Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bih u povodu gotovo simultanog izlaska šest debitantskih albuma mogao objaviti da ti prvijenci najavljuju neki novi novi val, neku novu Fiju Briju generaciju ili ozdravljenje naše rock scene kojoj kronično nedostaju jaki debitanti kadri s prvim albumom izazvati snažan interes publike i medija.
Nažalost, ovom prigodom to ne mogu učiniti jer prosječna kvaliteta ovih debija baš i nije na zavidnoj razini. Mogli bismo sad lamentirati kako krivnja za to leži na medijima, klupskoj i drugoj infrastrukturi, no ovih šest prvijenaca potvrđuju kako dio krivnje za slabu krv hrvatske rock scene leži i na izvođačima. Evo kako to izgleda u praksi.
Počnimo s Đubrivom. Čekati 13 (trinaest) godina na debi album u estradiziranom Splitu koji samo lokalpatrioti mogu dovesti u vezu s rockom, podatak je za Guinnessovu knjigu rekorda. Spektar tema - silovanje, pornografija, alkoholizam, obiteljsko nasilje, primitivluk, ružnoća, onanija i tomu slično - nije loš, no ostala je na razini pubertetske nezrelosti i prečestog otklizavanja u vulgarnost u kojoj Đubrivo prerijetko povlači granicu između sebe i primitivnosti.
Glazbeni uzori - NOFX i Iron Maiden - posve su nespojivi, pjevač je iritantno loš, a na kraju svega ostaje dojam nedokuhane Riblje čorbe i Osmog putnika.
Čuvari svirala, pak, splitski su srednjestrujaši: šest-sedam godina svirali su obrade pjesama Zeppelina, Queena, Stonesa, Hendrixa, Azre i drugih sastava, usvirani su i instrumentalistički kompetentni, što dokazuju i s obradom pjesme "Čuvam noć od budnih" Leba i soli kao očitih uzora.
Ali u tome postoji i jedan velik problem. Čuvari svirala ne izražavaju dovoljno osobnosti, njihova sigurnost na koncu se pretvara u antispetičnost, a potom i u letargiju i dosadu jer u njihovim tekstovima ne događa se ništa. Narodski rečeno, Čuvari svirala niti smrde, niti mirišu.
Moje riječi
Aquarius
...do kraja svijeta
Croata Records
100% prirodno
Menart
God.Name korijene vuče iz porečke grupe Godine i vrsarskog banda No Name , a pod novim imenom djeluju četiri godine. Nedavno se njihov prvijenac "Moje riječi", gotovo bez ikakvog medijskog "pusha", našao među deset najprodavanijih hrvatskih albuma, što znači da su "grassroots" metodom našli publiku za svoj christian-rock i post-grunge stil - srodan grupi Creed i ne baš upečatljivom nizu Pearl Jam klonova - za ovu prigodu cijepljen s nešto Gibonnijevih "fora".
Pokušaj kršćanskog rock sastava da se dotakne "velikih tema" nije za osudu, no problem je kad se umjesto nadahnutosti postigne dojam neodređenosti i maglovitosti, pa čak i ispraznosti.
Nedostatak novih kantautora još je izraženiji nego nedostatak zanimljivih novih bandova. Les, pravim imenom Tvrtko Hopek (iz Bjelovara), pokušava promijeniti to stanje albumom na kojem dio stihovnih i glasovnih utjecaja potječe od Urbana, dok drugi dio utjecaja potječe od niza uglavnom nebitnih, ali vrlo komercijalnih američkih post-grunge i moderniziranih hard rock bandova s konca 90-ih.
Problem je što Les nema kvalitete ni Urbana, ni Ramireza i što se sve na njegovu albumu doima šabloniziranim. U ljubavnoj lirici pokušava biti svoj, no prečesto je nespretan, ali možda uhvati dobar radijski airplay.
I malo svjetla na kraju tunela. Death Disco odvjetak je zagrebačke underground-rock scene koja se godinama skuplja(la) u KSET-u, a prvijenac "Crveni signali" ide tragom rastrganih post-punk, disco-punk i noise opservacija srodnih Gang Of Four, P.I.L., Fugazi, Minutemen, James Chance & The Contortions, Big Black, a zamjetna je i želja da se nastavi tamo gdje su stali Šarlo Akrobata.
U ovom trenutku
Dop/Menart
Crveni signali
Dirty old
Daj mi jače
Aquarius
Splitska alter-rock grupa Indigo nada se boljoj sreći u odnosu na onu svoje prijašnje inkarancije po imenu Frakcija.
Dobar dio ovdašnje publike voli bandove poput Depeche Mode, Placeba, Muse i Interpola, a sa spomenutima Indigo ima mnogo zajedničkih osobina, posebice u melodijama, odabiru i uporabi instrumenata te vokalnim dionicama. Sličnost s grupom Boa nije slučajna i ne počiva tek na istom prezimenu pjevača (Puljiz), ali vokal bi morao biti izraženiji.
Naravno, pjevanje na hrvatskom prva je, bitna, ali ne i jedina razlikovnost Indiga u odnosu na njihove britanske i američke srodnike. Za višu ocjenu potrebni su intrigantniji stihovi, a to je - potvrđuju i ovi prvijenci - bila i ostala velika boljka naše scene.
Nadajmo se boljoj sreći s prvijencima grupa Gatuzo, Gretta i A, zar je to važno? Ohrabruje i činjenica da mnogo grupa traži prostor za klupsku svirku i izdavače; možda ta kvantiteta urodi i višom kvalitetom.
