Kada Ernst Robert Curtius u "Europskoj književnosti i latinskom srednjovjekovlju", Bibliji svakog studenta književnosti, spominje "locus amoenus", on misli na dražesno mjestašce, neizbježno u kasnolatinskoj pastoralnoj poeziji, koje se sastoji od stabla ili dva, ptičjeg pjeva, livade, cvijeća i potoka. Tragajući za adresama, stanovima, kućama, prozorima i vrtovima pisaca koji su živjeli i pisali (ili žive i pišu) u Zagrebu, često mi je padao na pamet "locus". Bez ozbira na to što bih se nerijetko našla pred nekom dosadnom sivom kućom, uvijek sam iza njezinih prozora naslućivala pastoralu, izmaštanu ljepotu, jer na tom se mjestu netko družio sa svojom muzom, makar zakratko.
Samo, što kada nečija kuća više ne postoji, ili kada pisac zapravo nije u njoj ni boravio? Moja priča počinje u Gornjem Prekrižju 75, gdje parkiram kod znaka za zabranjeno zaustavljanje i parkiranje, pred starom i zahrđalom ogradom koja u nježnom zelenilu proljeća izgleda još starije. Na tu me adresu uputio gospodin Branimir Donat, uz napomenu da tamo živi unuk Ksavera Šandora Gjalskog, od kojeg ću saznati iz prve ruke što je sve Gjalski tamo napisao, sjedeći na stolici koja će godinama kasnije završiti u obitelji Antuna Šoljana, za stolom koji će od unuke Gjalskoga kupiti moj prijatelj Dražen Katunarić.
Miroslav Krleža, Krležin Gvozd 23
Ova priča uključuje neočekivan broj poznatih lica, pisaca mrtvih i živih, njihovih kurija, kuća, dvoraca, stanova, radnih soba i zahoda na kojima su pisali. Priča je donekle promašena, u onoj mjeri u kojoj su i neka moja traganja bila promašena. Pa tako od unuka Ksavera Šandora Gjalskog doznajem da on u Gornjem Prekrižju nije bogznašto pisao, niti je kuća bila njegova, nego je tamo posjećivao svoju intimnu prijateljicu, njegovu baku, gospođu Solar.
Slobodan Novak, Nova Ves 45
Gđa Solar rodila je Gjalskome sina, kojeg je on priznao, a u njegovu čast livadu su iznad kuće Solarovi prozvali livadom Gjalskoga. Mnogo godina kasnije, u istoj će kući na Gornjem Prekrižju kraće vrijeme živjeti Antun Šoljan sa suprugom i kćerkicom, i tamo će napisati "Izdajice", niz pjesama, eseja, feljtona, kritika… a gospođi Nadi Šoljan činit će se da su sobe naseljene sablastima, jer zla kob u više je navrata posjetila potomke obitelji Solar. Ali time već zalazimo u sferu neke priče Edgara Alana Poea, dok "Pod starim krovovima" Gjalski ipak nije pisao u Zagrebu, nego u svojem zagorskom dvorcu Gredice, gdje mu je, među ostalim, na pamet pao i nezaboravni illustrissimus Cintek.
Dragutin Tadijanović, Gajeva 2
Spuštam se s Gornjeg Prekrižja na Cmrok, obrubljen svibanjskim krošnjama koje svoju ljepotu crpe iz donjeg svijeta, a zatim do Jurjevske, pomišljajući kako baš ta ulica, puna kestenova i starih kuća znamenitih Zagrepčana, zaslužuje vlastitu monografiju, vlastitu biografiju, vlastito divot-izdanje. Na broju 63 a, premda na kući nema nikakve ploče, bila je jedna od adresa Milana Begovića, na kojoj je, doznajem od profesora Borisa Senkera, pisao "Pustolova pred vratima", kazališne kritike te dramu "Božji čovjek".
Vladimir Vidrić, Preobraženska 6
Diskretna tamnosiva vila, ili mi se takvom priviđa u polumraku, poslužila je Begoviću za nadahnuća tijekom njegova drugog braka, no "Gigu Barićevu" (Giga je jedna od rijetkih heroina domaćeg romana koja nije ni svetica ni kurva) po svoj prilici nije napisao tu, nego u dvorcu Bisak pokraj Zeline, dok je smrt dočekao u stanu na Petretićevu trgu broj 3, gdje mu je postavljena ploča.
