Budući da obrazovne i znanstveno-istraživačke politike smatram temeljnima za razvoj pojedinaca i gospodarstva te stoga prioritetnima među "pravim pitanjima" i budući da će one biti dio predizborne kampanje, osvrćem se na programske elemente političkih stranaka o obrazovanju ("Budućnost reforme", Jutarnji list, 20. srpnja, str. 12-13) u želji da će stranke izbjegavati neke previde koji se provlače u njihovim odgovorima.
Političke stranke nisu vodile računa o tome da planiranu kurikularnu reformu treba sagledavati u kontekstu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Taj dokument predstavlja cjelinu planiranih promjena a pomoću cjeline svaki njezin dio dobiva puni smisao. Nakon obrazovnih, za očekivati je i odgovore političkih stranaka o znanstvenim politikama.
O nastavnim sadržajima, o kojima stranke sporadično govore, stav će iznijeti stručne skupine no javno vrijedi govoriti o očekivanim rezultatima reforme. Uz usvajanje temeljnih (jezičke, komunikacijske i matematičke pismenosti) i specifičnih (ovisno o profilu programa) kompetencija, u razvijenome se svijetu često raspravlja o ujednačenoj dostupnosti kvalitetnog obrazovanja svakome, o obrazovanju za ljudska prava, demokratsko građanstvo i multikulturalnost, o školi kao prostoru za prevenciju ili pak rješavanje sukoba te o školi kao inkluzivnoj ustanovi, prakticiranja suodlučivanja učenika i nastavnika. Na dnevnome redu tih rasprava je poticanje radoznalosti učenika za nova znanja i vještine te naučiti učiti i kritički misliti. Raspravlja se i o suradničkom umjesto autoritarnom odnosu nastavnika prema učenicima (na usvajanje ljudskih prava znatno više utječe odnos nastavnika i atmosfera u razredu no različite teorije), o obrazovanju za - grupno - rješavanje problema (što uključuje suradnju koliko i takmičenje među učenicima, razvoj radnih navika i osjećaja odgovornosti). U gotovo svim sustavima kvalitetnog obrazovanja škole njeguju intenzivnu suradnju s roditeljima kao i s lokalnim zajednicama.
Jednoturnusna nastava značajan je preduvjet nove škole. Uz nju su vezana barem tri problema - znatno veća ulaganja u obrazovanje kao bolju budućnost građana, znatno bolji socijalni položaj daleko potplaćenih nastavnika (jesu li frustrirani nastavnici sposobni obrazovati veselu i znatiželjnu djecu?), uvelike drugačije obrazovanje obrazovatelja.
Samo povećanje novca neće donijeti promjene, ali bez većih ulaganja promjena biti neće. Stoga bi politički podržavatelji kurikularne reforme trebali voditi računa da će sljedeći državni proračun i opet biti test njihovih obećanja biračima. Ni prijašnja Vlada i Sabor, ni ovi raspušteni, nisu se pobrinuli za financijsku osnovu promjena.
Hrvatskome se školstvu često prigovara nepovezanost s kadrovskim potrebama gospodarstva. Ipak treba biti precizan u inzistiranju na toj povezanosti. Obrazovanje mora pridonositi dobrobiti obrazovanoga, uspješnosti njegove sredine i radnoj učinkovitosti. No čovjek ne može biti sveden na radnu životinju pa obrazovanje mora (p)ostati znatno šire od osposobljavanja za rad. Već i stoga što kvalitetno obrazovanje obrazuje za radne procese sutrašnjice, a ne samo današnjice. Kvalitetno obrazovanje priprema za budućnost, a ne za iluzorno popravljanje prošlosti.
Ne smatram produktivnim kontroliranje studijskih kvota. Državno ograničavanje upisnih kvota moglo bi narušiti Ustavom zajamčenu autonomiju sveučilišta. Višestruko djelotvornijim smatram raznovrsno poticanje studiranja deficitarnih struka.
Stranački odgovori sporadično spominju kadrove. Svakako je ključno tko vodi ekspertnu skupinu i tko tvori stručne skupine za kurikularnu reformu. Dr. Jokić i njegovi suradnici/ce predano su radili na strategijskim materijalima, a veliki broj primjedbi na njih nisam poimao kao pokudu već kao ogroman interes hrvatske javnosti za promjene obrazovnog sustava. Od njega sam - ne samo ja - očekivao sve drugo osim ostavke, a od njegove obrazovanosti sve drugo osim ultimatuma ministru. Ostavke podnose političari, a ne stručnjaci, pogotovo nakon ogromne podrške javnosti za započeti posao. Među zadaće stručnjaka ubrajam i onemogućavanje loših i nekompetentnih političara, a nikako povlačenje pred njima.
Odlučujuće je kojih je intelektualnih kapaciteta i vrijednosnih orijentacija većina članova ekspertne skupine - hoće li kurikule graditi na isključivom tradicionalizmu ili će novu školu temeljiti na argumentima, racionalnim dosegnućima komunikativnog djelovanja i na znanstvenim otkrićima. Stručnjaci su, u osnovi, nezamjenjivi, za razliku od prolaznih političara. No, s jedne strane, svaki bi sveučilišni profesor, po definiciji i vokaciji, trebao biti kozmopolitski obrazovan i orijentiran i bilo bi štetno, u ime neke superiornosti ili osobnih animoziteta, ponovno zaobići naše dobre znalce edukacijske problematike, pa i bukače. Ako napravljeno ne može izdržati racionalnu kritiku drugačije mislećih, to napravljeno nije dovoljno dobro. S druge, treba se osloboditi iluzije da je u današnjem svijetu moguća izrada javnih strategija posve neovisna o politici.
Brojne su fatalne posljedice političkog silovanja struke, no ne bi trebalo zaboravljati da je politika usvojila Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije te da će i odlučivati o prijedlozima stručnjaka. Bude li u politici odgovornih i pametnih, poslušat će što im stručnjaci savjetuju. Zajedničko dobro, pogotovo u ovome segmentu, treba stajati daleko iznad kadrovskih kuhinja partikularnih politika. U području obrazovanja valja se nadati stranačkome konsenzusu.