Kad sam "gore", onda sam k'o na vrtuljku - osjećam kao da mogu sve i želim sve - tako svoju maničnu fazu bolesti opisuje 31-godišnja Zagrepčanka koja boluje od bipolarnog poremećaja, psihičke bolesti koja se donedavno u psihijatriji nazivala manično-depresivna psihoza. Riječ je o poremećaju u kojem raspoloženje bolesno oscilira, ide od ushićenosti do duboke depresije, a depresivna i manična faza se, obje esktremne, izmjenjuju u dužim i kraćim intervalima. Manična faza, kaže oboljela Zagrepčanka, briše sve njezine inhibicije, nestaju kompleksi i strahovi s kojima se hrva cijeli život.
Ja jesam čovjek? Ja nisam čovjek? Misli mi jure kroz glavu. Jesam, bitna sam i vrijedim, uvjeravam se
- Više puta mi se dogodilo da obiđem sve noćne klubove u gradu, plešem do zore i nitko me iz društva ne može pratiti, ujutro skinem čizme, navučem trenirku i sama prefarbam svoju garsonijeru iz nebo plave u vrišteću zelenu, iza toga odem pod tuš, pa se zatrčim u teretanu i tek nakon svega toga se nekako uspijem utrpati u krevet.
Kad joj se količina serotonina poveća do manične faze, danima spava po dva-tri sata dnevno.
- Ne znam kako bih to opisala. Kad sam bila hospitalizirana, upoznala sam ljude s istim problemom i neki su mi govorili da je to kao kad si drogiran, da je to ta vrsta viška 'energije'. Nemam pojma, jer u životu nisam probala ni marihuanu, a kamoli što drugo. Meni je to osjećaj kao da cijelo vrijeme skačem na nekim federima, kao da umjesto potpetica imam federe koji mi struje cijelim tijelom. Zna mi se dogoditi da pričam nezamislivo brzo, jer glavom mi misli jurcaju, a moje se riječi počnu utrkivati s mislima. Kad uđem u to, kad me totalno puca, nitko ne može pratiti što govorim, a i ne puštam nikome da progovori, jer imam luđačku potrebu pričati, pričati, pričati i u isto vrijeme pričam o pet različitih stvari.
Prvih depresivnih epizoda koje su se brzo počele smjenjivati s maničnim napadima sjeća se iz vremena oko 19. godine. - Možda i ranije. Tad nisam imala pojma da je to što mi se događa bolesno, sad kad vrtim film unatrag znam da sam još u pubertetu znala biti u intenzivnoj depri, a onda imati razdoblje egzaltacije.
Da je stvarno bolesna shvatila je kad ju je manična epizoda tresla šest tjedana bez prestanka i kad ju je tadašnja studentska cimerica "odvukla doktoru". Što je bio trigger za tu dugu maničnu epizodu?
- Preseljenje u drugi grad, odlazak na studij. Tu sam jesen provela u podstanarskoj sobici manijakalno učeći. Išla sam na predavanja, jedva nešto pojela i stalno učila. Stigla sam u Zagreb s ambicijom da postanem uspješna i dobra liječnica.
Mislila sam da za to treba žrtvovati sve i da je normalno nakon predavanja žuriti kući i po cijele dane učiti. Cimerica je bila iz istog grada, obje smo bile prva godina medicine. Ona je normalno polagala kolokvije i imala kakav-takav život, a ja sam hodala na predavanja kao u transu i onda bježala učiti.
Kući, u posjet roditeljima, prvi sam put u prvom semestru otišla na Božić, a drugi dan sam već bila u Zagrebu, spremajući ispit. Moja novogodišnja proslava trajala je četiri sata. U devet sam se pojavila na tulumu, u jedan otišla kući - sve ne bih li ujutro mogla rano ustati i nastaviti učiti.
- Čudi me što sam tada uopće pristala otići na tulum. Valjda sam ipak htjela imati kakav-takav kontakt s ljudima s faksa, zapravo vukla me cimerica. S nekoliko cura sam se zbližila preko nje i one su mi kasnije puno pomogle u mojoj bolesti. Počelo je s manijakalnim učenjem, a ubrzo se pretvorilo u manijakalno plesanje, manijakalno propovijedanje prolaznicima o filozofskim temama, manijakalno vježbanje... sve je kod mene ekstremno kad se nečeg dohvatim.
