Za stolom je jedan tanjur uvijek prazan: 1131 osoba vodi se još kao nestala

ZAGREB - Svakog Božića i Uskrsa obitelj Alvir okupi se na blagdanskom ručku. Stol je postavljen za petero, ali već 15 godina jedno mjesto ostaje prazno. To je mjesto za sina Roberta koji je kao hrvatski branitelj nestao u Vukovaru 18. studenoga 1991. Imao je samo 19 godina i njegovo je ime među 1131 osobom nestalom u Domovinskom ratu koje Hrvatska još traži.



- Dok budem živa i bez obzira na to hoću li dočekati da ga nađu i dostojno ga pokopati, za našim stolom uvijek će biti pet tanjura, a ne četiri - obećanje je koje si je Sofija Alvir zacrtala onoga dana kad je čula da je Robert nestao. Od tada je prošlo 15 godina. Petnaest godina Sofija ne skida crninu. Čeka da pronađe Robertovo tijelo, dostojno ga pokopa, zapali mu svijeću i donese cvijet....



Psihička i fizička kalvarija



S Robertom sam se zadnji put čula 25. rujna 1991. Nazvao me i rekao: 'Mama, ovdje je sve u redu, dobro sam'. Pola Zagreba bi dala da je barem dijete imao, pa da mi je barem to od njega ostalo.. Poslije Uskrsa 1992. pomirila sam se da više nije živ, surprugu je trebalo puno dulje



Sofija Alvir Ta ponosna, visoka žena, dok u ruci drži Robertovu sliku i govori o psihičkoj i fizičkoj kalvariji koju je prošla otkad joj je nestao stariji sin, priznaje kako se odavno pomirila s činjenicom da više nije među živima. Oko vrata nosi lančić s pločicom na kojoj su fotografije Roberta i nećaka Ivice. Smogla je snage suočiti se s okrutnom istinom. 



- Poslije Uskrsa 1992. prihvatila sam da je moj Robert mrtav. Suprugu Anti trebalo je puno dulje. Jednom se probudio i rekao mi: 'Evo Roberta pored kreveta, pita gdje je Ivica' - kaže Sofija dok pokazuje sliku nećaka Ivice koji je također nestao nakon pada Vukovara.



Iako su mu roditelji živjeli u Njemačkoj, gdje je i rođen, Robert je veći dio života proveo u Vukovaru. Sa starijom sestrom živio je u kući koju su roditelji sagradili radeći u stranoj državi. Cijela je obitelj zajedno bila u Njemačkoj kad je u Hrvatskoj počela srpska pobuna. U srpnju 1991. zajedno dolaze u Vukovar. Robert odlučuje ostati i braniti Hrvatsku.



- Molila sam ga i preklinjala da se vrati s nama. Nije me želio ni čuti. Kad sam mu u sobi pronašla pištolj, rekla sam mu: 'Ubij me, pa onda idi u rat'. Odgovorio mi je: 'Ubij se sama, ali ja svejedno idem'.



Gotovo identično iskustvo proživjela je i Makbule Merić. Njezin sin Ohran također nije želio mirno sjediti skrštenih ruku i gledati rat na televiziji. Iako je živio u Zagrebu, bio oženjen i imao dvoje djece, od kojih je stariji sin imao samo 13 godina, nije se dao pokolebati pred majčinim molbama da ne ide u rat.



Molila ga da ne ide u rat



- Mama, ne mogu to više gledati, moram ići. 'Neka poginem, barem će mojoj djeci biti bolje',  rekao mi je i prijavio se. Postao je pripadnik legendarne 204. vukovarske brigade. Ranjen je i odveden u vukovarsku bolnicu i otada mu se gubi svaki trag - kaže Makbule. Za nju tada počinje mučna potraga za sinom. Poput mnogih koji su krenuli u potragu za svojim najmilijima, Sofija i Makbule svuda su tražile i pitale za svoje sinove. I tako već 15 godina. Idu za svakom i najmanjom informacijom, iako su prihvatile da im sinovi više nisu živi. 



- Prošlo je 15 godina. Pomirila sam se s time da više nema nade da ću ga pronaći živog - kaže Makbule koja se poput mnogih prvih godina još nadala da će se Ohran vratiti. Ni ona ni Sofija nisu pronašle mir, da kosti najdražih više nisu razbacane po poljima nego da počivaju u miru.  



Mlađi unuk bi otišao u sobu i dobro se isplakao za ocem, a prema van je čvrst kao stijena. Ali Ohranov stariji sin se nije mogao smiriti, htio je poludjeti. Kad bi god stigla neka razmjena ili branitelji s ratišta, odlazio je pred njih s očevom slikom i govorio: 'Molim vas, jeste li ga vidjeli, pomozite mi!"



