Dok sam se u srijedu navečer u sebi lomio da li kolumnu posvetiti krvavom obračunu policije i Dinamovih navijača ili nakon nekontroliranog monologa napisati nekrolog Kruni Jurčiću, susreo me Božo Sušec, “najmlađi novinarski penzioner” i jedan od najvećih, ako ne i najveći sportski novinar u Hrvata. Nakon uobičajenog razgovora o boleštinama, koje napadaju penzionere i penzionerske kandidate, Sušec mi je postavio pitanje:
- U proteklih 11 godina kroz tvoje su kolumne prošli najveći Dinamovi igrači našeg doba: od Dražana Jerkovića, Rudija Belina, Štefa Lamze, Slavena Zambate, Velimira Zajeca, Zlatka Kranjčara, Marka Mlinarića, Zvonimira Bobana, Igora Cvitanovića, Davora Šukera, Roberta Prosinečkog... Ali, postoji jedan nogometaš koji spada među trojicu najboljih u cjelokupnoj Dinamovoj povijesti, a kojega si, vjerojatno nesvjesno, ignorirao...
Sažalno sam pogledao Sušeca i ironično rekao: - Molim te, reci mi ime tog velikana?
- Željko Perušić!
Nakon toga sam mogao sažalno pogledati samo svoju površnost...
Tako je počeo lov na Željka Perušića (74) koji je šezdesetih igrao nogomet kao Johan Cruyff deset godina poslije ili Pero Bručić 20 godina nakon toga. Zajedno s Lamzom je emigrirao u Njemačku, u München 1860. Lamza se nakon nekoliko mjeseci vratio, a Perušić - nikad. Kako je bio čvrst u nogometnim duelima, tako se ponašao i u “životnim utakmicama”. Pola stoljeća poslije otkrio je razloge:
- Godine 1960., kada je Jugoslavija osvojila zlatnu olimpijsku medalju u nogometu u Rimu, bio sam izabran za nogometaša godine. I bio sam sportaš Jugoslavije broj dva, iza košarkaša Radivoja Koraća. No, iz nekih razloga tadašnji izbornik Lovrić nije me uvrstio na popis za SP u Čileu. Bio sam duboko uvrijeđen, kao i činjenicom da me ni u Dinamu nisu naročito cijenili. I dok su drugi igrači na treninge dolazili u sportskim automobilima, ja sam dolazio - tramvajem. Nisam želio izdati Dinamov puk, nisam želio ni u Hajduk, ni u Zvezdu, pa sam odlučio pobjeći u Njemačku. Ostao sam šest godina u Bundesligi, sa ‘zehcigerima’ sam osvojio i naslov prvaka, a zatim sam se preselio u St. Gallen gdje živim već 40 godina.
Željko Perušić naslušao se komplimenata, ali ih je uglavnom pospremao u svoju “arhivu”. Prije utakmice u Barceloni tadašnji trener Milan Antolković je rekao: “Barcelona ima 11 igrača najviše europske klase, a Dinamo samo jednog - Perušića!” U sudarima s Bayernom redovito je čuvao Gerda Müllera. “Nije pipnuo loptu”, zadovoljno se prisjeća Perušić.
Jeste li kao emigrant imali neugodnosti s jugoslavenskim vlastima?
- Nikada! Ja nisam bio politički emigrant, došao sam u Njemačku igrati nogomet, čekao godinu dana da dobijem papire, a često sam znao navratiti u Zagreb. Čak sam 1966. godine nastupio za Dinamo u jednoj prijateljskoj utakmici.
Prisjeća se da je najveće utakmice odigrao protiv Barcelone i Ferencvarosa, 27 puta igrao je za Jugoslaviju, ali nakon “bijega” u Njemačku na Terazijama više nisu htjeli čuti za njega. Nije ga bilo previše ni briga, nastanio se blizu Bodenskog jezera, do 38. godine bio je trener i igrač u St. Gallenu, a igračku karijeru završio je u 41. godini u Vaduzu.
- Nisam se obogatio, makar sam u Münchenu zarađivao 100.000 maraka godišnje, što je tada bio velik novac. Radio sam i u tvrtki za preradu štofova, isključivo za kraljevske obitelji, živio sam jedan miran i fin život...
I onda smo došli do najosjetljivijeg pitanja - tko je najveći Dinamov nogometaš svih vremena?
- Znam što očekujete od mene. Dražan Jerković ili Štef Lamza? Ne, gospodo, bili su nevjerojatno talentirani nogometaši, ali su premalo dali nogometu. Premalo! I zato će vas moj odgovor iznenaditi. Najbolji je - Luka Modrić!
Je li razlog to što je Modrić zapravo kopija Željka Perušića? Biciklistička pluća, nogomet pun logike i poneki genijalan potez. - Proljetos e iznenadio Ivica Olić. Nije samo brz i izdržljiv, on je istinska nogometna klasa...
Hoćete li se vratiti u Dugu Resu? Tamo su korijeni?
- Bilo je nostalgičnih dana, ali danas ih je sve manje! Imam kuću u Dugoj Resi, 74 su mi godine, vrijeme je za povratak. Ali, teško je ostaviti St. Gallen. Imam kuću pokraj šume i jezera, svako jutro u deset sati krenem ‘finskom’ stazom...
