ZAGREB - Od slučaja Velvet Underground, dokumentiranog prije četiri desetljeća, sudbine najjačih avangardnih rokera uvijek su nekako slične. Dok su u punoj snazi imaju malo publike i skromne naklade, a onda se nakon 10, 20 ili čak 30 godina na njihovim starim albumima odgajaju cijele generacije novih bendova.
Londonski kvartet Wire, osnovan u Watford Art Collegeu, zablistao je 1977. godine na debi albumu “Pink Flag”, a do kraja 70-ih u njegovoj diskografiji našla su se još dva post-punk klasika, nezaboravni albumi “Chairs Missing” i “154”. Zahvaljujući prije svih Darku Glavanu koji je uvrstio Wire u svoju knjigu o punku, njihovo ime bilo je poznato i u ovim krajevima.
No, za razliku od Jugotonova izdanja albuma“Solid Gold” Gang Of Four, koje se moglo naći u svakoj malo boljoj kućnoj fonoteci, uvezeni primjerci “Pink Flag” i “Chairs Missing” bili su pravi rariteti. Možda i zbog toga uoči hrvatske koncertne premijere grupe Wire na jarunskom Rokaj Festu nema nestrpljivog odbrojavanja kakvo je pratilo nedavni dolazak Gang Of Four. Međutim, u svjetskim okvirima ove dvije skupine su gotovo podjednako utjecale na glazbeno usmjerenje recentnih art-rock, post-punk i retro-new wave bendova.
Colin Newman (gitara, vokal) i Graham Lewis (bas, vokal) uvijek su bili ponosni na svoje zasluge, ali još se nije dogodilo da kod Wire prevagne nostalgija za takozvanim dobrim starim vremenima. Gostovanje na Rokaj Festu (4. srpnja) zamalo se poklopilo s datumom objavljivanja novog albuma “Objects 47” (7. srpnja). Najava istaknuta na njihovoj stranici www.pinkflag.com u obliku free downloada s pjesmom “One Of Us” zvuči iznenađujuće svježe.
Colin Newman: Hvala što ste to primijetili. Sudeći prema dosadašnjim reakcijama na album, mislim da ljudi mogu očekivati nešto vrlo posebno. Svi nam govore da je ovo najbolji album u novijoj diskografiji Wirea. Mi smo vrlo zadovoljni. Za razliku od (prethodnog albuma) “Stand”, ovo je višedimenzionalni rad, s pristupom koji daje nešto kao “wide screen” i “Technicolor” verziju Wirea.
Širom svijeta pojavljuju se mladi bendovi koji zvuče kao potomci Wirea. Oni su odrasli na vašim albumima iz 70-ih, pa vjerojatno i njihovi fanovi priželjkuju koncert krcat pjesmama s “Pink Flag” i “Chairs Missing”. Što ćete svirati u Zagrebu? Hoće li biti više starih pjesama ili ćete u prvi plan postaviti “Objects 47”?
Colin: Malo smo suzdržani u otkrivanju set-liste jer ne želimo pokvariti iznenađenje. Zasad mogu otkriti da repertoarom pokušavamo obuhvatiti cijelu povijest grupe Wire.
Prije nekoliko godina na furioznom 40-minutnom koncertu u Ljubljani zvučali ste kao da se uopće ne želite vraćati u prošlost.
Graham: Aha! Onaj koncert u kinu (Šiška). Je li doista trajao 40 minuta? Snimala nas je slovenska državna televizija. Je li to ikad prikazano? Svirali smo materijal s tada aktualnog albuma “Stand”. Tako smo eliminirali mogućnost da netko odluči prikazati samo Wire koji svira stare pjesme.
U Ljubljani je s vama još uvijek bio gitarist iz originalne postave Bruce Gilbert. Zbog čega je poslije napustio bend?
Colin: To je pitanje na koje još ne znamo odgovoriti. Nije nam dao objašnjenje. Uz neke druge probleme koje smo imali oko 2004. godine, to nas je zamalo upropastilo. Trebali smo dosta vremena, sve do sredine 2006., da se ponovno uključimo i započnemo pregrupiranje u trio, što će Wire postati u doglednoj budućnosti. Ipak, na pozornici smo uvijek funkcionirali kao kvartet, s aranžmanima za dvije gitare, pa smo za koncerte angažirali Margaret Fiedler McGinnis koja je svirala u grupi Laika, a poslije je pratila PJ Harvey. Bila je s nama na posljednjih deset koncerata.
Prošle godine ste reizdanjem obilježili trideset godina od izlaska albuma “Pink Flag”. Je li itko među vama razmišljao o tako dugoj karijeri u doba kad ste pokrenuli Wire?
