Oni su krivi za rodijaštvo i netjaštvo, za krah pravne države, za tajkunizaciju. Oni su počinili ratne zločine u sektoru Jug, oni slušaju Thompsona, politiziraju Alku, derneče u Čavoglavama, skrivali su Gotovinu i ubili Anđelu Bešlić. To je rasistički plimni zid u kojem, međutim, danas ne sudjeluju pivski fašisti i desničari, nego baš suprotno - Vedrana Rudan i B.a.b.e., zagrebačka mladež i urbani 'kul' tipovi
Šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme kad sam odrastao na splitskom asfaltu, za mene i za mnoge od nas koji smo imali "košer" primorsko podrijetlo, Dalmatinska je zagora bila svojevrsno, tajnovito ne-mjesto. Bile su to godine socijalističke urbanizacije, doba je to kad Smoje (čovjek koji "Vlaje" nije najljepše opisivao) piše o tom kako "Splićani subotom odlaze u svoje selo".
U mom neboderu, kat poviše moje obitelji, stanovala je obitelj podrijetlom iz Kaštelanske zagore kod koje bih nerijetko, za radnih dana kad bi mi mati bila na poslu, i objedovao. Tih sedamdesetih, kao pučkoškolac, dalmatinski "teror malih razlika" otkrivao sam preko nepca. Kod susjede bih pojeo "manistru u suvo", a ukus i miris tog objeda bio je drukčiji nego što se spravljao u mojoj, bodulsko-velovaroškoj kući.
Umjesto mirisa klinčića, muškata i kolonijalnih trava, toč naše susjede mirisao je na bogati mrs, selen i lovor. Preko nepca sam tako, kao maleni osmoškolac, otkrivao sitne civilizacijske invarijante koje otkriva jedno tako jednostavno jelo, na samo desetak kilometara razlike. Bila je to moja prva Zagora, topla i kuhana.
Tih sedamdesetih u Splitu ste već živjeli okruženi "Vlajima", oni su bili svakom susjedi, znanci, uredske kolege. Istodobno, "Vlaji" su u tom Splitu sedamdesetih bili dežurni Pedro, omraženi krivci, upravo ono što će četvrt stoljeća kasnije postati u Hrvatskoj općenito. Mnogi ljudi u prošlom su se stoljeću iščuđavali kako je Hitler mogao postati antisemit, a bio je u mladosti osobno dobar s mnogim Židovima. Sjećajući se danas splitsko-vlaških relacija, to mi je potpuno jasno.
U mom djetinjstvu ljudi u Splitu imali su ljude iz Zagore za susjede, prijatelje, kolege, ali postojala je javna i ne tako suspregnuta predrasuda da su Vlaji krivi za sve. Urbani analitičari tvrdili su da je Split zbog njih izgubio urbani identitet, zvali su ih "Rolling Stones", Smoje ih je u "Velom mistu" prikazivao kao ljude koji se obogate čim izbije rat, u obiteljima se pamtilo to što su u ratu puru prodavali za zlato.
Kruna toga spleta predrasuda bila je ona uzrečica, tako česta u Splitu 20. stoljeća: "Pusti zeca, ubij Vlaja". Upravo je taj antagonizam, ta diskurska konfrontacija zaleđa i gradova, formirala i politički pejzaž moderne Dalmacije. Tamo gdje su u zaleđu živjeli Srbi - u Dubrovniku i Zadru - uz more se disalo ultrahrvatski. Tamo gdje su "Vlaji" bili katolici - u Splitu, Makarskoj, na Hvaru - tamo su priobalci češće bili autonomaši ili Jugoslaveni.
U tom i takvom Splitu moga djetinjstva Zagora je tako postojala u dvostrukom paradoksu: kroz ljude koje ste znali i nerijetko voljeli, i kroz pakete groznih stereotipa koji su bili tim jači što su nerijetko bili točni. Ali Zagora je rijetko ili nikako postojala kao stvarno mjesto. Oni stanovnici grada koji su bili podrijetlom otamo išli su u "svoje" selo, ali nisu nimalo poznavali ostalu Zagoru. Mi koji "svoje selo" nismo imali preko hrbata Kozjaka i Mosora nismo imali što raditi, osim jednom godišnje ići na žabe i riječne rakove. Zagora je bila mjesto za koje se vjerovalo da tamo nemaš što raditi.