Nije od onih koji su satima u stanju pričati “kad smo mi španali”. A mogao bi. Mogao bi satima pričati kako su pobijedili na olimpijskom turniru u Rimu, kako su im na prvom Europskom prvenstvu u Parizu Rusi “oteli” naslov europskog prvaka. Mogao bi nešto ispričati i o duelima s Gerdom Müllerom, najvećim njemačkim golgeterom koji je najmanje volio igrati protiv Perušića. Mogao nas je iznenaditi još kojom usporedbom “a la Luka Modrić” kojega smatra jednim od najmodernijih igrača našeg doba. Mogao je, ali - nije! A kako kaže Božo Sušec, bio je među tri najbolja Dinamova igrača uopće.
Međusobno se sirotinja mlati
Krvava proslava petog naslova prvaka ostavila je i krvave repove. Huligansko iživljavanje i policijsku brutalnost. Moglo bi se reći da je policija imala “generalku” kada bi se kojim slučajem “Atena preselila u Zagreb”.
Žalosno je, međutim, da se međusobno mlati sirotinja jer kako drukčije oslikati policajca koji za 4000 kuna nosi glavu u torbi u zemlji gdje je kriminal i “ručak i večera”, i ne zna hoće li se čitav vratiti kući. Na drugoj su strani besperspektivnost i beznađe, ali i bijes mladih, koji negdje mora eksplodirati. A kako su Dinamove tribine uvijek bile pokret otpora, onda bi se fenomenolozi trebali pozabaviti i tim pitanjem. Nije Dinamov puk ljut na policiju, oni su samo prvi red, koji čuva sav taj nered u hrvatskom društvu.
Znam Darka Zlodija! Bio je jedan od navijačkih vođa prije rata. Kad su Srbi zapucali, prijavio se u policiju i otišao u Vukovar. “Odgulio” je dosta mjeseci u Mitrovici, nekim čudom se vratio u Zagreb. I on je policajac! Ne onaj koji trči za klincem koji je u dućanu “maznuo” Snickers, on je policajac-heroj. Možete li zamisliti kako se osjećao gledajući sav taj maksimirski užas...
Svi traže Marka Livaju
Marko Livaja postao je najtraženija “roba” s ovih prostora. Mladi, nadareni nogometaš bio je i u Dinamu, trenirao ga je Željko Pakasin, preporučio šefovima, ali direktor škole je rekao: “Nije za nas!” No, to su jednom za Prosinečkog rekli u Njemačkoj, ponovili su to i u Zagrebu, ali ne samo za Prosinečkog, nego i za Bernarda Vukasa, a u Splitu za Skoblara i Modrića. I nikad nisu “pojeli svoje diplome”.
Marko Livaja na meti je Intera. Sasvim sigurno neće ga trenirati Jose Mourinho; kada i ako Livaja dođe u Interov kamp, “veliki Jose” već će biti u Madridu. Ali, u Interu postoji netko tko se sjeća Ivice Olića koji im je olako iscurio kroz šake. Kada je Ola, kao tinejdžer, odlazio iz Intera, Facchetti, tadašnji sportski direktor, izjavio je: “Ne čini mi se da činim pravu stvar!” Dinamov direktor škole to nije rekao - on kategorički tvrdi da Livaja nikad neće biti velik igrač. Bumo vidli...
Samostanski odgoj Darija Šimića
Želimir Bišćan, čitatelj Jutarnjeg lista iz Zagreba, iznerviran francuskim cinizmom, vjerojatno nije pročitao moju prošlosubotnju kolumnu u kojoj sam pisao o povratku Darija Šimića u Dinamo gdje će, za razliku od gramzivih i pohlepnih zvijezda, igrati besplatno za klub koji mu je omogućio bogatstvo i svjetsku slavu. Slučajno sam upoznao njegovu obitelj u kojoj je otac, i nakon što je Dario potpisao milijunski transfer za Inter, radio kao instruktor u vozačkoj školi, njegov odgoj je bio “samostanski”, a kada je odlazio u Italiju, nagradio je sve trenere koji su utjecali na njegov razvoj.
Danas se gentlemanski vratio u Dinamo, ali ne kao “stara krama”, nego u punoj snazi i on je za Dinamo “sedmica na lotu”. No, škrti i zajedljivi Francuz to gleda kroz prizmu eura i onoga što je Šimić dao na terenu. A došao je u Monaco kada je to bio nesređen klub i kada je u Francuskoj postojao samo jedan klub - Lyon. I zato je i mene zapekla francuska prijetvornost - svojim zvijezdama gledaju kroz prste, ali stranci su uvijek pod mikroskopom. I spotiču mu svaki euro koji nije natopio krvavim znojem...
Slažem se s g. Bišćanom da treba promovirati kvalitete a la Dario Šimić, da treba manje pisati o prihodima najvećih zvijezda, a veći prostor posvetiti sportašima koji, poput Šimića, ne zaboravljaju korijene i “sjećanja” neće naplatiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....