Colin: Kad se nešto radi, pogotovo kad je to prvi album, s potpuno nevinim pristupom, nadate se da će vas barem netko skužiti. Svi izvođači koji idu u studio nadaju se da će naći groove za neki oblik besmrtnosti, ali što to znači u stvarnosti? Možete se nadati, ali ne možete očekivati. 1977. godine bilo je skoro nevjerojatno da nešto iz sredine 60-ih još može zvučati relevantno. Nakon deset godina! Zbog toga je bilo nemoguće i pomisliti da će se nešto poput naše glazbe slušati za trideset godina. U to doba svi smo očekivali da ćemo u 21. stoljeću voziti leteće automobile. Što se s njima dogodilo?
Graham:Upravo tako! Gdje je moje srebrno odijelo i leteći auto? Kad smo napravili album “Pink Flag” imali smo neke dugoročne ambicije, ali to što ga u 2008. kupuju 16-godišnjaci ipak je veliko iznenađenje. Nikad nisam planirao karijeru i ovako dugo trajanje za mene je misterija.
R.E.M su obradili vašu pjesmu “Strange”, Steve Albini je s Big Blackom snimio “Heartbeat”, a na listu Wire covera upisali su se i mnogi drugi bendovi. Na koju ste obradu najviše ponosni?
Colin: Bez ikakve dvojbe, to je My Bloody Valentine verzija pjesme “Map Ref” jer je MBV ranih 90-ih bio “najcool” bend u Britaniji, a možda i u svijetu.
Graham: Bilo mi je zadovoljstvo svirati “Hearbeat” s Big Blackom, na koncertu u Londonu koji je bio dio njihove oproštajne turneje. Ja sam svirao Casio synth. Nezaboravno!
Mnogi mladi bendovi danas doživljavaju album “Pink Flag” kao punk manifest. Zašto nije tako prolazio 1977. godine?
Colin: “Pink Flag” može značiti svašta, ali nikako ne može biti punk manifest. Punkeri iz 1977. naprosto su mrzili Wire. Nitko ga nije priznavao kao punk album.
Jeste li ikad razgovarali o političkim teorijama situacionizma s članovima Gang Of Four ili drugih ljevičarskih post-punk bendova?
Colin: Nikad nisam ni o čemu razgovarao s Gang Of Four. Mnogi ljudi misle da je Wire podržavao situacionističke stavove, ali to nikad nisu bili naši stavovi. Ne dopadaju mi se ljudi koji na sva usta objavljuju tko su prije nego što pokažu svoju umjetnost. Pogledajmo najprije kakva je to umjetnost, pa ćemo možda i sami shvatiti o čemu se radi.
Ilko Čulić
Londonski kvartet Wire, osnovan u Watford Art Collegeu, zablistao je 1977. godine na debi albumu “Pink Flag”, a do kraja 70-ih u njegovoj diskografiji našla su se još dva post-punk klasika, nezaboravni albumi “Chairs Missing” i “154”. Zahvaljujući prije svih Darku Glavanu koji je uvrstio Wire u svoju knjigu o punku, njihovo ime bilo je poznato i u ovim krajevima.
No, za razliku od Jugotonova izdanja albuma“Solid Gold” Gang Of Four, koje se moglo naći u svakoj malo boljoj kućnoj fonoteci, uvezeni primjerci “Pink Flag” i “Chairs Missing” bili su pravi rariteti. Možda i zbog toga uoči hrvatske koncertne premijere grupe Wire na jarunskom Rokaj Festu nema nestrpljivog odbrojavanja kakvo je pratilo nedavni dolazak Gang Of Four. Međutim, u svjetskim okvirima ove dvije skupine su gotovo podjednako utjecale na glazbeno usmjerenje recentnih art-rock, post-punk i retro-new wave bendova.
Colin Newman (gitara, vokal) i Graham Lewis (bas, vokal) uvijek su bili ponosni na svoje zasluge, ali još se nije dogodilo da kod Wire prevagne nostalgija za takozvanim dobrim starim vremenima. Gostovanje na Rokaj Festu (4. srpnja) zamalo se poklopilo s datumom objavljivanja novog albuma “Objects 47” (7. srpnja). Najava istaknuta na njihovoj stranici www.pinkflag.com u obliku free downloada s pjesmom “One Of Us” zvuči iznenađujuće svježe.
Colin Newman: Hvala što ste to primijetili. Sudeći prema dosadašnjim reakcijama na album, mislim da ljudi mogu očekivati nešto vrlo posebno. Svi nam govore da je ovo najbolji album u novijoj diskografiji Wirea. Mi smo vrlo zadovoljni. Za razliku od (prethodnog albuma) “Stand”, ovo je višedimenzionalni rad, s pristupom koji daje nešto kao “wide screen” i “Technicolor” verziju Wirea.