Mnogi Splićani moje generacije ili čak mlađi ispovjedit će vam isti osjećaj koji je meni jednom netko ispovjedio: da svaki put kad prijeđe kliški prijevoj, pipa vlastiti džep jer ima osjećaj da mu treba pasoš. Vječna granica, ratno poprište, otomansko-mletački limes, mentalitetno je opstao dugo, i još opstoji. Mnogo kasnije, s ogromnim sam čuđenjem shvatio da najveći dio Puljana koje znam jedva poznaje centralnu Istru i nikad nije bio u - recimo - Pićanu, Tinjanu, Završju. Smijem li se onda čuditi što su Splićani jedva znali Drniš, Vrgorac, Zadvarje?
Meni osobno Zagora je od ne-mjesta prostora opipljiv prostor negdje otprilike s ratom. Ranih devedesetih tukao sam čuke u petropoljskom, drniškom kraju, otprilike na toponimima tadašnjih Thompsonovih "Čavoglavih". Moja predodžba o Zagori bila je dotad kodirana kulturom. Zagora je za mene bila Zagora Božićevih "Kurlana", Zagora iz dokumentaraca Papića i Tadića, ili iz Papićevih "Lisica". Znate već o kojim je klišejima riječ: Zagora kao bezvodna zemlja, goli suri kamenjar na kojem preživljavaju surovi, patrijarhalni trogloditi, suri vukovi s brčinama koji se opiru uljuđivanju.
Kad čovjek zaista zagazi u Zagoru, međutim, prvo s ćuđenjem otkrije da je ta zemlja izrazito zelena. Dominantna slika Zagore nisu ili nisu samo kordiljeri Svilaje, Kamešnice i Dinare, nego po meni prije polja, goleme zelene stope položene zapad - istok: sinjsko, imotsko, petropoljsko. To je ona "provansalska" slika vlaške arkadije na kojoj će insistirati Hrvoje Hribar u svojoj adaptaciji "Muškarca bez brkova". Druga stvar koju sam u ratu otkrio jest da je Zagora kudikamo manje homogena nego što se misli.
Tih devedesetih gulio sam čuku u selu Crivac, razmjerno zaostalom mjestašcu koje je imalo tek telefonsku govornicu i zadrugu s drvenim daskama s kojih se prodavalo brašno i ulje. Ja nisam bio time šokiran, jer sam, eto, nekako mislio da to u Vlaškoj tako valjda bude. Iskreno su šokirani bili Imoćani s kojima sam ratovao. Oni su dolazili is bogatih, gastarbajterskih sela s videotekama i samoposlugom i vjerovali da je i drugdje tako. Ponovo se potvrđivalo da Zagora drugu Zagoru jednako slabo poznaje kao što je poznajemo i mi izvana.
Izložba "Zagora - nepoznata zemlja" što su je Klovićevi dvori napravili s enormnim budžetom i uz združeni trud desetina stručnjaka izložba je koja terru incognitu prezentira u vrijeme kad su one iste predrasude s kojima sam odrastao u Splitu rascvale kao taksifolija i postale nacionalni sport. Slično kao u mom splitskom djetinjstvu, Vlaji su u Hrvatskoj 21. stoljeća najednom postali krivi za sve.
Oni su krivi za rodijaštvo i netjaštvo, za krah pravne države, za tajkunizaciju. Oni su počinili ratne zločine u sektoru Jug, oni slušaju Thompsona, politiziraju Alku, derneče u Čavoglavama, skrivali su Gotovinu i ubili Anđelu Bešlić. To je rasistički plimni zid u kojem, međutim, danas ne sudjeluju pivski fašisti i desničari, nego baš suprotno - Vedrana Rudan i B.a.b.e., zagrebačka mladež i urbani "kul" tipovi.
Protiv te kavalkade predrasuda teško se bilo braniti argumentima, čak i kad ih je bilo - teško je bilo ljude prisjetiti da je Sinj grad u kojem Srbima nije vlas pala s glave, za razliku od Zagreba i Splita, te da su trojica umjetnika koji su najbolje demontirali hrvatsku kulturu šutljive većine ljudi iz Zagore: Imoćanin Ante Tomić, Poljičanin Vlado Bulić i sinjski konceptualni umjetnik Siniša Labrović. Labrović - konceptualac koji je svojedobno previjao partizanski spomenik i načinio Big Brother za ovce - možda je najbolji primjer umjetnika koji potkapa hrvatski skok iz krša u 21. stoljeće: zadnji put kad sam ga vidio rekao mi je da će angažirati guslara da prepjeva jedan broj ženskog časopisa.
