Yves Klein - Gospodar plave boje

Unoći 7. listopada egipatski je obelisk na Place de la Concordu bio osvijetljen u plavo. Napokon je ostvarena želja Yvesa Kleina, jednog od najznačajnijih likovnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, koju je 1958. zabranom spriječio pariški Prefekt. U Centru suvremene umjetnosti "Georges Pompidou" otvorena je Kleinova retrospektivna izložba, a 7. studenoga pred muzejem će biti pušten 1001 plavi balon napunjen helijem. U La Coupolu se do kraja travnja održava izložba fotografija Herryja Shunka i Johna Kendera koji su ovjekovječili brojne Kleinove akcije. Većinu događanja, kao i raskošan katalog izložbe financirala je poslovna grupa LVMH. Dobra vijest za hrvatsku publiku je da će retrospektiva biti prikazana u Beču od ožujka do lipnja 2007.



International Klein blue



Prvi put u povijesti muzeja "Pompidou" jednom je umjetniku dva puta organizirana retrospektivna izložba, što svjedoči o Kleinovu značaju. Na izložbi je predstavljeno 120 slika i skulptura, 60-ak crteža i pisama, a u sedam prostorija prikazuju se filmovi snimani tijekom umjetnikovih performansa. Kao okosnicu izložbe autorica Camille Morineau izabrala je trilogiju plave, ružičaste i zlatne boje koje simboliziraju Boga Oca, Isusa Krista i Duha Svetoga. Dosad rijetko korišten koncept razotkriva Kleinovu duboku religioznost koja je dugo godina bila ignorirana. Na izložbi je prvi put prikazan rad "Ex Voto", kutija u kojoj se nalaze pigmenti plave i ružičaste boje te zlatni listići. Riječ je o zavjetnom daru koji je Klein za jednoga od brojnih hodočašća poklonio samostanu Sv. Rite u Umbriji. Postojanje toga rada otkriveno je tek 1975. nakon velikog potresa koji je zahvatio tu talijansku regiju.  Klein je u samo pet godina djelovanja (umro je sa 34 godine) promijenio tokove suvremene umjetnosti. Radikalnim idejama izvršio je utjecaj na brojne svjetske, ali i hrvatske umjetnike. Začetnik je konceptualne umjetnosti, a sam proces rada pretvorio je u umjetničko djelo. Diskvalificirajući formu, pa čak i ritam, Klein jednobojnim platnima i njihovom dematerijalizacijom stvara koncept bezgraničnosti. Široj publici poznat je po korištenju intenzivne ultramarin plave boje. Umjetnik je bio opsjednut pigmentom plave boje. U traženju idealnog tona koji je istovremeno mat, ali i svijetleći pomogao mu je prodavač boja Edouard Adam. Miješajući različite sastojke, dobili su plavu ultramarin boju nevjerojatne iluminoznosti i dubine. Boju amblematičnu za Kleinov rad. Umjetnik je 1960. formulu poslao na Nacionalni institut za industrijsko vlasništvo, tako je Kleinova ultramarin plava i službeno postala IKB (International Klein Blue). "Plava boja nema dimenzije, ona izlazi izvan granica", tvrdio je Klein koji se odbijao svrstati u apstraktnu umjetnost. "Nisam apstraktni slikar - baš suprotno - ja sam slikar figuracije, realist. Budimo iskreni, da bih naslikao prostor, ja moram biti na licu mjesta, u tom prostoru", tekst je manifesta koji je izašao 27. studenoga 1960. Taj manifest je izazvao zbrku i zgražanje u Parizu.



Život s umjetnicima



U nedjelju ujutro, toga dana, urednike Journal du Dimanchea dočekalo je iznenađenje. Na kioscima oko pariškog Trocadera prodavalo se piratsko izdanje njihovih novina, manifest s potpisom Yvesa Kleina. Na naslovnici je bila fotomontaža na kojoj umjetnik skače sa zgrade koju je pratio naslov "Skok čovjeka u prostor". U manifestu su na četiri stranice bila iznesena Kleinova razmišljanja o umjetnosti, Teatru praznine, Simfoniji tišine... Antologijsku fotografiju skoka u prostor napravili su Herry Shunk i John Kender, koji su dokumentirali sve Kleinove akcije te ga pratili poput dvorske svite. Klein nije bio boem, prije bi ga se moglo nazvati hohštaplerom ili, kako ga voli nazivati francuski tisak, dendijem. S nepunih 30 godina postao je međunarodna zvijezda. Bio je sklon senzacionalnim akcijama, ali uvijek ih je izvodio u urednim skupim odijelima. Često je nosio bijele rukavice, a nerijetko se i kostimirao. Svakoga je dana izlazio u nekada kultni bar i restoran La Coupole. Pio je plave koktele, bio je uglađen i uvijek okružen brojnim prijateljima. To je slika Kleina koja se najčešće producira, no Klein je u svojoj biti bio strogo disciplinirani filozof koji je stvarao meditativna umjetnička djela.