Glavom mi jurcaju misli, nitko me ne može pratiti. Samo pričam i pričam...
Što je gore - faza depresije ili manična faza?
- Nemam pojma. Kad sam dobro, kad o tome racionalno razmišljam, znam da je i jedno i drugo bolesno stanje i teško mi pada i jedno i drugo. Kad sam u tome, onda mi je lakša ta manična faza jer me u depresiji melje tuga. Ko što me intenzivno pere adrenalin i stalno sam 'gore', tako kad dođe vrijeme depresije, budem duboko u tome i totalno sam 'dolje'. Tad je 'normalno' da spavam 18 sati i da danima ne pomolim glavu iz stana. Kad dođe depresija, ništa me na svijetu ne zanima, nema toga na što bih se mogla koncentrirati, ne mogu ni reći da se brzo umaram jer to je faza kad sam - stalno umorna, ko da sam na umoru.
Depresivna faza u njezinu slučaju traje puno dulje nego manična.
- Nekoliko puta sam skoro prestala jesti. Nemam nikakvu potrebu za hranom, glad ne osjećam. Zapravo, bude dana kad malo što registriram, tako je valjda biljkama. Tupost, onda melankolija. U doba najgorih napada, kad sam imala 25 godina, bila sam na neko vrijeme izgubila i menstruaciju.
Ti si čovjek i ti nisi čovjek, to su misli koje mi prolaze kroz glavu. Kad se sredim, onda se uvjeravam da ja jesam čovjek i da sam bitan i vrijedan čovjek i da je bitno da nastavim dalje, kažem si da nisam biljka jer da sam trebala biti biljka, ne bih se rodila kao čovjek. I onda me to tjera da nastavim dalje.
Laici, kaže, uglavnom ne shvaćaju zašto je teško izdržati maničnu fazu...
- Ljudi misle da je to zabavno, da si stalno dobre volje. To ne shvaća onaj 'ko ne vidi, no svatko tko je bio pokraj mene u to doba zna kako to može biti izluđujuće zamorno i opasno. Kad sam manična, onda sam euforična, i kad sam up i kad sam down, nemam mogućnost zdravog rasuđivanja.
- Kad sam u euforiji, kupujem haljine i CD-e, pustošim police s kozmetikom, knjigama i radim sumanute narudžbe internetom. Zato više nemam kreditne kartice. Problem je što u maničnoj fazi pomislim da me sve zanima - kupim dva seta suđa iako rijetko i nevoljko kuham, učlanim se u planinarsko društvo, iako me brda uopće ne zanimaju, kupim knjige o bilijaru, brdskom biciklizmu i vinima, sve mi se čini bitno i interesantno.
Spavam 18 sati, kao biljka sam, melje me tuga, ništa me ne zanima
Koliko je trajao put do liječnika, stručne pomoći, medikamenata, pitamo oboljelu Zagrepčanku. - Jako dugo. Godinama. Prvi put sam završila na kratkoj hospitalizaciji kao brucošica, ali sam brzo prestala uzimati lijekove i bježala sam od dijagnoze i bolesti. Još nekoliko godina nakon toga sam nosila to u sebi, ali sam stvari koliko-toliko kontrolirala, kad me totalno obuzela bolest, i dalje sam odbijala liječenje jer mi nije bilo jasno da sam bolesna. Zapravo, prijateljica liječnica, osoba u koju imam puno povjerenje, pokušavala mi je pomoći, govorila da ponovo moram k psihijatru, molila svoje kolege za pomoć.
- Pričala mi je da je to dijagnoza, da takav život nije moja osobna kreacija i da se ne događa samo meni, već da sam ja slučaj koji se sukladno simptomima i uzrocima može strpati u neku ladicu, pod oznakom nazovi nekakav G10 ili E8 ili izmislite bilo koje drugo ime, da su to stvari koje medicina tretira, da oko mene postoje stotine ljudi koje muči ista bolest. Kad sam dobro, onda mi je to sve jasno, ali kad upadnem u neku od bolesnih faza, teško mi je prihvatiti te argumente.