Nažalost, ova trojica autora na svoj su način iznimka, zato što suvremena hrvatska kultura više voli Zagoru prešućivati. Kao mjesto oštrog stida, Zagora postoji ili kao egzotično mjesto etnografske fascinacije (recimo u starmodnim TV dokumentarcima) ili ne postoji uopće. Još dvadesetih godina hrvatski su pisci (vrlo je važno reći: po profesiji često učitelji) pisali o dinarskom selu čak i kad nisu bili podrijetlom otamo. Begović, Šimunović i Kaleb karijere su izgradili na "vlaškoj" prozi, destilirajući iskustvo učiteljevanja. Podrijetlo - zagorsko ili kakvo drugo - bilo je bitna sastavnica proze pedesetih i šezdesetih.
Danas više nije tako. Oni koji prate suvremenu hrvatsku literarnu scenu zapanjili bi se kad bi otkrili koliko je suvremenih hrvatskih prozaika rodom iz Vrgorca, Ravnih kotara, Livna, Poljica - a da o tom nisu napisali ni slova, istiskujući to iskustvo tako dosljedno i totalno da to ne može biti slučajno. Fenomen najvećeg "vlaškog pisca" - bodula Šimunovića - kao da se dijelom ponavlja. Južna provincija kao da danas više zanima mene koji sam polubodulski Splićanin, ili Romana Simića koji je Zadranin, ili "purgera" Borisa Cvjetanovića s njegovim sjajnim ciklusom fotografija stanovnika Lovreča.
Ta šutnja daleko je od slučajne. "Vlaška" je za hrvatsku suvremenu kulturu previše istinita da bismo je sažvakali. Slavni portugalski komičar Cesar Monteiro jednom je rekao da Francuzi ne vole Portugalce jer se ne mogu suočiti s tim da su svi portugalskog podrijetla. Mislim da više-manje isto važi i za "podrijetlo Hrvata". Mislim da je Ivan Lovrenović jednom rekao da svi mi više manje proizlazimo iz dinarskih "vrata naroda", trokuta Risan - Rama - Drina. Čak i kad gledate otočku toponimiju, sela uljuljkana u mediteranske kogule i slatkoću čakavice, prezimena će vam često otkriti korijene u dinarskom vapnencu.
Splitsku mitologiju sagradili su Vlaji, od Botića i Tijardovića do Zdenka Runjića. Socijalistički Zagreb svoj je potisnuti glas artikulirao kroz još jednog "Vlaja", Veselka Tenžeru. Trebalo je da nestanu kolonijalni utjecaji i ideološka represija da se morlački svijet konačno konstituira kao osnovni hrvatski kulturni kod, mainstream spram kojeg su se sve te venecije i miteleurope samo manjinske kontrakulture, iznimni džepovi koji ne potvrđuju, nego tek blago razvodnjavaju pravilo. I baš je to razlog zašto Hrvatska tako voli mrziti Vlašku: Zagora je ogledalo, a ne sviđa vam se ono što vidite.
Razmišljujući tako, moram priznati da sam se malo i bojao izložbe u Klovićevim dvorima, tog milijunskog megaprojekta koji su osobno potakli premijer i ministar kulture kao cavallo di bataglia kulture u predizbornoj jeseni.
Iskreno ću priznati, bilo me strah da nam umjesto ogledala ne prodaju lažnu sličicu te da izložbom ne zadominira onaj tako popularni napjev među hrvatskim intelektualcima koji ide otprilike ovako: "E, da, Zagora bi bila Provansa da nisu došli Turci". Nikad nisam volio to historiziranje u konjuktivu ne samo zato što mislim da nije točno, nego i zato što se time razgovor o onom što Vlaška jest zamjenjuje razgovorom o onom što nije. Srećom, izložba - i iznimno zanimljiv katalog koji je uredio Marko Grčić - izbjegavaju takvo zapomaganje.