Aleksandar Dragaš
Nažalost, ovom prigodom to ne mogu učiniti jer prosječna kvaliteta ovih debija baš i nije na zavidnoj razini. Mogli bismo sad lamentirati kako krivnja za to leži na medijima, klupskoj i drugoj infrastrukturi, no ovih šest prvijenaca potvrđuju kako dio krivnje za slabu krv hrvatske rock scene leži i na izvođačima. Evo kako to izgleda u praksi.
Počnimo s Đubrivom. Čekati 13 (trinaest) godina na debi album u estradiziranom Splitu koji samo lokalpatrioti mogu dovesti u vezu s rockom, podatak je za Guinnessovu knjigu rekorda. Spektar tema - silovanje, pornografija, alkoholizam, obiteljsko nasilje, primitivluk, ružnoća, onanija i tomu slično - nije loš, no ostala je na razini pubertetske nezrelosti i prečestog otklizavanja u vulgarnost u kojoj Đubrivo prerijetko povlači granicu između sebe i primitivnosti.
Glazbeni uzori - NOFX i Iron Maiden - posve su nespojivi, pjevač je iritantno loš, a na kraju svega ostaje dojam nedokuhane Riblje čorbe i Osmog putnika.
Čuvari svirala, pak, splitski su srednjestrujaši: šest-sedam godina svirali su obrade pjesama Zeppelina, Queena, Stonesa, Hendrixa, Azre i drugih sastava, usvirani su i instrumentalistički kompetentni, što dokazuju i s obradom pjesme "Čuvam noć od budnih" Leba i soli kao očitih uzora.
Ali u tome postoji i jedan velik problem. Čuvari svirala ne izražavaju dovoljno osobnosti, njihova sigurnost na koncu se pretvara u antispetičnost, a potom i u letargiju i dosadu jer u njihovim tekstovima ne događa se ništa. Narodski rečeno, Čuvari svirala niti smrde, niti mirišu.
Moje riječi
Aquarius
...do kraja svijeta
Croata Records
100% prirodno
Menart
|
 |
 |
|
God.Name
|
Čuvari svirala
|
Đubrivo
|
God.Name korijene vuče iz porečke grupe Godine i vrsarskog banda No Name , a pod novim imenom djeluju četiri godine. Nedavno se njihov prvijenac "Moje riječi", gotovo bez ikakvog medijskog "pusha", našao među deset najprodavanijih hrvatskih albuma, što znači da su "grassroots" metodom našli publiku za svoj christian-rock i post-grunge stil - srodan grupi Creed i ne baš upečatljivom nizu Pearl Jam klonova - za ovu prigodu cijepljen s nešto Gibonnijevih "fora".
Pokušaj kršćanskog rock sastava da se dotakne "velikih tema" nije za osudu, no problem je kad se umjesto nadahnutosti postigne dojam neodređenosti i maglovitosti, pa čak i ispraznosti.
Nedostatak novih kantautora još je izraženiji nego nedostatak zanimljivih novih bandova. Les, pravim imenom Tvrtko Hopek (iz Bjelovara), pokušava promijeniti to stanje albumom na kojem dio stihovnih i glasovnih utjecaja potječe od Urbana, dok drugi dio utjecaja potječe od niza uglavnom nebitnih, ali vrlo komercijalnih američkih post-grunge i moderniziranih hard rock bandova s konca 90-ih.
Problem je što Les nema kvalitete ni Urbana, ni Ramireza i što se sve na njegovu albumu doima šabloniziranim. U ljubavnoj lirici pokušava biti svoj, no prečesto je nespretan, ali možda uhvati dobar radijski airplay.
I malo svjetla na kraju tunela. Death Disco odvjetak je zagrebačke underground-rock scene koja se godinama skuplja(la) u KSET-u, a prvijenac "Crveni signali" ide tragom rastrganih post-punk, disco-punk i noise opservacija srodnih Gang Of Four, P.I.L., Fugazi, Minutemen, James Chance & The Contortions, Big Black, a zamjetna je i želja da se nastavi tamo gdje su stali Šarlo Akrobata.
U ovom trenutku
Dop/Menart
Crveni signali
Dirty old
Daj mi jače
Aquarius
|
 |
|
|
Indigo
|
Death Disco
|
Les
|
Splitska alter-rock grupa Indigo nada se boljoj sreći u odnosu na onu svoje prijašnje inkarancije po imenu Frakcija.
Dobar dio ovdašnje publike voli bandove poput Depeche Mode, Placeba, Muse i Interpola, a sa spomenutima Indigo ima mnogo zajedničkih osobina, posebice u melodijama, odabiru i uporabi instrumenata te vokalnim dionicama. Sličnost s grupom Boa nije slučajna i ne počiva tek na istom prezimenu pjevača (Puljiz), ali vokal bi morao biti izraženiji.
Naravno, pjevanje na hrvatskom prva je, bitna, ali ne i jedina razlikovnost Indiga u odnosu na njihove britanske i američke srodnike. Za višu ocjenu potrebni su intrigantniji stihovi, a to je - potvrđuju i ovi prvijenci - bila i ostala velika boljka naše scene.
Nadajmo se boljoj sreći s prvijencima grupa Gatuzo, Gretta i A, zar je to važno? Ohrabruje i činjenica da mnogo grupa traži prostor za klupsku svirku i izdavače; možda ta kvantiteta urodi i višom kvalitetom.
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....