Danas imam bitno drukčiji stav prema svojoj bolesti, čitam knjige, proučavam, znam puno o tome, jer znam da je bitno znati da bih mogla što bolje funkcionirati, kako kažu - bitno je upoznati vlastitog neprijatelja. Da sam se prije počela ozbiljno liječiti, vjerojatno ne bih odustala od fakulteta, ovako sam provela nekoliko godina u očajavanju nad vlastitom sudbinom, što baš i nije bilo jako konstruktivno.
Znam ljude s istom dijagnozom koji imaju uspješne karijere i obitelj, žive normalan život, ali se slijepo drže liječničkih preporuka i nikada ne podcjenjuju bolest.
Doktor Predrag Radić, psihijatar u bolnici Jankomir, kaže da godišnje u toj bolnici hospitaliziraju oko 80 pacijenata s bipolarnim poremećajem.
- To je oko 3 ili 3,5 posto posto svih bolesnika koje primimo, što je slično svjetskim statistikama. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, bipolarni poremećaj je na šestom mjestu svih uzroka radne nesposobnosti, što je sve samo ne zanemarivo. Od njega podjednako obolijevaju žene i muškarci, a liječenje bipolarnog poremećaja obično je dugotrajno, često doživotno. Terapija litijevim solima je psihofarmakoterapija koja se najčešće koristi i na nju dobro reagira više od 80 posto pacijenata. Generalno, farmakoterapija je značajno promijenila tijek bolesti, kod ne baš malog broja uspjela je skratiti i ublažiti epizode, što znači da su sve češća stanja u kojima ljudi mogu dobro funkcionirati, bez velikih znakova bolesti. Osim farmakološkog tretmana u obzir, osim kad su pacijenti psihotični, dolazi i psihoterapija te edukativne grupe koje su jako popularne zadnjih godina.
Prirodni tijek manije, kaže dr. Radić, pokazuje svojstva 'trofazne bolesti'. Prvo dolazi predmanična depresija koja može potrajati i nekoliko godina, onda se odjednom naglo kreće k maniji i nakon toga dolazi spori prijelaz k postmaničnoj depresivnoj fazi. Predmanična i postmanična depresija se klinički ne razlikuju. To su naoko 'obične' duboke depresije. Manična epizoda obično počinje naglo i traje od dva tjedna do pet mjeseci, prosječno do četiri mjeseca. Depresivna epizoda traje dulje, prosječno do šest mjeseci, no može i više od godine dana, posebno kod bolesnika starijih od 65 godina.
Epizode vrlo često slijede nakon nekih značajnih životnih događaja (stres, smrt člana obitelji, fizička bolest, operacija, gubitak zaposlenja, dugovi), no nije pravilo. Učestalost epizoda bolesti i obrazac njihova smjenjivanja jako variraju, no s vremenom depresije u mnogih postaju sve češće i dulje traju.
Karmela Devčić
Ja jesam čovjek? Ja nisam čovjek? Misli mi jure kroz glavu. Jesam, bitna sam i vrijedim, uvjeravam se
|
Kad joj se količina serotonina poveća do manične faze, danima spava po dva-tri sata dnevno.
- Ne znam kako bih to opisala. Kad sam bila hospitalizirana, upoznala sam ljude s istim problemom i neki su mi govorili da je to kao kad si drogiran, da je to ta vrsta viška 'energije'. Nemam pojma, jer u životu nisam probala ni marihuanu, a kamoli što drugo. Meni je to osjećaj kao da cijelo vrijeme skačem na nekim federima, kao da umjesto potpetica imam federe koji mi struje cijelim tijelom. Zna mi se dogoditi da pričam nezamislivo brzo, jer glavom mi misli jurcaju, a moje se riječi počnu utrkivati s mislima. Kad uđem u to, kad me totalno puca, nitko ne može pratiti što govorim, a i ne puštam nikome da progovori, jer imam luđačku potrebu pričati, pričati, pričati i u isto vrijeme pričam o pet različitih stvari.