Konstatirajući nevolje prostora koji je morao stalno počinjati iznova, izložba i svezak daju dostojanstvo graničarskom usudu Zagore, pokazuju koliko je slojevit bio taj triplex confinum (tromeđa), trojni rubni prostor koji je bio inspiracija Aralici u vrijeme prije nego što se iskazao kao zagovornik nacizma i bijednik. Izložba pokazuje one slojeve i razdoblja kad Zagora "biva Provansa", kad ljudi, roba, novac i umjetnost teku otprilike onom linijom kojom i današnji autoput, kad su antički centri uljudbe Ivoševci, Skradin, Trilj i Muć, a srednjovjekovne Bribirska glavica, Vrlika i tok Cetine.
Ali, izložba i katalog otkrivaju i taj triplex confinum, pravoslavni i muslimanski (slabo istraženi) sloj, na njoj antičke Diane idu pod ruku sa stećcima, a turski fermani s okrajcima gotike. U katalogu izložbe čitam zanimljiv tekst Marka Grčića o fenomenu morlakizma i paketu romantičarskih stereotipa što su u Europu emitirani pod ruku s Asanaginicom (ne Hasanaginicom).
Ono što mi u toj knjizi možda jedino fali jest produžetak priče o morlakizmu u današnjicu i ovdje - priču koja bi potanko pokazala kako se Vlaška konstruira u filmu, televiziji, prozi i kako je današnja Hrvatska imaginira, od Ognjena Sviličića do Thompsona i od Aralice do Severinine "Djevojke sa sela".
Ne volim Thompsona, među ostalim i zato što je pjevao "Jasenovac i Gradišku Staru", a moj je ujak robijao u Jasenovcu. Ali, nekidan sam bio na nekoj utakmici i gledao iskreni ushit i titranje na licima ljudi dok se s razglasa orilo "Geni geni kameni".
U tom trenutku postalo mi je jasno zašto su ta pjesma i "Vjetar s Dinare" toliko popularni. Te pjesme, kao i velik dio onoga što Thompson radi, nešto su nalik onom što homoseksualci zovu "autanje" ili "coming out". "Coming out" je trenutak kad prvo sebi, a onda okolici i obitelji priznate ono što ste, i najednom vam se sa srca sruši kamen. "Geni kameni" i "Štikla", "Djevojka sa sela" i "Dinara" nacionalni su coming out, glazbeni obred kojim ova nacija sama sebi priznaje da smo zapravo "svi vlaji". Nakon što prestanete lagati, slijedi olakšanje, a što god tko mislio, iskrenost je dobra.
Jurica Pavičić
Šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme kad sam odrastao na splitskom asfaltu, za mene i za mnoge od nas koji smo imali "košer" primorsko podrijetlo, Dalmatinska je zagora bila svojevrsno, tajnovito ne-mjesto. Bile su to godine socijalističke urbanizacije, doba je to kad Smoje (čovjek koji "Vlaje" nije najljepše opisivao) piše o tom kako "Splićani subotom odlaze u svoje selo".
U mom neboderu, kat poviše moje obitelji, stanovala je obitelj podrijetlom iz Kaštelanske zagore kod koje bih nerijetko, za radnih dana kad bi mi mati bila na poslu, i objedovao. Tih sedamdesetih, kao pučkoškolac, dalmatinski "teror malih razlika" otkrivao sam preko nepca. Kod susjede bih pojeo "manistru u suvo", a ukus i miris tog objeda bio je drukčiji nego što se spravljao u mojoj, bodulsko-velovaroškoj kući.
Umjesto mirisa klinčića, muškata i kolonijalnih trava, toč naše susjede mirisao je na bogati mrs, selen i lovor. Preko nepca sam tako, kao maleni osmoškolac, otkrivao sitne civilizacijske invarijante koje otkriva jedno tako jednostavno jelo, na samo desetak kilometara razlike. Bila je to moja prva Zagora, topla i kuhana.
Tih sedamdesetih u Splitu ste već živjeli okruženi "Vlajima", oni su bili svakom susjedi, znanci, uredske kolege. Istodobno, "Vlaji" su u tom Splitu sedamdesetih bili dežurni Pedro, omraženi krivci, upravo ono što će četvrt stoljeća kasnije postati u Hrvatskoj općenito. Mnogi ljudi u prošlom su se stoljeću iščuđavali kako je Hitler mogao postati antisemit, a bio je u mladosti osobno dobar s mnogim Židovima. Sjećajući se danas splitsko-vlaških relacija, to mi je potpuno jasno.
