Kad su ugledali toga Slobina bivšeg poslovnog partnera, kojega je, nepokretnog, Monty vozio u kolicima, morao im je izgledati kao sam dr. Strangelove. Larry je Montyju sigurno sugerirao da brzo sklopi neke poslove sa srpskom vojnom industrijom, što su zaista ubrzo i potpisani... Ali, sve će to brzo otići u vražju mater, jer je igra u međuvremenu prešla na drugi nivo.
Novi skandal u ambasadi razvukle su sve beogradske novine.
Kad se Lynn, naime, neočekivano vratila iz Cavtata pa nazvala u rezidenciju, javila joj se na telefon Biljana Jović (38), Montyjeva tajnica. Kao furija, Lynn je dojurila i bacila se na nju, pa je stala udarati uz vrisak i uvrede koje čovjek ne bi očekivao od dame što je netom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu doktorirala s tezom “Filozofija braka”. Navodno je Lynn već i prije znala za tu ljubavnu vezu, ali joj nije pridavala važnost dok se kriza srednjih godina njenoga muža koji je upravo navršavao 59 godina, odigravala u diskreciji, podalje od bračnog loga. Čak mu je, u intimnom društvu, prišivala nadimak “Free Willy”.
No, oboje su, očito, nervozni, slute kraj uzbudljive pustolovine, pošto se neumitno bliži mirovina - u koju su Montyja zbilja šutnuli kad se Bilja, američka državljanka, požalila u Washingtonu. Ondje im je to dobro leglo. A beogradski tabloidi su divljali, te stalno izvlačili nove kompromitirajuće detalje - kao, primjerice, da Lynn predaje za visok honorar na privatnom Univerzitetu “Braća Karić”, što ga je držao najkrupniji srpski tajkun i šef novokomponirane političke stranke, Bogoljub, beogradski Kerum, koji se branio od napada da je primitivan jer zna samo četiri padeža govoreći kako “četiri od ukupno šest i nije tako loše”!
Po špranci koji su “Kissinger Associates” davno uspostavili, Monty je sad trebao iz Cavtata, gdje je imao krasnu vilu na obali, zujati po regiji, te sklapati razne lukrativne poslove za račun republikanske kabale - samo što su se i tu stvari stubokom promijenile, jer su stare kenjce “beogradske mafije” u Washingtonu uto zamijenili Bushovi neokonzervativci, neocons, adepti puno žešće ideologija. A bez političkog utjecaja neće ići, što možeš, dakle, predvidjeti scenarij umirovljenja kao iz Albeejeve drame i filma “Tko se boji Virginije Woolf?”.
Mirniji pogled na stvari
A opet, Monty se ne da. Nije on takav. Susreo sam ga na zagrebačkom aerodromu - ja sam išao u Sarajevo, a on je letio u Skoplje. Nije se puno promijenio - jedino više nije onako uredno ošišan, počešljan i dotjeran poput umirovljenih američkih visokih časnika i vospovskih intelektualaca, na taj neki novoengleski način koji odrasle ljude čini nalik velikim dječacima.
“An old hand, really an old hand”, pomislio sam i kroz glavu mi je prošlo još milijun filmova, prvi “Visoki Amerikanac” s Radom Šerbedžijom... Montgomery je imao na sebi lagani kišni mantil, ali više nije bio onako agilan, stalno u nervoznom pokretu, nalik na igračku na navijanje, na sljepoočnicama, primijetio sam, imao je sijede... Kao da je mirnije promatrao stvari oko sebe, gotovo filozofski rezigniran, ili sam to učitavao, zbog jedne stare priče, koju sam čuo nekoliko godina prije.
Tada smo naime on i ja zajedno dospjeli u Podgoricu - istodobno, ali odvojeno, jer ja sam išao preko Dubrovnika, Debelog brijega, Cetinja, dugom, zavojitom cestom, automobilom, a on je doletio iz Beograda, avionom na redovnoj liniji. S njim je letio i britanski ambasador Crowford. Stigli su da pritisnu Đukanovića. Đinđić je još bio živ...
- Ne razumem zašto to rade - reče mi prijatelj s kojim sam se došao naći tu u Podgorici. On je s njima letio iz Beograda, a čim ih je spazio, shvatio je da se događa nešto važno. Taj moj prijatelj savršeno dobro razumije zbivanja na beogradskoj političkoj sceni, što znači, ne na onoj javnoj, nego pozadinskoj, gdje se vuku najvažniji potezi.