Prvih depresivnih epizoda koje su se brzo počele smjenjivati s maničnim napadima sjeća se iz vremena oko 19. godine. - Možda i ranije. Tad nisam imala pojma da je to što mi se događa bolesno, sad kad vrtim film unatrag znam da sam još u pubertetu znala biti u intenzivnoj depri, a onda imati razdoblje egzaltacije.
Da je stvarno bolesna shvatila je kad ju je manična epizoda tresla šest tjedana bez prestanka i kad ju je tadašnja studentska cimerica "odvukla doktoru". Što je bio trigger za tu dugu maničnu epizodu?
- Preseljenje u drugi grad, odlazak na studij. Tu sam jesen provela u podstanarskoj sobici manijakalno učeći. Išla sam na predavanja, jedva nešto pojela i stalno učila. Stigla sam u Zagreb s ambicijom da postanem uspješna i dobra liječnica.
Mislila sam da za to treba žrtvovati sve i da je normalno nakon predavanja žuriti kući i po cijele dane učiti. Cimerica je bila iz istog grada, obje smo bile prva godina medicine. Ona je normalno polagala kolokvije i imala kakav-takav život, a ja sam hodala na predavanja kao u transu i onda bježala učiti.
Kući, u posjet roditeljima, prvi sam put u prvom semestru otišla na Božić, a drugi dan sam već bila u Zagrebu, spremajući ispit. Moja novogodišnja proslava trajala je četiri sata. U devet sam se pojavila na tulumu, u jedan otišla kući - sve ne bih li ujutro mogla rano ustati i nastaviti učiti.
- Čudi me što sam tada uopće pristala otići na tulum. Valjda sam ipak htjela imati kakav-takav kontakt s ljudima s faksa, zapravo vukla me cimerica. S nekoliko cura sam se zbližila preko nje i one su mi kasnije puno pomogle u mojoj bolesti. Počelo je s manijakalnim učenjem, a ubrzo se pretvorilo u manijakalno plesanje, manijakalno propovijedanje prolaznicima o filozofskim temama, manijakalno vježbanje... sve je kod mene ekstremno kad se nečeg dohvatim.
Glavom mi jurcaju misli, nitko me ne može pratiti. Samo pričam i pričam...
|
MANIČNA FAZA
|
- Nemam pojma. Kad sam dobro, kad o tome racionalno razmišljam, znam da je i jedno i drugo bolesno stanje i teško mi pada i jedno i drugo. Kad sam u tome, onda mi je lakša ta manična faza jer me u depresiji melje tuga. Ko što me intenzivno pere adrenalin i stalno sam 'gore', tako kad dođe vrijeme depresije, budem duboko u tome i totalno sam 'dolje'. Tad je 'normalno' da spavam 18 sati i da danima ne pomolim glavu iz stana. Kad dođe depresija, ništa me na svijetu ne zanima, nema toga na što bih se mogla koncentrirati, ne mogu ni reći da se brzo umaram jer to je faza kad sam - stalno umorna, ko da sam na umoru.
Depresivna faza u njezinu slučaju traje puno dulje nego manična.
- Nekoliko puta sam skoro prestala jesti. Nemam nikakvu potrebu za hranom, glad ne osjećam. Zapravo, bude dana kad malo što registriram, tako je valjda biljkama. Tupost, onda melankolija. U doba najgorih napada, kad sam imala 25 godina, bila sam na neko vrijeme izgubila i menstruaciju.
Ti si čovjek i ti nisi čovjek, to su misli koje mi prolaze kroz glavu. Kad se sredim, onda se uvjeravam da ja jesam čovjek i da sam bitan i vrijedan čovjek i da je bitno da nastavim dalje, kažem si da nisam biljka jer da sam trebala biti biljka, ne bih se rodila kao čovjek. I onda me to tjera da nastavim dalje.
Laici, kaže, uglavnom ne shvaćaju zašto je teško izdržati maničnu fazu...
- Ljudi misle da je to zabavno, da si stalno dobre volje. To ne shvaća onaj 'ko ne vidi, no svatko tko je bio pokraj mene u to doba zna kako to može biti izluđujuće zamorno i opasno. Kad sam manična, onda sam euforična, i kad sam up i kad sam down, nemam mogućnost zdravog rasuđivanja.