Yves Klein rođen je 1928. godine u Nici. Majka mu je bila apstraktna slikarica iz obitelji apotekara u Nici, a otac Holandez rođen u Indoneziji i ne odveć talentiran slikar figuracije. Marie Raymond i Fred Klein nakon vjenčanja su se nastanili u pariškoj ulici Départ, gdje je živio i Mondrian. Povremeno su odlazili u Cannes na Azurnoj obali, gdje je Fred Klein uredio kuću za obitelj. Živjeli su ugodno zahvaljujući financijskoj potpori imućne obitelji Marie Raymond. Marie Raymond se privremeno vratila u Nicu kako bi rodila u krugu obitelji. Djetinjstvo Yvesa Kleina bilo je obilježeno čestim seljenjima roditelja. Yves je tijekom školovanja u Nici često ostajao s majčinom sestrom. Njegova majka, koja je kao apstraktna slikarica zauzela značajno mjesto u, tada još uvijek, muškom slikarskom svijetu, stvorila je kontakte s brojnim značajnim umjetnicima suvremene umjetnosti toga vremena, tako je Yves rastao okružen ljudima kao što su Kupka, Villon, Sonia Delaunay...







Ljubav prema judu



Klein je u Nici stekao klasično obrazovanje, a nakon mature je namjeravao upisati trgovačku mornaričku školu kako bi što prije počeo putovati. Njegovo je djetinjstvo obilježio strip-junak Tin Tin, reporter i istraživač koji je putovao po svijetu. Od ideje da upiše trgovačku školu odustao je zbog zanimanja za judo. Tečaj juda upisao je sa 19 godina u policijskoj školi u Nici. U judu je Klein pronašao sebe i uskoro postao najbolji judist svoje generacije. U klubu je upoznao Claudea Pascala i Armanda Fernandeza s kojima je do smrti ostao nerazdvojan. Na pješčanim plažama Nice, već zaraženi zen filozofijom, mladići su odlučili podijeliti svijet. Zemlja je pripala Armandu koji će poslije postati kipar, zrak Pascalu koji je postao pjesnik, a nebo Kleinu. I upravo tom podjelom svijeta počinje Kleinovo kratko, ali intenzivno putovanje u umjetnost i njegova fascinacija prostorom i bojom.



"Još dok sam bio adolescent, 1946. godine svoje sam ime, za fantastičnog realno-imaginarnog putovanja, išao ubilježiti na drugi kraj neba. Toga dana, dakle, dok sam bio na plaži u Nici, osjetio sam nevjerojatnu mržnju prema pticama koje su leteći po mom plavom nebu bez oblaka pokušavale napraviti rupe u mom najljepšem i najvećem djelu", riječi su Yvesa KLeina zabilježene u Manifestu hotela Chelsea u New Yorku 1961. Zahvaljujući financijskoj podršci svoje tete i majčinim vezama u Japanu, Yves Klein 1952. putuje u Yokohamu, a zatim i u Tokyo, gdje se upisuje na Institut Kodokan, najcjenjeniju školu juda u zemlji. U svladavanju školskog ritma pomažu mu amfetamini koji su se u to vrijeme legalno prodavali. Svladava borilačke vještine i razvija nevjerojatnu moć koncentracije o kojoj su svjedočili njegovi prijatelji te već za godinu dana zaslužuje crni pojas koji u to vrijeme nije imao niti jedan Francuz. Po povratku u domovinu Francuska judo federacija odbija priznati njegov crni pojas. Klein, ponižen i razočaran, odbija polagati diferencijalne ispite te odlazi u Španjolsku, gdje u školi juda izlaže svoje prve monokrome, jednobojna platna te izdaje knjigu o judu.







'Zemlja nije okrugla'