U mom djetinjstvu ljudi u Splitu imali su ljude iz Zagore za susjede, prijatelje, kolege, ali postojala je javna i ne tako suspregnuta predrasuda da su Vlaji krivi za sve. Urbani analitičari tvrdili su da je Split zbog njih izgubio urbani identitet, zvali su ih "Rolling Stones", Smoje ih je u "Velom mistu" prikazivao kao ljude koji se obogate čim izbije rat, u obiteljima se pamtilo to što su u ratu puru prodavali za zlato.
Kruna toga spleta predrasuda bila je ona uzrečica, tako česta u Splitu 20. stoljeća: "Pusti zeca, ubij Vlaja". Upravo je taj antagonizam, ta diskurska konfrontacija zaleđa i gradova, formirala i politički pejzaž moderne Dalmacije. Tamo gdje su u zaleđu živjeli Srbi - u Dubrovniku i Zadru - uz more se disalo ultrahrvatski. Tamo gdje su "Vlaji" bili katolici - u Splitu, Makarskoj, na Hvaru - tamo su priobalci češće bili autonomaši ili Jugoslaveni.
U tom i takvom Splitu moga djetinjstva Zagora je tako postojala u dvostrukom paradoksu: kroz ljude koje ste znali i nerijetko voljeli, i kroz pakete groznih stereotipa koji su bili tim jači što su nerijetko bili točni. Ali Zagora je rijetko ili nikako postojala kao stvarno mjesto. Oni stanovnici grada koji su bili podrijetlom otamo išli su u "svoje" selo, ali nisu nimalo poznavali ostalu Zagoru. Mi koji "svoje selo" nismo imali preko hrbata Kozjaka i Mosora nismo imali što raditi, osim jednom godišnje ići na žabe i riječne rakove. Zagora je bila mjesto za koje se vjerovalo da tamo nemaš što raditi.
Mnogi Splićani moje generacije ili čak mlađi ispovjedit će vam isti osjećaj koji je meni jednom netko ispovjedio: da svaki put kad prijeđe kliški prijevoj, pipa vlastiti džep jer ima osjećaj da mu treba pasoš. Vječna granica, ratno poprište, otomansko-mletački limes, mentalitetno je opstao dugo, i još opstoji. Mnogo kasnije, s ogromnim sam čuđenjem shvatio da najveći dio Puljana koje znam jedva poznaje centralnu Istru i nikad nije bio u - recimo - Pićanu, Tinjanu, Završju. Smijem li se onda čuditi što su Splićani jedva znali Drniš, Vrgorac, Zadvarje?
Meni osobno Zagora je od ne-mjesta prostora opipljiv prostor negdje otprilike s ratom. Ranih devedesetih tukao sam čuke u petropoljskom, drniškom kraju, otprilike na toponimima tadašnjih Thompsonovih "Čavoglavih". Moja predodžba o Zagori bila je dotad kodirana kulturom. Zagora je za mene bila Zagora Božićevih "Kurlana", Zagora iz dokumentaraca Papića i Tadića, ili iz Papićevih "Lisica". Znate već o kojim je klišejima riječ: Zagora kao bezvodna zemlja, goli suri kamenjar na kojem preživljavaju surovi, patrijarhalni trogloditi, suri vukovi s brčinama koji se opiru uljuđivanju.
Kad čovjek zaista zagazi u Zagoru, međutim, prvo s ćuđenjem otkrije da je ta zemlja izrazito zelena. Dominantna slika Zagore nisu ili nisu samo kordiljeri Svilaje, Kamešnice i Dinare, nego po meni prije polja, goleme zelene stope položene zapad - istok: sinjsko, imotsko, petropoljsko. To je ona "provansalska" slika vlaške arkadije na kojoj će insistirati Hrvoje Hribar u svojoj adaptaciji "Muškarca bez brkova". Druga stvar koju sam u ratu otkrio jest da je Zagora kudikamo manje homogena nego što se misli.
