Nekad je grad Zagreb imao samo dvije sportske ikone, Dinamo i Cibonu! I Dragutina Šurbeka, čije metode treninga su godinama studirali kineski treneri, čijih je 15 milijuna igrača ”na pet poena”. U Maksimiru je “car” bio Štef Lamza, a kasnije su narasli Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Boban i Igor Cvitanović. Na zapadnom dijelu grada neokrunjeni kralj ZG, ali i hrvatskog sporta bio je Dražen Petrović, košarkaški Mozart, koji je basket igrao u ritmu “male noćne muzike”. Bili su tamo i Slaven Zambata, Josip Gucmirtl i Zoran Čutura i Andro Knego i Miha Nakić i Sven Ušić, ali, kad su španali Štef i Dražen, padali su europski sportski divovi - i Juventus i Leeds i Real i Žalgiris.
Nakon plimnog vala došla je oseka, “sedam mršavih krava”. Ćirin bijeli šal i kolajne Mirka Novosela pospremljene su u Kuću slavnih naših uspomena, a rađali su se novi heroji. Janica i Ivica Kostelić. No, biološki satovi i surovost modernog sporta prerezali su njihove karijere i “samo najbolji plivaju još...”. Danas, u doba recesije, javljaju se nova lica, pa tako uz Dinamo i Cibonu, koji su se već naviknuli na život na europskom rubu, svjedoci smo da se u doba “pučkih kuhinja i rovanja po kontejnerima” za ulaznicu hokeja na ledu nudi tisuću kuna!? Neshvatljivo i nerazumljivo, ali impresivno da 8000 Zagrepčana, jedna sasvim drukčija publika od one maksimirske, stoji u redu za karte za utakmice jedne lige iz koje se ne ide nigdje, koja se zove Ebel liga i koja zapravo ne postoji na mapi Europe. Zagrepčani luduju za sastavom, u kojem hrvatski govori samo direktor Damir Gojanović i jedino u Ledenoj dvorani Doma sportova Zagreb ima pravo na pjesmu “ti se nemaš sramit kaj”. Iako sumnjam da Ouellette, MacAulay ili Smith shvaćaju bit ove zagrebačke pjesmice...
Prošlog vikenda bio sam u Podgorici i u nedjelju popodne Crnogorci su otvorenih usta gledali na TV prijenos iz zagrebačke Arene, gdje je na rukometnu utakmicu došlo 16.000 gledatelja. Nisu mogli vjerovati da u Zagrebu 16.000 ljudi dolazi na utakmicu, za koju se znalo da će je Zagreb izgubiti. “Čije je to djelo”, pitali su Crnogorci. Sve je to stvorio Zoran Gobac, najspretniji tip južno od Hamburga pa sve do Ciudad Reala...
Nekad su u ovom gradu sportski čudotvorci i “iscjelitelji” bili Ćiro Blažević, Mirko Novosel, zatim nepoderivi Ante Kostelić “Gips”. Danas su to Zdravko Mamić, čija se drskost može mjeriti i usporediti još jedino s drskošću Josea Mourinha, Zoran Gobac, koji je jedan zapostavljeni sport uzdigao na pijedestal nacionalnog ponosa, Vedran Pavlek, moderni menadžer s Wall Street Journalom pod pazuhom i najveći kolekcionar skijaških medalja. I novi dečko u kvartetu velikih zagrebačkih menadžera, tvorac zimskog sportskog čuda Damir Gojanović. Nikad nisam upoznao tog momka, znao sam mu oca “ Mimi” Gojanovića, iz generacije dok su španali “naši stari”, Boris Renaud, Ivo Rataj, Panta Ančević, itd.
A u Kući slavnih, ako je Bandić ikad sagradi, osim Ćire Blaževića, Mirka Novosela, Ante Kostelića i Line Červara, morao bi stajati i ledeni kip trenera Teda Satora, koji je, iz naše percepcije, došao niotkuda i odveo Medveščak - u nebo. Odveo je hokej u euforiju, doveo je tu igru do tog stupnja fantazije da Zagrepčani plaćaju tisuću kuna za ulaznicu. Toliko ne bi plaćali ni da na Maksimiru igra Zvezda, toliko nisu plaćali ni kad je ovdje dolazio Manchester United. Potvrda je to da se vremena mijenjaju na bolje i da vrhunac sreće nije samo 5-0 pobjeda nad Partizanom...
Sammir i Mandžukić nisu Wayne Rooney
Danas su veće zagrebačke zvijezde rukometaš Kiro Lazarov ili hokejaš Mike Prpich, nego Mario Mandžukić, jedina istinska Dinamova zvijezda. I makar su njihova primanja skromna i ne vrte se iznad 100.000 “nečega”, njihove prezentacije natjerale su Zagrepčane da skinu “škrlak”, koji već odavno ne skidaju pred Dinamovim zvijezdama, u koje su grad Zagreb i Zdravko Mamić utukli milijune, a još nam nisu priuštili “bor s plavim kuglicama” u Maksimiru. Štoviše, uspjeli su uzrujati zagrebačke porezne obveznike, koji su uvjereni da se teški milijuni slijevaju u Mamićev džep, iako je istina nešto drukčija. Samo je zagrebački Holding Dinamu dužan 9,000.000 kuna. Da ne govorimo o HEP-u, INA-i i ostalim sponzorima, koji već dulje vrijeme žive u smrtnom strahu od Jadranke Kosor i ne plaćaju ni ono što je čvrsto poduprto ugovorima. A nekima, koji su potpisivali sponzorske ugovore bez pokrića, “smiješi” se Remetinec...