Nakon godinu dana vraća se u Francusku, gdje ponovo doživaljava razočaranje, njegovi narančasti monokromi odbijeni su na Salonu novih realista, kao, uostalom, i radovi Francoisa Morelleta i Ellswortha Kellyja. Pa ipak, te iste godine Klein ima prvu samostalnu izložbu monokroma u privatnome salonu Edicije Lacoste. Na otvorenje 15. listopada 1955. došli su samo njegovi prijatelji. Premda on nije bio prvi umjetnik koji je izlagao jednobojne slike, to je prije njega učinio Rodtchenko, pa i Maljevič s Crnim kvadratom, Klein je monokromima dao novo značenje, uporno tvrdeći da to nisu apstraktne slike. Kleinove monokrome 1956. izlaže pariška galerija Colette Allendy i Iris Clert, koja je već nekoliko godina izlagala avangardiste. Klein je već nakon prvih izložbi olako svrstan u dekorativne slikare. No, upravo zbog predznaka dekorativnosti Kleinu je 1957. ponuđena samostalna izložba u milanskoj galeriji Apollinare, gdje su prvi put pokazani plavi monokromi. Zahvaljujući članku Dina Buzzatija u Corriere d'informazione pod naslovom "Plavo, plavo, plavo" te činjenici da je jedan monokrom kupio etablirani slikar Lucio Fontana, Klein preko noći postaje slikar priznat u međunarodnim krugovima. Uslijedilo je nekoliko Kleinovih samostalnih izložbi, među kojima i pariška izložba kod Collete Allendy i Iris Clert 1957. u 3 rue des Beaux-Artes. Tom prilikom je ispred crkve Saint-Germain-des-Prés u samoj blizini galerije pušten u zrak 1001 plavi balon napunjen helijem, prva Kleinova aerostatička skulptura. Četiri dana poslije u vrtu Collete Allendy Klein je priredio spektakl ispaljivanja bengalki pričvršćenih na monokrom. Slijede samostalne izložbe u Londonu i Düsseldorfu, nakon čega se Klein prijavljuje na natječaj za dekoriranje opere u gradnji u Gelsenkirchenu. Ohrabren arhitektom opere Wernerom Ruhnaom, Klein osobno na zidu izvodi reljef od spužve natopljene IKB bojom te dva monokroma od 20 metara, kao i tri manja rada. "Moji monokromi nisu moji definitivni radovi, nego samo priprema mojih djela. To su ostaci postupka kreacije", objašnjavao je Klein. Dematerijalizacijiu plave boje Klein 1958. izvodi na epohalnoj izložbi kod Iris Clert. Naziv izložbe je "Vide" (praznina). Pročelje zgrade bilo je obojeno u plavu boju, a ispred ulaza su dva pripadnika republikanske garde držala stražu pod plavim baldahinom. Umjetnik je bijele zidove unutrašnjosti galerije prethodno obojio bijelom bojom kako bi, kako je sam rekao, prostor impregnirao od prethodne izložbe te ga natopio vlastitim senzibilitetom. Autor je u odijelu i s leptir-mašnom publiku dočekivao na sporednom ulazu u galeriju. Postavljajući gardu ispred, uvjetno nazvanog, praznog prostora, Klein veliča i institucionalizira značaj nematerijalnog. Ritualno postavljanje gardista često je zanemarivano, baš kao i autorova religioznost. Projekt "Praznina" tek se posljednjih godina sagledava kao složeni performans, ujedno i  najradikalniji Kleinov rad. Iste godine, taman u vrijeme političke krize i formiranja 4. Francuske Republike te previranja u Alžiru, Klein započinje projekt Plave revolucije. Globus boji u plavu boju, a u javnost izlazi s teorijom u kojoj objašnjava kako Zemlja nije okrugla:



Prorok virtualnog



"Ne, Zemlja nije globus. Ravna je, ali ne u primitivnom i naivnom smislu, u što su vjerovali naši preci. Zavrtite novčić velikom brzinom na njegovu bridu, brzina okretanja stvorit će dojam globusa. Globus je optička iluzija zemlje. Zemlja je plosnata kao novčić, a mi živimo na površini koju tvori rub plohe". Predsjedniku SAD-a Eisenhoweru šalje pismo s oznakom tajnosti u kojem ga poziva da podrži Plavu revoluciju. U pismu nadalje predlaže da se formira tijelo koje će savjetovati Ujedinjene narode kako bi se uspostavila politička i moralna kontrola nad svijetom. Slična pisma poslao je Fidelu Castru, papi i Dalaj-lami, inzistrirajući da se more i obala oboje u plavu boju, kao i sve atomske i hidrogenske eksplozije. Klein strateški nastavlja razvijati svoj rad. Počinje izlagati nevidljive radove, odnosno dematerijalizirane plave monokrome. Kada ga je autor kolektivne izložbe u Anversu pitao kolika je cijena nevidljivih radova koje će izložiti, Klein je odgovorio da ćemu dostajati kilogram čistoga zlata.



Kada 1959. započinje raditi zlatne monokrome, galeristica Iris Clert obavještava Kleina da ima kupca za njegovo nematerijalno djelo pod uvjetom da za to izda račun. Klein je dizajnirao račune, no svjestan toga da bi svaki materijalni trag kupnje narušio koncept djela, od kupaca je tražio da spale račune. Za dijelove nematerijalnih radova, zone kako ih je nazivao, Klein je bio plaćen zlatnim listićima koje je ritualno puštao u Seinu. Svaki fizički trag razmjene morao je nestati. No, Klein se nije zadovoljio dematerijalizacijom plave boje te započinje projekt "arhitekture zraka". U kuhinji ateljea u ulici Campagne-Prčmier snima kratki film. Vodu koja curi iz slavine mlazom zraka pod pritiskom pretvara u paru. Nastavlja s planovima za nematerijalno stanovanje. Uzdajući se u razvoj tehnologije, Klein je prije 50 godina predskazao dolazak ere kompjutora i virtualnog prostora.