Nakon diplomatske misije William Montgomery danas vrijeme provodi kao član nekoliko nadzornih odbora, drži predavanja na sveučilištima, piše kolumne. Zadnja - u New York Timesu - podigla je popriličnu buru. Fizički se dosta promijenio - osijedio je i smršavio, živi bez protokola i znatno mirnije
|
Buran diplomatski život pun obaveza zamijenio pisanjem
|
Susreti s novinarima
Uvečer, šetali smo alejom ispod zapuštenih kestenova, pa preko mosta na Morači, minijaturnim središtem minijaturne crnogorske metropole, koja je tada još bila južni pol kompozitne postmiloševićevske države Srbije i Crne Gore. Govorili smo otvoreno, ali on nije bio spreman do kraja formulirati svoje opasne misli.
- Zoki, Milo Đukanović i Čanak napravili su koaliciju, koaliciju za promene - imaju većinu u svim ključnim državnim telima. Izbori, neizbori, nitko im ne može oduzeti vlast jer savezna država ima federalne institucije, koje oni kontrolišu... No, ako je točno ono što piše po tabloidima, i ako to povežem s dolaskom Montgomeryja i Crowforda, koji su ovamo doputovali da naprave pritisak na Mila...
- Oko cigareta, šverca, poslije tekstova objavljenih u zagrebačkom “Nacionalu”?
- To u “Nacionalu” izlazi zato što im je Montgomery dao da objave...
Znao sam da je istina što govori - Montgomery se počeo redovno nalaziti s Pukanićem, izdavačem “Nacionala” i svi novinari u Zagrebu bili su uvjereni da mu pribavlja materijal koji je počeo izlaziti kao niz senzacionalnih otkrića o velikoj crnogorskoj duhanskoj aferi, koja čitatelje u Hrvatskoj i nije naročito zanimala. A posrijedi su bile, ukratko, optužbe da je preko Đukanovića i preko Crne Gore išao najveći transfer krijumčarenih cigareta na Mediteranu... Samo što to nije bilo ništa novo, nego, naprotiv, staro, jer šverc su organizirali još Milošević i njegovi paragoni u podzemlju, a Đukanović je taj porto franco u barskoj luci samo preuzeo kad se osamostalio od Miloševića, pa krenuo protiv njega s potporom Amerikanaca, koji su dobro znali za te ilegalne poslove, kojima se financirala montenegrinska paradržava bez ikakve industrije. Zašto je Đukanović, koji je do jučer bio rješenje, odjednom postao njihov problem, a istodobno i Đinđić?
Pa Srbija se još nije bila konsolidirala, a to što je na ulici carevala mafija i sve bilo puno gangstera, te Slobinih ražalovanih eskadrona smrti, nije bilo neko krizno stanje, nego normalno stanje stvari, a prilike su se čak malkice sređivale i ja sam počeo - s vizom - putovati u Beograd. Dakle, ako ti sad uzmeš klimati nogu na tronošcu, možeš biti siguran da će se cijela stvar srušiti. Strateška trijada bili su Milo, koji drži Crnu Goru, ravničarski karizmatik Nenad Čanak koji se kao antislobist bio prilično učvrstio u Vojvodini, te vižljasti dr. Zoki, koji je u Beogradu žonglirao s jedno desetak loptica u zraku. Nisam bio naivan pa pomislio da je borba protiv kriminala u tom času i na tom mjestu bila prioritet američke diplomacije, a ne izlika... Morao je biti još kakav motiv.
- On se jako emancipovao, mislim, Zoki - reče moj upućeni prijatelj - on je tu instaliran kao američki čovek, a zapravo je po svojoj formaciji evropski, nemački igrač i, u poslednje vrijeme, sve se više približava Nemcima... Što se Amerikancima sigurno ne dopada.
Teorije zavjere
Razgovaraš deset minuta sa srpskim novinarom ili analitičarom, i odmah dođete do teorije zavjere. - Dobro, ali ja ne vjerujem da će sad Ameri krenuti na njega samo zato što se približio Europskoj Uniji. Kakvog to ima smisla?
- Ne znaš ti. Oni žele da ih slušaju, ne sviđaju im se tipovi koji se pokušavaju emancipovati. Oko Zokija su sad sve ovi lovaši, recimo Zepter, preko kojih se moć osamostaljuje od politike, a u ambasadi žele raditi samo s državnim činovnicima, dakle, kad ga makneš s funkcije, da više ne postoji...