Tih devedesetih gulio sam čuku u selu Crivac, razmjerno zaostalom mjestašcu koje je imalo tek telefonsku govornicu i zadrugu s drvenim daskama s kojih se prodavalo brašno i ulje. Ja nisam bio time šokiran, jer sam, eto, nekako mislio da to u Vlaškoj tako valjda bude. Iskreno su šokirani bili Imoćani s kojima sam ratovao. Oni su dolazili is bogatih, gastarbajterskih sela s videotekama i samoposlugom i vjerovali da je i drugdje tako. Ponovo se potvrđivalo da Zagora drugu Zagoru jednako slabo poznaje kao što je poznajemo i mi izvana.
Izložba "Zagora - nepoznata zemlja" što su je Klovićevi dvori napravili s enormnim budžetom i uz združeni trud desetina stručnjaka izložba je koja terru incognitu prezentira u vrijeme kad su one iste predrasude s kojima sam odrastao u Splitu rascvale kao taksifolija i postale nacionalni sport. Slično kao u mom splitskom djetinjstvu, Vlaji su u Hrvatskoj 21. stoljeća najednom postali krivi za sve.
|
Pjesma 'Geni, geni kameni' glazbeni je obred kojim ova nacija sama sebi napokon priznaje da smo 'svi Vlaji'
|
Protiv te kavalkade predrasuda teško se bilo braniti argumentima, čak i kad ih je bilo - teško je bilo ljude prisjetiti da je Sinj grad u kojem Srbima nije vlas pala s glave, za razliku od Zagreba i Splita, te da su trojica umjetnika koji su najbolje demontirali hrvatsku kulturu šutljive većine ljudi iz Zagore: Imoćanin Ante Tomić, Poljičanin Vlado Bulić i sinjski konceptualni umjetnik Siniša Labrović. Labrović - konceptualac koji je svojedobno previjao partizanski spomenik i načinio Big Brother za ovce - možda je najbolji primjer umjetnika koji potkapa hrvatski skok iz krša u 21. stoljeće: zadnji put kad sam ga vidio rekao mi je da će angažirati guslara da prepjeva jedan broj ženskog časopisa.
Nažalost, ova trojica autora na svoj su način iznimka, zato što suvremena hrvatska kultura više voli Zagoru prešućivati. Kao mjesto oštrog stida, Zagora postoji ili kao egzotično mjesto etnografske fascinacije (recimo u starmodnim TV dokumentarcima) ili ne postoji uopće. Još dvadesetih godina hrvatski su pisci (vrlo je važno reći: po profesiji često učitelji) pisali o dinarskom selu čak i kad nisu bili podrijetlom otamo. Begović, Šimunović i Kaleb karijere su izgradili na "vlaškoj" prozi, destilirajući iskustvo učiteljevanja. Podrijetlo - zagorsko ili kakvo drugo - bilo je bitna sastavnica proze pedesetih i šezdesetih.
Danas više nije tako. Oni koji prate suvremenu hrvatsku literarnu scenu zapanjili bi se kad bi otkrili koliko je suvremenih hrvatskih prozaika rodom iz Vrgorca, Ravnih kotara, Livna, Poljica - a da o tom nisu napisali ni slova, istiskujući to iskustvo tako dosljedno i totalno da to ne može biti slučajno. Fenomen najvećeg "vlaškog pisca" - bodula Šimunovića - kao da se dijelom ponavlja. Južna provincija kao da danas više zanima mene koji sam polubodulski Splićanin, ili Romana Simića koji je Zadranin, ili "purgera" Borisa Cvjetanovića s njegovim sjajnim ciklusom fotografija stanovnika Lovreča.
Ta šutnja daleko je od slučajne. "Vlaška" je za hrvatsku suvremenu kulturu previše istinita da bismo je sažvakali. Slavni portugalski komičar Cesar Monteiro jednom je rekao da Francuzi ne vole Portugalce jer se ne mogu suočiti s tim da su svi portugalskog podrijetla. Mislim da više-manje isto važi i za "podrijetlo Hrvata". Mislim da je Ivan Lovrenović jednom rekao da svi mi više manje proizlazimo iz dinarskih "vrata naroda", trokuta Risan - Rama - Drina. Čak i kad gledate otočku toponimiju, sela uljuljkana u mediteranske kogule i slatkoću čakavice, prezimena će vam često otkriti korijene u dinarskom vapnencu.