Makbule Merić Kad je Vukovar pao, a sinovi se nisu vratili, svakog su dana odlazile u ured za žrtve rata, Crveni križ, davale oglase po novinama, na radiju, raspitivale se među poznanicima, vukovarcima, suborcima...



Ispitivali svaku dojavu



Prvih su ih godina ljudi stalno nazivali i javljali da su im negdje vidjeli sinove. Sofijina obitelj je čak tragom jedne dojave otišla u Mađarsku, gdje su bile izbjeglice iz Hrvatske.



Poslije se ispostavilo da je čovjek koji im se javio vidio Robertovu sliku u tjedniku Arena. Televizor u stanu Alvirovih u Njemačkoj tih je godina stalno bio uključen. Snimali su sve vijesti sa CNN-a i drugih televizija o ratu u Hrvatskoj. Sve u nadi da će među tisućama lica možda ugledati Robertovo. Uzalud.



Ohran ima dvoje djece i upravo su oni, priznaje njegova majka, najteže podnijeli njegov nestanak.



Sutra će, 30. kolovoza, na Međunarodni dan nestalih osoba Sofija i Makbule obje biti na skupu u Zagrebu, kao što su i prijašnjih godina bile u Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Petrinji... Dolazit će, kažu, na takve skupove i onda kad se njihovi sinovi više ne budu vodili kao nestali dok god i posljednji od 1131 nestalog ne bude pronađen.



Rješavanje sudbine nestalih

•1991. - 18 tisuća zatočenih i nestalih; od kojih

- 7666 razmijenjenih i oslobođenih

- više od 4 tisuće repatriranih preko teritorija SRJ i BiH

- više tisuća spojenih s obiteljima

- 3585 ekshumiranih iz 143 masovne masovne grobnice i 1200 pojedinačnih

- 2982 identificiranih



•2006. - 1142 nestala - do kraja kolovoza riješena sudbina samo njih 11

•Od početka 2004. godine Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji i branitelja prikupila je informacije o 252 moguća mjesta grobnica.



Pronađeno je:



- 6 masovnih grobnica i 60 pojedinačnih grobnica

- ekshumirana 161 žrtva

- identificirano 277 osoba i organiziran njihov pokop

U pregovorima sa Srbijom u veljači ove godine postignut je dogovor o nastavku ekshumacija u Smederevu, Pančevu, Beogradu, Somboru i Apatinu. Sukladno dogovoru, preuzeti su posmrtni ostaci šest traženih osoba iz Hrvatske. Predstavnici Srbije izvijestili su hrvatsku stranu da će biti otvorene vojne arhive, koje bi također trebale otkriti mjesta grobnica.

Ivan Pšenica: Proces traženja je sve sporiji

Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih osoba, koji i organizira skup u Zagrebu 30. kolovoza u povodu Međunarodnog dana nestalih, Ivan Pšenica, nije zadovoljan s procesom traženja nestalih.



- Ne možemo biti zadovoljni kad je od početka godine do danas riješena sudbina samo 11 nestalih osoba. U Hrvatskoj se još ne zna sudbina 1131 osobe, a to je velika brojka za malu Hrvatsku. Jer kad govorimo o toj brojci, govorimo o oko 6000 članova obitelji koje žive u neizvjesnosti i čekaju istinu - upozorava Pšenica koji se pita kada će biti riješena sudbina svih nestalih ako se nastavi ovakvim tempom.



Smatra da bi Vlada trebala puno odlučnije raditi na procesu traženja. Rješenje vidi u tome da Vlada preko međunarodne zajednice napravi pritisak na Srbiju kako bi otkrili mjesta grobnica. Pšenica je i sam prošle godine nakon 14 godine traženja pronašao sina. Iako je ekshumiran još 1998. godine iz masovne grobnice na Vukovarskom groblju, identificiran je tek sedam godina kasnije.



- Na Mirogoju i na centralnom groblju u Vukovaru je 500 ekshumiranih osoba koje još nisu identificirane, a da ne govorimo o onima koji su u grobnicama za koje još niti ne znamo - ističe Pšenica.



Upozorova kako nažalost postoji i jedan dio onih čija sudbina još nije poznata, a roditelji su u međuvremenu umrli ne dočekavši istinu.



- Sve češće odlazimo na pokope roditeljima, a sve rjeđe žrtvama Domovinskog rata. Proces traženja je sve sporiji - navodi Pšenica. 



Na anonimni broj telefona 062/111-111 koji su otvorili za prikupljanje informacija o pojedinačnim ili masovnim grobnicama dobivaju mnogo prijava. Zahvaljujući tim prijavama otkriveno je oko deset posto grobnica. U početku je, kaže, bilo dosta onih koji su nazivali samo da bi provocirali. Tragom prijava lani je, primjerice, obavljeno 40 probnih iskapanja koja nisu donijela nikakav rezultat.

Suzana Barilar