Nedaleko od starog Jurjevskog groblja skretanje je za Mlinarsku ulicu, gdje je na broju 16. od 1939. do 1942. živio Ivan Goran Kovačić i tamo napisao "Jamu". Gospodin Željko Ivanjek kaže mi da je kraće vrijeme Goran živio i u Streljačkoj ulici, samo tko će se (osim Dragutina Tadijanovića) sjetiti njegova prozora na toj adresi? Spuštamo li se dalje Jurjevskom, negdje pri njezinu dnu srećemo još dvije ploče. Jedna je Matoševa, a druga Ivane Brlić-Mažuranić. Ivana Brlić-Mažuranić djevojaštvo je provela u Jurjevskoj 5, u djedovoj palači, no svoje je "Priče iz davnine" na toj adresi po svoj prilici samo zamišljala - da bi ih napisala u Slavonskom Brodu.
August Šenoa, Mesnička 34
U Jurjevskoj 10, kaže ploča, Antun Gustav Matoš posjećivao je roditelje te boravio tamo sve do svoje smrti (treba naglasiti da je Matoš dobar dio života proveo u inozemstvu, u Genevi, Parizu, Beogradu), a osim na toj adresi, stanovao je još kao dječak i na raznim drugim, pa tako i u Jurjevskoj 17, Bregovitoj 12, Dugoj ulici 68. No ne uspijevam provjeriti podatak, u koji Zdravko Zima nije sasvim siguran jer ga je doznao iz samo jednog izvora, naime da je Matoš svoje zadnje dane proveo u sobi u palači Petra Zrinskog, na uglu današnje Matoševe, a nekadašnje Kapucinske ulice, gdje mi ga je najlakše zamisliti kako piše svoje putopise i uspomene, slatke i gorke, kako ih slaže u "Pečalbu". Spustimo li se Kapucinskim stubama u Mesničku ulicu, ploča će nas izvijestiti da je u Mesničkoj 34 umro August Šenoa, samo što to znači?
Dubravka Ugrešić, Đorđićeva 23
Za pisca je ipak važnije da znamo gdje je pisao nego gdje je umro - osim ako to nije ista adresa. Malo dalje od Šenoine još je jedna ploča: tu, u kućici u Mesničkoj 47, živio je i Tituš Brezovački. Gospođa Marija Šenoa, udovica Augustova unuka Zdenka, kaže mi da je Šenoa rođen u Vlaškoj, a u Mesničku se preselio kad se oženio Slavom pl. Ištvanić. Tamo je proveo otprilike desetak godina, do smrti. Na toj je adresi starijem sinu, Zdenkovu ocu, teško bolestan diktirao "Kletvu", a tu je napisao i "Seljačku bunu". Čak je i radnja "Kanarinčeve ljubovce" po svoj prilici smještena ovdje: "Uzlazeći nekom ulicom u Zagrebu, opazit ćeš na desnoj strani kuću vrlo kukavnu na tri sprata, ne računajući sobe pod krovom", početak je pripovijesti, koja atmosferom prilično podsjeća na današnju Mesničku. Angažiran i prezaposlen, August Šenoa radio je dvokratno, a pisao u noćnim satima, rukom, uz svjetlo petrolejke.
Ranko Marinković, Visoka 20
Rukom je pisao i Ranko Marinković, bez obzira na to što se u njegovo doba većina pisaca služila pisaćim strojem (nerijetko "olivetticom"). U njegovoj radnoj sobi, uz čiji su se prozor u ovo doba godine penjale ruže, objašnjavao mi je da bez svog nalivpera ne bi mogao napisati ni jednu riječ, jer mašina je nekako neosobna, gruba, previše tvarna za misli i ideje koje posjećuju romanopisca. Barba Ranko živio je u Visokoj 20, u Šenoinu susjedstvu, a prethodno na Medveščaku (nekadašnja Moše Pijade) 41, gdje je napisao "Kiklopa". Radna mu je soba bila od vrha do dna ispunjena knjigama, od kojih su mnoge bile stare i prastare, "Franczuska drama" zvala se jedna od njih koju mi je potom posudio i koja je zauvijek ostala kod mene. Pričao mi je kako je samog sebe naučio francuski, čitajući jednog ljeta Balzaca s rječnikom. Pitao me čitam li Prousta. Imala sam sedamnaest godina.