Splitsku mitologiju sagradili su Vlaji, od Botića i Tijardovića do Zdenka Runjića. Socijalistički Zagreb svoj je potisnuti glas artikulirao kroz još jednog "Vlaja", Veselka Tenžeru. Trebalo je da nestanu kolonijalni utjecaji i ideološka represija da se morlački svijet konačno konstituira kao osnovni hrvatski kulturni kod, mainstream spram kojeg su se sve te venecije i miteleurope samo manjinske kontrakulture, iznimni džepovi koji ne potvrđuju, nego tek blago razvodnjavaju pravilo. I baš je to razlog zašto Hrvatska tako voli mrziti Vlašku: Zagora je ogledalo, a ne sviđa vam se ono što vidite.
Razmišljujući tako, moram priznati da sam se malo i bojao izložbe u Klovićevim dvorima, tog milijunskog megaprojekta koji su osobno potakli premijer i ministar kulture kao cavallo di bataglia kulture u predizbornoj jeseni.
Iskreno ću priznati, bilo me strah da nam umjesto ogledala ne prodaju lažnu sličicu te da izložbom ne zadominira onaj tako popularni napjev među hrvatskim intelektualcima koji ide otprilike ovako: "E, da, Zagora bi bila Provansa da nisu došli Turci". Nikad nisam volio to historiziranje u konjuktivu ne samo zato što mislim da nije točno, nego i zato što se time razgovor o onom što Vlaška jest zamjenjuje razgovorom o onom što nije. Srećom, izložba - i iznimno zanimljiv katalog koji je uredio Marko Grčić - izbjegavaju takvo zapomaganje.
Konstatirajući nevolje prostora koji je morao stalno počinjati iznova, izložba i svezak daju dostojanstvo graničarskom usudu Zagore, pokazuju koliko je slojevit bio taj triplex confinum (tromeđa), trojni rubni prostor koji je bio inspiracija Aralici u vrijeme prije nego što se iskazao kao zagovornik nacizma i bijednik. Izložba pokazuje one slojeve i razdoblja kad Zagora "biva Provansa", kad ljudi, roba, novac i umjetnost teku otprilike onom linijom kojom i današnji autoput, kad su antički centri uljudbe Ivoševci, Skradin, Trilj i Muć, a srednjovjekovne Bribirska glavica, Vrlika i tok Cetine.
Ali, izložba i katalog otkrivaju i taj triplex confinum, pravoslavni i muslimanski (slabo istraženi) sloj, na njoj antičke Diane idu pod ruku sa stećcima, a turski fermani s okrajcima gotike. U katalogu izložbe čitam zanimljiv tekst Marka Grčića o fenomenu morlakizma i paketu romantičarskih stereotipa što su u Europu emitirani pod ruku s Asanaginicom (ne Hasanaginicom).
Ono što mi u toj knjizi možda jedino fali jest produžetak priče o morlakizmu u današnjicu i ovdje - priču koja bi potanko pokazala kako se Vlaška konstruira u filmu, televiziji, prozi i kako je današnja Hrvatska imaginira, od Ognjena Sviličića do Thompsona i od Aralice do Severinine "Djevojke sa sela".
Ne volim Thompsona, među ostalim i zato što je pjevao "Jasenovac i Gradišku Staru", a moj je ujak robijao u Jasenovcu. Ali, nekidan sam bio na nekoj utakmici i gledao iskreni ushit i titranje na licima ljudi dok se s razglasa orilo "Geni geni kameni".
U tom trenutku postalo mi je jasno zašto su ta pjesma i "Vjetar s Dinare" toliko popularni. Te pjesme, kao i velik dio onoga što Thompson radi, nešto su nalik onom što homoseksualci zovu "autanje" ili "coming out". "Coming out" je trenutak kad prvo sebi, a onda okolici i obitelji priznate ono što ste, i najednom vam se sa srca sruši kamen. "Geni kameni" i "Štikla", "Djevojka sa sela" i "Dinara" nacionalni su coming out, glazbeni obred kojim ova nacija sama sebi priznaje da smo zapravo "svi vlaji". Nakon što prestanete lagati, slijedi olakšanje, a što god tko mislio, iskrenost je dobra.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....