Zabune oko prve zapovijedi

Ako su, kako smo istaknuli, Blaženstva (Mt 5, 1-12) biser Novoga Zavjeta, Deset zapovijedi (Izl 20, 1-17) srž su Staroga Zavjeta. Božje ime Jahve već je u ono doba prilično prošireno i među susjednim narodima, pa siromašna udovica kaže Iliji: “Živoga mi Jahve, tvoga Boga” (1 Kr 17). Znali su, eto, da ti Hebreji (danas ih zovemo Židovi) imaju sasvim posebnog i zacijelo moćnog Boga. Ali i danas, kad učimo i ponavljamo Deset zapovijedi, već o prvoj od njih zapravo ne mislimo ono osnovno. Bog, naime, kaže Mojsiju: “Ja sam Jahve, Bog tvoj”, zatim ističe da je Osloboditelj, jer ih je “izveo iz kuće ropstva”. Znači da Bog i ne pokušava vjernike uvjeravati o svom biću, o višeznačnom sadržaju imena Jahve, nego stječe njihovo povjerenje time što ih je oslobodio robovanja, što ih je - na svoj način - sve učinio plemićima. Ali ono glavno i tu redovito zaboravljamo. Jahve oslobađa čovjeka ne samo od klasne podložnosti, nego poglavito od krivih vrijednosti koje ga stalno zavode da im se klanja. Jer odmah u nastavku prve rečenice ističe “nemaj drugih bogova uz mene!”. Jahvu zapravo ne priznaje svojim onaj tko shvaća i prihvaća cijelo značenje tog jedinstvenog Imena, nego onaj koji ga ničim niti ikim zamjenjuje. To je sloboda koja čovjeka čini Božjim i dok Boga ne shvaća.

Najveća je zapravo opasnost Jahvu slaviti, a drugim se bogovima klanjati. Nije čak pravi Jahvin protivnik onaj koji ne zna reći da li u njega vjeruje, nego onaj koji se predaje “drugim bogovima”, što znači koji je u vlasti drugih vrijednosti - poimence vladanja, sebičnog uživanja i posjedovanja. Uzalud je tvrditi da u pravog Boga - Jahvu - vjerujemo, ako se u životu povodimo za nečasnim imetkom, za sebičnom bludnošću koja nikoga drugoga ne poštuje niti usrećuje, i za vladanjem, za uzdizanjem nad drugima, makar i nad poslugom.

Tko se ne protivi tom robovanju krivim vrijednostima, nije na putu oslobođenja kojim jedini Jahve vodi. Zato su, nadamo se, mogući slobodni - što znači Jahvini - i navodni ateisti; a neslobodni - što znači stvarni bezbožnici - i oni koji se proglašuju vjernicima.

Kad bismo u navještanju vjere i u prosudbama ljudskih ponašanja tako - možda naporno ali jedino stvarno - biblijski mislili, odnos vjernika i nevjernika bio bi znatno drugačiji.