Antun Šoljan, Čakovečka 3
U to sam vrijeme bila ambiciozni pjesnik, čuđenje u svijetu. Na Opatovini 43, prekoputa franjevačke crkve, kuća je u kojoj je Antun Branko Šimić, sama esencija hrvatskog pjesništva, proveo posljednje godine života. Neku večer došetala sam do nje s prijateljem anglistom Tomislavom Brlekom i divili smo se njezinu skladu. Nikola Šop, čijih se stihova "Da li su zvijezde progorjele kroz maglu? Da li ih ima?", sjetim svake maglovite jeseni, živio je na Šalati, u ulici Matije Mesića 23, a potom u ulici znamenitoj po grmovima jorgovana, naime Voćarskoj. Ploča u Prilazu Gjure Deželića 17, na kojoj piše da je i to Šopova adresa, navodno je krivo postavljena jer pjesnik nije nikad živio (prema svjedočenjima Donata i Ivanjeka) u Prilazu.
Milan Begović, Jurjevska 63 A
Vladimir Nazor živio je u Grškovićevoj ulici, gdje mu je i ploča, Jure Kaštelan na Iblerovu trgu (a prethodno u Medvegradskoj 55), a Gustav Krklec u Gundulićevoj 48. Vesna Parun živjela je podalje od centra, u stanu koji je sama oslikala morem i galebovima, u Pionirskom gradu, u današnjoj ulici Vile Velebita. Tin Ujević promijenio je više adresa, od Mažuranićeva trga 4, do Berislavićeve 2, gdje je neko vrijeme boravio u adaptiranoj kupaonici Hrvatskog bibliografskog zavoda, da bi posljednje godine života proveo u Selskoj 116c., što doznajem od Tinova biografa Jasena Boke. Adresu Vladimira Vidrića, naime, Preobražensku 6, u posljednje vrijeme mnogi znaju jer je riječ o spornoj kući koju bi se prema Horvatinčićevu planu trebalo rušiti.
Ivana Brlić Mažuranić, Jurjevska 5
Dragutin Tadijanović sa svojom Jelicom dugo je živio u Ilici 26, da bi se potom preselio u Gajevu 2a. Slavko Mihalić koji je na Zrinjevcu mirisao more, u mladim je danima živio u Buconjićevoj 6, da bi se potom preselio u Banjavčićevu ulicu, u susjedstvo obitelji Ivana Kušana. No, Kušanov "Koko u Parizu" i drugi dječji evergrini nisu nastali u toj ulici, nego na današnjem Medveščaku. Marija Jurić-Zagorka, koju ili cijenite ili prezirete, živjela je po raznim adresama, kaže mi Pavao Pavličić, od Cvjetnog trga do Dolca, da bi se tridesetih godina naselila u Esplanadi. Nisam sasvim sigurna gdje je nastala "Grička vještica", zaštitnica mnogih građanskih regala, a za njom još obimnija "Gordana". Vjekoslav Majer u Nazorovoj ulici, prekoputa Dječjeg doma, piše "Dnevnik očenašeka", "Život puža" i "Dnevnik malog Perice".