Procvat ZG sporta u doba recesije, podatak da je na dvije utakmice, rukometnoj i hokejskoj, bilo 24.000 ljudi, da se tražila karta više, kao što se u pučkoj kuhinji traži šnita kruha više, samo je jedan od apsurda našeg doba. I zato bih rado upoznao Damira Gojanovića, čovjeka koji je sa 1,500.000 eura udahnuo život jednom mrtvom sportu, izmislio novu publiku i dosadnu zagrebačku zimu učinio ne manje zanimljivom od one kakve imaju Beč, München ili Budimpešta. I nikoga ne smeta kada Mike Ouellette ili T. J. Guidarelli ne znaju reći “kaj”, ali ih smeta kada Sammir (250.000 eura) ili Mario Mandžukić (950.000) prođu kroz novinarske mikrofone kao da su Wayne Rooney. A znamo da nisu. Rasni konji su u Gopčevoj i Gojanovićevoj “štali”...
Dario Srna je hrabro izabrao Chelsea
Nogometni komentatori obrušili su se na Darija Srnu, kapetana hrvatske reprezentacije, zbog još jedne blijede utakmice. Zbrajaju se loše minute i prizivaju dani kada su njegovi centaršutevi bili jednako dobri kao i Beckhamovi, kada je pucao slobodne udarce kao Cristiano Ronaldo i kada je bio “motor” naše momčadi. Neću napisati “dinamo”, jer bi ga to, kao hajdukovca, možda povrijedilo...
Čemu pucnjava po jednom od najvrednijih nogometaša posljednjeg desetljeća, koji je karijeru kovao na europskom istoku, gdje viđeniji mediji i danas rijetko zalaze, koji je osvojio Kup Uefe, koji je kapetan Šahtjora i nacionalne vrste i koji je u analima HNS-a zapisan kao jedan od najvrednijih igrača.
Darijo Srna je pred najvažnijom odlukom u životu. U Donjecku ima sve; obožavanje gazde Ahmetova, ugovor na sedam godina koji mu garantira nevjerojatnih 28,000.000 dolara (toliko je još jedino zaradio Toni Kukoč, ali u Americi). Novac mu nije motiv, ostali su samo sportski izazovi. Igor Štimac, koji o njemu skrbi od 14. godine, potvrdio mi je da ide u Chelsea, iz ugodne ukrajinske lige u jednu gladijatorsku nogometnu arenu. Nije odabrao topli, šarmantni, talijanski ili španjolski jug, već najbrutalniju ligu na svijetu, gdje se svake subote lome kosti i najvećim zvijezdama i gdje se sve rješava jednom jedinom riječju - sorry! I ta odluka, koju je Srna navodno već donio, govori o njemu kao velikom sportašu, kojega zanimaju samo dvije stvari - nacionalna momčad i engleski izazov. I zato ga se ne smije pribijati na “stup nepovjerenja” zbog dva slabija centaršuta ili komotnije igre protiv Belgije. Ako je netko neupitan, onda je to svakako Srna. Ako i dalje sumnjate, sjetite se golova koje je zabio Švedskoj.
Lovren ne zna hrvatski
Jabuka ne pada daleko od stabla, kakvi uzori takva i “djeca”! Tako se nakon utakmice s Belgijom dogodi da Dean Lovren, koji je u nacionalnu reprezentaciju upao “milošću Bilićevom i Mamićevim vjetrom u leđa”, više ne govori za hrvatske medije. Imao je Lovren od koga naučiti tu foru, pola “europskog” Dinama ne razgovara s novinarima, smatrajući ih krivcima što vjerno interpretiraju pisanje francuskih novina, kojima se fućka za Lovrenov problem adaptacije i kad podvuku crtu ispod njegove igre, podijele to sa - deset milijuna. Ostalo ih ne zanima... Sada više nema “tate Mamića” da ga zaštiti od izvjestitelja L’Equipea, a ni benevolentnosti ZG novinara, koji su u njemu gledali samo igrača za kojega je Alex Ferguson u 15. godini rekao - bit će dobar igrač. Nije rekao - veliki, samo dobar! I Mamić ga je vještim manevrom, zahvaljujući svojim prijateljima iz Tottenhama, prodao za velik novac, iako, objektivno, niti jedan stoper na svijetu, pa čak ni Rio Ferdinand, John Terry ili Nemanja Vidić, ne vrijede 10 milijuna. Hrvatski je Lovren zaboravio, francuski nije naučio. Advokat mu je Brazilac Juninho, koji je pred poznatim francuskim šovinizmom pobjegao u Katar. Ali, nije zašutio za novine. A Lovren? Publiku ionako više zanima novinarska procjena njegove igre, nego izlizana rečenica: “We play very well...”
Čudesan igrač Marko Mlinarić
Za nedavna boravka u Crnoj Gori, puno sam vremena proveo s Dejanom Savićevićem, nogometnim genijem, kako ga je nazvao novinar La Gazzette dello sport Germano Bovolenta. “Il Genio”, koji je 1994. godine s Bobanom donio Ligu prvaka u sjedište AC Milana u Via Turatti, za čiji je transfer najzaslužniji Predrag Naletilić, kaže:
- Najveća nogometna sramota i nepravda u bivšoj Jugoslaviji učinjena je Marku Mlinariću 1982. godine. Bio je najbolji igrač Jugoslavije i na neki način moj idol, a Miljan Miljanić ga nije uvrstio u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Jedan od najtežih Miljanićevih previda i bruka, za koju Mlinarić nikad nije dobio satisfakciju. Šteta, bio je čudesan igrač - rekao je Savićević.