Prešavši Moraču, ušli smo u zonu nekih novogradnji novog podgoričkog centra. Tu smo u prilično ispražnjenom kafiću s velikim, modernim foteljama ugledali Mila, s kojim smo se trebali susresti. Sjedio je ondje i razgovarao s nekim frajerom, a kad smo došli do zastakljenog ulaza, samo nam je prišao momak u tenisicama, pa kad smo ostvarili eye-contact, bez riječi nas je pustio da uđemo. Na cesti je bio drugi, još jedan stajao je kod auta, a kako mi je objasnio ovaj moj prijatelj koji mnogo zna, na okolnim krovovima ležali su snajperisti.
U bijelom džemperu s rol-kragnom i u crnoj kožnoj jakni, Milo je visok, pristojan mladić, pravi XXL-Crnogorac, svoj čovjek na svom terenu, koji je uspio preživjeti Miloševića, što je gotovo nevjerojatno postignuće. Razgovarali smo neizravno o politici, ali nismo spomenuli Montgomeryja i njegov posjet.
Nisam tada, dakle, dobio nikakvu izravnu potvrdu za ono što mi je rekao prijatelj, ali sad sam uvjeren da je bio u pravu oko smjera razvoja događaja. To je bio ključni trenutak recentne balkanske povijesti. Reformsku koaliciju koja je mogla ekspresno preokrenuti Srbiju na put demokratske konsolidacije, razbio je Montgomery.
Prvo je pustio onaj materijal u “Nacional”, a zatim došao pritisnuti Milu, i tako deklarirao da američka politika više ne stoji iza Đukanovića - nije to bilo javno, ali znali smo mi, što znači da su znali i svi koji trebaju u Srbiji i Crnoj Gori.
Treći čin bit će pritisak na Zokija Đinđića - demonstrirat će nezadovoljstvo američke diplomacije zbog nerazmrsivih kriminalnih afera, koje su se u Beogradu dnevno zapetljavale. Pokazat će da više nije njihov zlatni dečko. To je apsolutno smrtonosno - čim su zle sile pojmile da dr. Zoki više ne uživa potporu dobre magije, počele su pripremati atentat. Monty je stvorio političke prilike koje su to omogućile...
Je li to bio naprosto pogrešan potez američke diplomacije, posljedica njihovog mikromenadžementa, pokušaja da političke prilike u neokupiranom Beogradu kontroliraju samo preko ljudi na koje imaju utjecaj? Ne bih rekao, američku diplomaciju na terenu vodi američki ambasador, a State Deparment ne može mu dati veliku analitičku potporu, pogotovo ako je riječ o ovako beznačajnim, malim zemljama.
Pogrešan potez
Dakle, te poteze - pritisak na Đukanovića i Đinđića - inicirao je Montgomery. Kad je Đinđić ubijen, a radikali ubrzo pobijedili na izborima, Monty je dobio nogu. I tada je učinio ono što valjda nije učinio nijedan američki ambasador u povijesti Sjedinjenih Država - ostao je u Beogradu, i tu počeo raditi ne za “Kissinger Associates” ili bilo kakvu vašingtonsku ili stranu lobističku tvrtku, što je sasvim prihvatljivo, ako se obavlja decentno, i u okvirima politike i diplomatske etikete koju propisuje sljedeći veleposlanik, nego se zaposlio kod - Bogoljuba Karića.
Bogi Karić, brkati primitivac, koji je počeo karijeru u rodnoj Peći kao šef ciganske kapele u kojoj je pjevao i svirao s braćom i njihovim ženama - pa se hvalio da je prvi na Balkanu imao na repertoaru “Betalese” - neizmjerno se obogatio kad mu je Sloba Milošević stavio na raspolaganje najveći državni telekom-servis, Mobtel. Bogi ga je kupio za petsto tisuća maraka, nevažećim ugovorom s fiktivnom firmom, potpisanim u Moskvi. Naravno, Bogi je bio paravan - s njim su se u taj posao utalili bezbrojni mračni likovi miloševićevske obavještajno-poslovno-gangsterske scene.
Bogi je otvorio i banku, koja je sudjelovala u piramidalnim shemama, što su režimskim lojalistima omogućile da zgrnu kapital u doba njegove prvobitne akumulacije, a zatim, otvorio je televiziju, upleo se u sve novinsko-izdavačke projekte u Srbiji i, naposljetku, osnovao privatni “Univerzitet braće Karić”. To zvuči kao naslov neke epizode humorističkog serijala Radivoja Lole Đukića, a zapravo je velebna, lukrativna ustanova za iznamljivanje para sirotinji - i tu se namjestila Lynn, čim je doktorirala s “Filozofijom braka”. Monty je pak postao savjetnik. Putuje u Skoplje, dolazi u Zagreb, piše kolumne.
Denis Kuljiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....