A. G. Matoš, Jurjevska 10
Preletimo li na brzinu spisateljskom kartom grada, utvrdit ćemo da Slobodan Novak "Mirise, zlato, tamjan" piše u Novoj Vesi 45. Slavenka Drakulić "Holograme straha" i "Mramornu kožu" u kući na Medveščaku 107, Dubravka Ugrešić "Šteficu Cvek u raljama života", prototip "chick-lita" u Đorđićevoj ulici, dok između Klaićeve i Berlina Irena Vrkljan piše "Svilu, škare" i "Marinu ili o biografiji". Nedjeljko Fabrio "Vježbanje života" i "Berenikinu kosu" piše nedaleko od Save, u Veslačkoj 6. Za noviju povijest hrvatske književnosti jako je bitna i takozvana "Književnička kuća" u Čakovečkoj 3, u kojoj su pisci povoljno kupovali stanove. U toj kući Ivan Raos piše "Prosjake i sinove", Antun Šoljan "Kratki izlet". Pod istim krovom naselili su se Ivan Slamnig, Josip Pupačić, Zvonimir Golob, Tomislav Sabljak, Milivoj Slaviček, Josip Tabak, Miroslav Vaupotić. Slamnig u Čakovečkoj piše "Bolju polovicu hrabrosti".
A. B. Šimić, Opatovina 43
Naposljetku, gdje je živio i pisao Miroslav Krleža? Velimir Visković uputio me u labirinte Krležina kretanja po Zagrebu: kao podstanar kod Milice Mihičić u Deželićevu prilazu on piše "Vučjaka", "Hrvatskog boga Marsa" i "Golgotu". Potom nasljeđuje trosobni stan od Josipe Horvat Navratil u Kukovićevoj 28 (koja mijenja ime u Ulicu kraljice Marije, zatim u 8. maja, a naposljetku u Hebrangovu), gdje piše "Banket u blitvi", "Balade Petrice Kerempuha", "Povratak Filipa Latinovitza", "Deset krvavih godina". Potkraj tridesetih seli se u Ulicu hrvatskog radiše, gdje piše ratne dnevnike, da bi od 1946. prebivao na "Gvozdu", gdje piše "Zastave".
Tin Ujević, Berislavićeva 2 A
Antun Gustav Matoš odavno je napisao da Zagreb ima više pisaca nego čitatelja, a za ovu priliku mnoge osvijetljene prozore iza kojih se odvijala ili se odvija stvaralačka groznica nisam uspjela ni spomenuti. Mnoge su kuće pisaca srušene, imena ulica su promijenjena, kao i brojevi, cijeli su kvartovi nestajali pod bagerima, no Zagreb je i dalje meka svakog hrvatskog pisca, osim onog splitskog, o čemu nam svjedoči moćna gomilica (Baretić, Dežulović, Tomić, Ivanišević i drugi) koja se svakog utorka sastaje u splitskoj konobi "Hvaranin". I ne pada joj na pamet da se naseli u Jurjevskoj.
Milana Vuković Runjić
Samo, što kada nečija kuća više ne postoji, ili kada pisac zapravo nije u njoj ni boravio? Moja priča počinje u Gornjem Prekrižju 75, gdje parkiram kod znaka za zabranjeno zaustavljanje i parkiranje, pred starom i zahrđalom ogradom koja u nježnom zelenilu proljeća izgleda još starije. Na tu me adresu uputio gospodin Branimir Donat, uz napomenu da tamo živi unuk Ksavera Šandora Gjalskog, od kojeg ću saznati iz prve ruke što je sve Gjalski tamo napisao, sjedeći na stolici koja će godinama kasnije završiti u obitelji Antuna Šoljana, za stolom koji će od unuke Gjalskoga kupiti moj prijatelj Dražen Katunarić.
Miroslav Krleža, Krležin Gvozd 23
|
|
Ova priča uključuje neočekivan broj poznatih lica, pisaca mrtvih i živih, njihovih kurija, kuća, dvoraca, stanova, radnih soba i zahoda na kojima su pisali. Priča je donekle promašena, u onoj mjeri u kojoj su i neka moja traganja bila promašena. Pa tako od unuka Ksavera Šandora Gjalskog doznajem da on u Gornjem Prekrižju nije bogznašto pisao, niti je kuća bila njegova, nego je tamo posjećivao svoju intimnu prijateljicu, njegovu baku, gospođu Solar.