OKVIRI ILI SLIKE



Ljeto 1960. Klein provodi u Cannesu na Azurnoj obali, gdje započinje ciklus Kozmogonije. Monokrom plave boje pričvrstio je na krov automobila te ga prepustio djelovanju sunca i kiše. U tom razdoblju radi niz ružičastih monokroma i spužvi, a kartone natopljene alkoholom ili vodom obrađuje vatrom. Epizoda iz mladosti, pristupanje tajnom udruženju Ružina križa, ostavlja trag na Kleinovu radu. Koristeći tri osnovna elementa zrak, vodu i vatru, umjetnik se stavlja u ulogu alkemičara. Teorija tajnog katoličkog kulta koji je u 16. stoljeću nastao u Njemačkoj zainteresirala je Kleina jer se bavila prevladavanjem materijalnih granica. "Yves se 1948. pojavio s knjigom  'Kozmogonija Ružina križa' Maxa Heindla. Yves se tom knjigom intenzivno bavio tri godine", prisjeća se Claude Pascal.



S grupom prijatelja, umjetnicima Armandom, Tinguelyjem, Heinsom i Restanyjem, Klein 27. listopada 1960. osniva pokret novih realista, kojemu su poslije pristupili Cesar, Rotella i Niki de Saint Phalle.







"Jedan dan shvatio sam da moje ruke, moje sredstvo za rad, nisu dovoljne. Platno treba obojati modelom. Ne, to nije erotska ludost, to je čista ljepota", objašnjava Klein ciklus radova Antropometrije koje je počeo raditi krajem 1958. Obnaženi modeli su se po njegovim preciznim uputama umakali u boju, a potom ostavljali otiske na bijelim platnima. Rezultat su dvobojne slike s motivima sličnim leptirima. Rad iz faze antropometrije domaća je publika imala priliku vidjeti na izložbi kolekcije Centra suvremene umjetnosti "Georges Pompidou" održanoj krajem 2004. u Zagrebu. "Model stvara senzualno ozračje u unutrašnjosti ateljea, kao eventualno i u eksterijeru, što omogućava stabiliziranje slikarskog materijala", tvrdio je umjetnik čija su dva stalna modela stekla status fetiša.



Rotraut Uecker, koju će poslije i oženiti, upoznao je 1957. u Nici. Mlada Njemica koja je i sama bila slikarica htjela je naučiti francuski jezik pa je na Azurnu obalu došla čuvati djecu Kleinova prijatelja, kipara Armanda. "Jedan dan kada sam bila sama kod kuće netko je zakucao na vrata. Kada sam pitala tko je, glas s druge strane odgovorio je: 'Yves Klein'. Srce mi je snažno zalupalo, tada sam već vidjela njegove monokrome. Nisam otvorila vrata. Yves se vratio sutradan. Zamišljala sam ga kao gospodina u godinama, no Yves me očarao svojom mladošću i ljepotom. Bio je kao sunce", izjavila je Kleinova udovica.







"Yvesa Kleina vidio sam početkom ljeta 1961. u Parizu. Postavljao je jedan od svojih radova u skučeni izlog jedne male galerije na desnoj obali Seine. Gledao sam zlatne listiće na plohi koji su se pomicali zbog puhanja skrivenog ventilatora. Njegove su velike oči gledale u mene. Na ulici nije bilo ni mačke, bila je večer, nebo je još bilo svijetlo, zlatilo se, kao često ljeti u Parizu. Francuzi su se predali užicima za stolom. Putar je razgovarao s Kleinom tri dana prije njegove smrti", tekst je Josipa Vanište objavljen u katalogu izložbe. Katalog u kojemu je obrađen Kleinov utjecaj na umjetnost u Europi i Americi donosi dijelove manifesta zagrebačke grupe Gorgona koja je djelovala od 1959. do 1966. Nekoliko Gorgoninih tekstova direktno se odnosi na rad Yvesa Kleina. Autor teksta Vitek Havranek piše da su se članovi grupe, među kojima su bila četiri slikara Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder i Josip Vaništa, bavili pitanjem konstrukcije u slikarstvu i smislom slike. U tom kontekstu spomenuta je negacija slike, "Antislika" Julija Knifera. U katalogu se nalaze dijelovi pisma Radoslava Putara koje 1962. iz Pariza šalje Vaništi, a koje započinje kritikom Yvesa Kleina.           (S. S.)




Iz Pariza Ana Knifer
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2022 09:49