Širom svijeta pojavljuju se mladi bendovi koji zvuče kao potomci Wirea. Oni su odrasli na vašim albumima iz 70-ih, pa vjerojatno i njihovi fanovi priželjkuju koncert krcat pjesmama s “Pink Flag” i “Chairs Missing”. Što ćete svirati u Zagrebu? Hoće li biti više starih pjesama ili ćete u prvi plan postaviti “Objects 47”?
Colin: Malo smo suzdržani u otkrivanju set-liste jer ne želimo pokvariti iznenađenje. Zasad mogu otkriti da repertoarom pokušavamo obuhvatiti cijelu povijest grupe Wire.
Prije nekoliko godina na furioznom 40-minutnom koncertu u Ljubljani zvučali ste kao da se uopće ne želite vraćati u prošlost.
Graham: Aha! Onaj koncert u kinu (Šiška). Je li doista trajao 40 minuta? Snimala nas je slovenska državna televizija. Je li to ikad prikazano? Svirali smo materijal s tada aktualnog albuma “Stand”. Tako smo eliminirali mogućnost da netko odluči prikazati samo Wire koji svira stare pjesme.
U Ljubljani je s vama još uvijek bio gitarist iz originalne postave Bruce Gilbert. Zbog čega je poslije napustio bend?
Colin: To je pitanje na koje još ne znamo odgovoriti. Nije nam dao objašnjenje. Uz neke druge probleme koje smo imali oko 2004. godine, to nas je zamalo upropastilo. Trebali smo dosta vremena, sve do sredine 2006., da se ponovno uključimo i započnemo pregrupiranje u trio, što će Wire postati u doglednoj budućnosti. Ipak, na pozornici smo uvijek funkcionirali kao kvartet, s aranžmanima za dvije gitare, pa smo za koncerte angažirali Margaret Fiedler McGinnis koja je svirala u grupi Laika, a poslije je pratila PJ Harvey. Bila je s nama na posljednjih deset koncerata.
Prošle godine ste reizdanjem obilježili trideset godina od izlaska albuma “Pink Flag”. Je li itko među vama razmišljao o tako dugoj karijeri u doba kad ste pokrenuli Wire?
Colin: Kad se nešto radi, pogotovo kad je to prvi album, s potpuno nevinim pristupom, nadate se da će vas barem netko skužiti. Svi izvođači koji idu u studio nadaju se da će naći groove za neki oblik besmrtnosti, ali što to znači u stvarnosti? Možete se nadati, ali ne možete očekivati. 1977. godine bilo je skoro nevjerojatno da nešto iz sredine 60-ih još može zvučati relevantno. Nakon deset godina! Zbog toga je bilo nemoguće i pomisliti da će se nešto poput naše glazbe slušati za trideset godina. U to doba svi smo očekivali da ćemo u 21. stoljeću voziti leteće automobile. Što se s njima dogodilo?
Graham:Upravo tako! Gdje je moje srebrno odijelo i leteći auto? Kad smo napravili album “Pink Flag” imali smo neke dugoročne ambicije, ali to što ga u 2008. kupuju 16-godišnjaci ipak je veliko iznenađenje. Nikad nisam planirao karijeru i ovako dugo trajanje za mene je misterija.
R.E.M su obradili vašu pjesmu “Strange”, Steve Albini je s Big Blackom snimio “Heartbeat”, a na listu Wire covera upisali su se i mnogi drugi bendovi. Na koju ste obradu najviše ponosni?
Colin: Bez ikakve dvojbe, to je My Bloody Valentine verzija pjesme “Map Ref” jer je MBV ranih 90-ih bio “najcool” bend u Britaniji, a možda i u svijetu.
Graham: Bilo mi je zadovoljstvo svirati “Hearbeat” s Big Blackom, na koncertu u Londonu koji je bio dio njihove oproštajne turneje. Ja sam svirao Casio synth. Nezaboravno!
Mnogi mladi bendovi danas doživljavaju album “Pink Flag” kao punk manifest. Zašto nije tako prolazio 1977. godine?
Colin: “Pink Flag” može značiti svašta, ali nikako ne može biti punk manifest. Punkeri iz 1977. naprosto su mrzili Wire. Nitko ga nije priznavao kao punk album.
Jeste li ikad razgovarali o političkim teorijama situacionizma s članovima Gang Of Four ili drugih ljevičarskih post-punk bendova?
Colin: Nikad nisam ni o čemu razgovarao s Gang Of Four. Mnogi ljudi misle da je Wire podržavao situacionističke stavove, ali to nikad nisu bili naši stavovi. Ne dopadaju mi se ljudi koji na sva usta objavljuju tko su prije nego što pokažu svoju umjetnost. Pogledajmo najprije kakva je to umjetnost, pa ćemo možda i sami shvatiti o čemu se radi.
Ilko Čulić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....