Slobodan Novak, Nova Ves 45
 |
 |
Gđa Solar rodila je Gjalskome sina, kojeg je on priznao, a u njegovu čast livadu su iznad kuće Solarovi prozvali livadom Gjalskoga. Mnogo godina kasnije, u istoj će kući na Gornjem Prekrižju kraće vrijeme živjeti Antun Šoljan sa suprugom i kćerkicom, i tamo će napisati "Izdajice", niz pjesama, eseja, feljtona, kritika… a gospođi Nadi Šoljan činit će se da su sobe naseljene sablastima, jer zla kob u više je navrata posjetila potomke obitelji Solar. Ali time već zalazimo u sferu neke priče Edgara Alana Poea, dok "Pod starim krovovima" Gjalski ipak nije pisao u Zagrebu, nego u svojem zagorskom dvorcu Gredice, gdje mu je, među ostalim, na pamet pao i nezaboravni illustrissimus Cintek.
Dragutin Tadijanović, Gajeva 2
|
|
Spuštam se s Gornjeg Prekrižja na Cmrok, obrubljen svibanjskim krošnjama koje svoju ljepotu crpe iz donjeg svijeta, a zatim do Jurjevske, pomišljajući kako baš ta ulica, puna kestenova i starih kuća znamenitih Zagrepčana, zaslužuje vlastitu monografiju, vlastitu biografiju, vlastito divot-izdanje. Na broju 63 a, premda na kući nema nikakve ploče, bila je jedna od adresa Milana Begovića, na kojoj je, doznajem od profesora Borisa Senkera, pisao "Pustolova pred vratima", kazališne kritike te dramu "Božji čovjek".
Vladimir Vidrić, Preobraženska 6
|
 |
Diskretna tamnosiva vila, ili mi se takvom priviđa u polumraku, poslužila je Begoviću za nadahnuća tijekom njegova drugog braka, no "Gigu Barićevu" (Giga je jedna od rijetkih heroina domaćeg romana koja nije ni svetica ni kurva) po svoj prilici nije napisao tu, nego u dvorcu Bisak pokraj Zeline, dok je smrt dočekao u stanu na Petretićevu trgu broj 3, gdje mu je postavljena ploča.
Nedaleko od starog Jurjevskog groblja skretanje je za Mlinarsku ulicu, gdje je na broju 16. od 1939. do 1942. živio Ivan Goran Kovačić i tamo napisao "Jamu". Gospodin Željko Ivanjek kaže mi da je kraće vrijeme Goran živio i u Streljačkoj ulici, samo tko će se (osim Dragutina Tadijanovića) sjetiti njegova prozora na toj adresi? Spuštamo li se dalje Jurjevskom, negdje pri njezinu dnu srećemo još dvije ploče. Jedna je Matoševa, a druga Ivane Brlić-Mažuranić. Ivana Brlić-Mažuranić djevojaštvo je provela u Jurjevskoj 5, u djedovoj palači, no svoje je "Priče iz davnine" na toj adresi po svoj prilici samo zamišljala - da bi ih napisala u Slavonskom Brodu.
August Šenoa, Mesnička 34
|
|
U Jurjevskoj 10, kaže ploča, Antun Gustav Matoš posjećivao je roditelje te boravio tamo sve do svoje smrti (treba naglasiti da je Matoš dobar dio života proveo u inozemstvu, u Genevi, Parizu, Beogradu), a osim na toj adresi, stanovao je još kao dječak i na raznim drugim, pa tako i u Jurjevskoj 17, Bregovitoj 12, Dugoj ulici 68. No ne uspijevam provjeriti podatak, u koji Zdravko Zima nije sasvim siguran jer ga je doznao iz samo jednog izvora, naime da je Matoš svoje zadnje dane proveo u sobi u palači Petra Zrinskog, na uglu današnje Matoševe, a nekadašnje Kapucinske ulice, gdje mi ga je najlakše zamisliti kako piše svoje putopise i uspomene, slatke i gorke, kako ih slaže u "Pečalbu". Spustimo li se Kapucinskim stubama u Mesničku ulicu, ploča će nas izvijestiti da je u Mesničkoj 34 umro August Šenoa, samo što to znači?