- Kad sam u euforiji, kupujem haljine i CD-e, pustošim police s kozmetikom, knjigama i radim sumanute narudžbe internetom. Zato više nemam kreditne kartice. Problem je što u maničnoj fazi pomislim da me sve zanima - kupim dva seta suđa iako rijetko i nevoljko kuham, učlanim se u planinarsko društvo, iako me brda uopće ne zanimaju, kupim knjige o bilijaru, brdskom biciklizmu i vinima, sve mi se čini bitno i interesantno.
Spavam 18 sati, kao biljka sam, melje me tuga, ništa me ne zanima
|
DEPRESIVNA FAZA
|
- Pričala mi je da je to dijagnoza, da takav život nije moja osobna kreacija i da se ne događa samo meni, već da sam ja slučaj koji se sukladno simptomima i uzrocima može strpati u neku ladicu, pod oznakom nazovi nekakav G10 ili E8 ili izmislite bilo koje drugo ime, da su to stvari koje medicina tretira, da oko mene postoje stotine ljudi koje muči ista bolest. Kad sam dobro, onda mi je to sve jasno, ali kad upadnem u neku od bolesnih faza, teško mi je prihvatiti te argumente.
Danas imam bitno drukčiji stav prema svojoj bolesti, čitam knjige, proučavam, znam puno o tome, jer znam da je bitno znati da bih mogla što bolje funkcionirati, kako kažu - bitno je upoznati vlastitog neprijatelja. Da sam se prije počela ozbiljno liječiti, vjerojatno ne bih odustala od fakulteta, ovako sam provela nekoliko godina u očajavanju nad vlastitom sudbinom, što baš i nije bilo jako konstruktivno.
Znam ljude s istom dijagnozom koji imaju uspješne karijere i obitelj, žive normalan život, ali se slijepo drže liječničkih preporuka i nikada ne podcjenjuju bolest.
Doktor Predrag Radić, psihijatar u bolnici Jankomir, kaže da godišnje u toj bolnici hospitaliziraju oko 80 pacijenata s bipolarnim poremećajem.
- To je oko 3 ili 3,5 posto posto svih bolesnika koje primimo, što je slično svjetskim statistikama. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, bipolarni poremećaj je na šestom mjestu svih uzroka radne nesposobnosti, što je sve samo ne zanemarivo. Od njega podjednako obolijevaju žene i muškarci, a liječenje bipolarnog poremećaja obično je dugotrajno, često doživotno. Terapija litijevim solima je psihofarmakoterapija koja se najčešće koristi i na nju dobro reagira više od 80 posto pacijenata. Generalno, farmakoterapija je značajno promijenila tijek bolesti, kod ne baš malog broja uspjela je skratiti i ublažiti epizode, što znači da su sve češća stanja u kojima ljudi mogu dobro funkcionirati, bez velikih znakova bolesti. Osim farmakološkog tretmana u obzir, osim kad su pacijenti psihotični, dolazi i psihoterapija te edukativne grupe koje su jako popularne zadnjih godina.
Prirodni tijek manije, kaže dr. Radić, pokazuje svojstva 'trofazne bolesti'. Prvo dolazi predmanična depresija koja može potrajati i nekoliko godina, onda se odjednom naglo kreće k maniji i nakon toga dolazi spori prijelaz k postmaničnoj depresivnoj fazi. Predmanična i postmanična depresija se klinički ne razlikuju. To su naoko 'obične' duboke depresije. Manična epizoda obično počinje naglo i traje od dva tjedna do pet mjeseci, prosječno do četiri mjeseca. Depresivna epizoda traje dulje, prosječno do šest mjeseci, no može i više od godine dana, posebno kod bolesnika starijih od 65 godina.
Epizode vrlo često slijede nakon nekih značajnih životnih događaja (stres, smrt člana obitelji, fizička bolest, operacija, gubitak zaposlenja, dugovi), no nije pravilo. Učestalost epizoda bolesti i obrazac njihova smjenjivanja jako variraju, no s vremenom depresije u mnogih postaju sve češće i dulje traju.
|
Psihijatar Radić: Od poremećaja boluje između 3 i 3,5 posto ljudi
|
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....