Dubravka Ugrešić, Đorđićeva 23
|
 |
Za pisca je ipak važnije da znamo gdje je pisao nego gdje je umro - osim ako to nije ista adresa. Malo dalje od Šenoine još je jedna ploča: tu, u kućici u Mesničkoj 47, živio je i Tituš Brezovački. Gospođa Marija Šenoa, udovica Augustova unuka Zdenka, kaže mi da je Šenoa rođen u Vlaškoj, a u Mesničku se preselio kad se oženio Slavom pl. Ištvanić. Tamo je proveo otprilike desetak godina, do smrti. Na toj je adresi starijem sinu, Zdenkovu ocu, teško bolestan diktirao "Kletvu", a tu je napisao i "Seljačku bunu". Čak je i radnja "Kanarinčeve ljubovce" po svoj prilici smještena ovdje: "Uzlazeći nekom ulicom u Zagrebu, opazit ćeš na desnoj strani kuću vrlo kukavnu na tri sprata, ne računajući sobe pod krovom", početak je pripovijesti, koja atmosferom prilično podsjeća na današnju Mesničku. Angažiran i prezaposlen, August Šenoa radio je dvokratno, a pisao u noćnim satima, rukom, uz svjetlo petrolejke.
Ranko Marinković, Visoka 20
 |
|
Rukom je pisao i Ranko Marinković, bez obzira na to što se u njegovo doba većina pisaca služila pisaćim strojem (nerijetko "olivetticom"). U njegovoj radnoj sobi, uz čiji su se prozor u ovo doba godine penjale ruže, objašnjavao mi je da bez svog nalivpera ne bi mogao napisati ni jednu riječ, jer mašina je nekako neosobna, gruba, previše tvarna za misli i ideje koje posjećuju romanopisca. Barba Ranko živio je u Visokoj 20, u Šenoinu susjedstvu, a prethodno na Medveščaku (nekadašnja Moše Pijade) 41, gdje je napisao "Kiklopa". Radna mu je soba bila od vrha do dna ispunjena knjigama, od kojih su mnoge bile stare i prastare, "Franczuska drama" zvala se jedna od njih koju mi je potom posudio i koja je zauvijek ostala kod mene. Pričao mi je kako je samog sebe naučio francuski, čitajući jednog ljeta Balzaca s rječnikom. Pitao me čitam li Prousta. Imala sam sedamnaest godina.
Antun Šoljan, Čakovečka 3
|
|
U to sam vrijeme bila ambiciozni pjesnik, čuđenje u svijetu. Na Opatovini 43, prekoputa franjevačke crkve, kuća je u kojoj je Antun Branko Šimić, sama esencija hrvatskog pjesništva, proveo posljednje godine života. Neku večer došetala sam do nje s prijateljem anglistom Tomislavom Brlekom i divili smo se njezinu skladu. Nikola Šop, čijih se stihova "Da li su zvijezde progorjele kroz maglu? Da li ih ima?", sjetim svake maglovite jeseni, živio je na Šalati, u ulici Matije Mesića 23, a potom u ulici znamenitoj po grmovima jorgovana, naime Voćarskoj. Ploča u Prilazu Gjure Deželića 17, na kojoj piše da je i to Šopova adresa, navodno je krivo postavljena jer pjesnik nije nikad živio (prema svjedočenjima Donata i Ivanjeka) u Prilazu.
Milan Begović, Jurjevska 63 A
|
|
Vladimir Nazor živio je u Grškovićevoj ulici, gdje mu je i ploča, Jure Kaštelan na Iblerovu trgu (a prethodno u Medvegradskoj 55), a Gustav Krklec u Gundulićevoj 48. Vesna Parun živjela je podalje od centra, u stanu koji je sama oslikala morem i galebovima, u Pionirskom gradu, u današnjoj ulici Vile Velebita. Tin Ujević promijenio je više adresa, od Mažuranićeva trga 4, do Berislavićeve 2, gdje je neko vrijeme boravio u adaptiranoj kupaonici Hrvatskog bibliografskog zavoda, da bi posljednje godine života proveo u Selskoj 116c., što doznajem od Tinova biografa Jasena Boke. Adresu Vladimira Vidrića, naime, Preobražensku 6, u posljednje vrijeme mnogi znaju jer je riječ o spornoj kući koju bi se prema Horvatinčićevu planu trebalo rušiti.
Ivana Brlić Mažuranić, Jurjevska 5
|
|
Dragutin Tadijanović sa svojom Jelicom dugo je živio u Ilici 26, da bi se potom preselio u Gajevu 2a. Slavko Mihalić koji je na Zrinjevcu mirisao more, u mladim je danima živio u Buconjićevoj 6, da bi se potom preselio u Banjavčićevu ulicu, u susjedstvo obitelji Ivana Kušana. No, Kušanov "Koko u Parizu" i drugi dječji evergrini nisu nastali u toj ulici, nego na današnjem Medveščaku. Marija Jurić-Zagorka, koju ili cijenite ili prezirete, živjela je po raznim adresama, kaže mi Pavao Pavličić, od Cvjetnog trga do Dolca, da bi se tridesetih godina naselila u Esplanadi. Nisam sasvim sigurna gdje je nastala "Grička vještica", zaštitnica mnogih građanskih regala, a za njom još obimnija "Gordana". Vjekoslav Majer u Nazorovoj ulici, prekoputa Dječjeg doma, piše "Dnevnik očenašeka", "Život puža" i "Dnevnik malog Perice".
A. G. Matoš, Jurjevska 10
|
 |
Preletimo li na brzinu spisateljskom kartom grada, utvrdit ćemo da Slobodan Novak "Mirise, zlato, tamjan" piše u Novoj Vesi 45. Slavenka Drakulić "Holograme straha" i "Mramornu kožu" u kući na Medveščaku 107, Dubravka Ugrešić "Šteficu Cvek u raljama života", prototip "chick-lita" u Đorđićevoj ulici, dok između Klaićeve i Berlina Irena Vrkljan piše "Svilu, škare" i "Marinu ili o biografiji". Nedjeljko Fabrio "Vježbanje života" i "Berenikinu kosu" piše nedaleko od Save, u Veslačkoj 6. Za noviju povijest hrvatske književnosti jako je bitna i takozvana "Književnička kuća" u Čakovečkoj 3, u kojoj su pisci povoljno kupovali stanove. U toj kući Ivan Raos piše "Prosjake i sinove", Antun Šoljan "Kratki izlet". Pod istim krovom naselili su se Ivan Slamnig, Josip Pupačić, Zvonimir Golob, Tomislav Sabljak, Milivoj Slaviček, Josip Tabak, Miroslav Vaupotić. Slamnig u Čakovečkoj piše "Bolju polovicu hrabrosti".
A. B. Šimić, Opatovina 43
|
 |
Naposljetku, gdje je živio i pisao Miroslav Krleža? Velimir Visković uputio me u labirinte Krležina kretanja po Zagrebu: kao podstanar kod Milice Mihičić u Deželićevu prilazu on piše "Vučjaka", "Hrvatskog boga Marsa" i "Golgotu". Potom nasljeđuje trosobni stan od Josipe Horvat Navratil u Kukovićevoj 28 (koja mijenja ime u Ulicu kraljice Marije, zatim u 8. maja, a naposljetku u Hebrangovu), gdje piše "Banket u blitvi", "Balade Petrice Kerempuha", "Povratak Filipa Latinovitza", "Deset krvavih godina". Potkraj tridesetih seli se u Ulicu hrvatskog radiše, gdje piše ratne dnevnike, da bi od 1946. prebivao na "Gvozdu", gdje piše "Zastave".
Tin Ujević, Berislavićeva 2 A
|
|
Antun Gustav Matoš odavno je napisao da Zagreb ima više pisaca nego čitatelja, a za ovu priliku mnoge osvijetljene prozore iza kojih se odvijala ili se odvija stvaralačka groznica nisam uspjela ni spomenuti. Mnoge su kuće pisaca srušene, imena ulica su promijenjena, kao i brojevi, cijeli su kvartovi nestajali pod bagerima, no Zagreb je i dalje meka svakog hrvatskog pisca, osim onog splitskog, o čemu nam svjedoči moćna gomilica (Baretić, Dežulović, Tomić, Ivanišević i drugi) koja se svakog utorka sastaje u splitskoj konobi "Hvaranin". I ne pada joj na pamet da se naseli u Jurjevskoj.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....